Foto: Fena
Život dostojan čovjeka. Ono je što rudari traže od nadležnih. Od željezničke stanice, prošetali su mirno, do zgrade Elektroprivrede Bosne i Hercegovine.
“Nema primanja. Dođeš kući, svi traže nešto. Traže djeca. Ti nemaš odakle dati. Imaš situacija gdje ljudi nisu mogli kupiti ni hranu”, kazao je rudar iz Zenice.
Dostojanstveno, civilizovano. Završen je, ko zna, koji po redu, proteklih godina, protest rudara iz FBiH, održan ispred zgrade Elektroprivrede BiH, u Sarajevu. Okidač, koji ih je natjerao na ulicu, su neisplaćene plate zeničkim rudarima, ali i cjelokupno stanje u rudnicima. Dok traže sistemska rješenja, poručuju da niko neće razbiti njihovo jedinstvo.
Nije slučajno što su došli baš ovdje, jer zgrada je, kažu, napravljena krvlju, znojem i životima rudara. Međutim, ni njihov 48-časovni boravak u jami Raspotočje, ni današnje okupljanje, nisu natjerali upravu da im se obrati. Rudari su očajni.
“Najvjerovatnije, ako se ovo ne riješi, da ćemo se ponovo vratiti u okna. Nećemo nikako izaći dok se ovo ne riješi”, kazao je jedan od rudara.
“Meni niko nije uplatio radni staž od 2009. godine. 500 KM mi odbijaju za PIO, 400 za zdravstvo. Gdje te pare idu? Strankama!”, kaže Salko Čivić.
“Poručujem svima samo da rade svoj dio posla”.
No, ne rade. Ali zato, uspješno prebacuju odgovornost.
Rudari su, ovim putem, demantovali i saopštenje Elektroprivrede da nisu nadležni za njihov problem jer nisu prisustvovali sporazumu koji je potpisan 3. jula između predstavnika Sindikata RMU Zenica i uprave rudnika.
“Pomoćnik generalnog direktora Elektroprivrede 3.7. kaže meni da je moguće računati i da će rukovodstvo Elektroprivrede obezbijediti finansijsku podršku RMU Zenica za isplatu plata za maj i jun samo ako sindikat i direktor rudnika pristupe potpisivanju sporazuma”, kaže Sinan Husić, Sindikat radnika rudnika FBiH.
Elvedin Avdić, iz Sindikata RMU Zenica je kazao:
“Ovo se namjerno nama radi, da se razbije ovo jedinstvo, mi im poručujemo, njima odlazećima, koji se još malo koprcaju… Neće ostati i neće razbiti ovo jedinstvo”.
Zahtjevi radnika jednog od najtežih poslova na svijetu, jasni su. Minimum, zagarantovan ničim drugim, do kolektivnim ugovorom i sporazumom. Međutim, pravo pitanje je šta želi država i jesu li joj rudnici, uopšte važni, pitaju se.