Foto: Prometej.ba
Što se tiče ljudi koji su preživjeli zemljotres, istraživači koji se bave masovnim katastrofama tvrde da za njih važi pravilo da psihičke posljedice uvijek nadmašuju fizičke. Jer koliko god da su razarajuće bile vanjske sile, one unutrašnje su još gore, iako su nevidljive.
“Once you have been in an earthquake you know, even if you survive without a scratch, that like a stroke in the heart, it remains in the earth's breast, horribly potential, always promising to return, to hit you again, with an even more devastating force. ”
Prošlo je više od dvije sedmice od zemljotresa u Turskoj i Siriji. I sada je na bagerima da uklone ruševine, zdrobe posljednje ostatke onoga što je nekada bilo dom, ispunjen ljubavlju i strepnjom, svime onime što čini život. Spasioci su se već vratili kućama, a i TV ekipe napuštaju mjesta havarije pa apokaliptične scene višu nisu stalna televizijska kulisa. Došao je kraj, možemo reći. Gotovo je! Međutim, prava istina je da je zapravo tek počelo i da će najgore za mnoge tek uslijediti. Jer bez obzira koliko razoran zemljotres bio u fizičkom smislu, u psihološkom će biti još razorniji jer će štetu koju je načinio biti potrebno popravljati godinama, ako ne i do kraja života.
Vrijeme kratkotrajnih katarzi
Djelovao je čak i na nas, indirektne sudionike, koji su ga gledali preko ekrana jer ne treba potcijeniti bol koja se može doživjeti „na daljinu”. Naročito ako se radi o traumatiziranom narodu, kakav smo i mi, kojem ovakvi prizori aktiviraju stare rane. A bilo je takvih koji bi natjerali i kamen da se rasplače, djelujući na mnoge ljude koji su se onda iskazali nesebičnošću i heroizmom, riskirajući sopstvene živote da spase tuđe ili su pak anonimno donirali ogromne novce.
Velike nas tragedije, makar zakratko, mogu oplemeniti i učiniti boljim. Zbog njih zastanemo nad vlastitim životom i nasmijemo se nad trivijalnim problemima kojima se opterećujemo, sretni što nas nije zadesila ista nesreća. Još je Aristotel otkrio katarzu – osjećaj emotivnog pročišćenja koji doživi publika nakon gledanja antičkih tragedija. Antički heroji, baš kao ni ljudi koje je pokosio zemljotres, nisu bili krivi za ono što bi ih zadesilo i sudbina nije bila u njihovim rukama, ali su pokušavali da se izbore sa silama puno snažnijim od samih sebe. Stari Grci su s njima saosjećali i – sretni što se njima nije desilo isto – bivali zadovoljniji životom koji su živjeli. Slično se desi i nama dok gledamo slike katastrofa koje se dese nekome drugome. Možda se postidimo zbog problema s kojima se trenutno borimo (ako su sitni) i bivamo osnaženiji za nastavak. Tuđa nesreća može označiti pauzu, prekid s rutinom i ”resetovanje”. I nema u tome ništa loše, to je jednostavno ljudska priroda.
No, bez obzira na presudnu ulogu medija zahvaljujući kojima smo saznali mnoge emotivno snažne i divne priče, koje su onda imale moć da mobiliziraju milione ljudi da pomognu, u jednom trenutku je njihova uloga postala etički ambivalentna. Ima li zaista smisla milion puta umnažati fotografiju nesretnog čovjeka dok u ruci drži ruku svoje poginule kćerke, i to sve iz različitih uglova, tražeći novi, što katastrofičniji, konačno zumirajući i sam stisak ruku da bude u prvom planu? Ima li ikakvog opravdanja na bezbroj načina reproducirati tijelo gole, tek rođene bebe, dok spava u inkubatoru potpuno nezaštićena i nema svijest ni o sebi ni o svojoj privatnosti pa ni način da se zaštiti, već je prepuštena na milost i nemilost svima koji žele da je gledaju?
Postoji jasna granica kada prestaje informacija i počinje eksploatacija. Bez obzira kako smo se na početku osjećali kada smo tek vidjeli spomenute fotografije, s vremenom smo se sigurno navikli, čak postali ravnodušni, jer nema te empatije koja ne presuši od takve bjesomučne i vulgarne reprize.
U svakom slučaju, svi mi, gledatelji masovnih katastrofa, bez obzira što smo daleko i nismo ni u kakvoj fizičkoj opasnosti, moramo misliti na svoje psihičko zdravlje koje ovakvi prizori mogu narušiti. To prvenstveno znači da se trebamo čuvati od toksičnih utjecaja medija i smanjiti njihovu pretjeranu konzumaciju. Pogotovo mi kojima su mediji i ovako štetni po zdravlje zbog domaćih (ne)prilika.
Psihičke posljedice uvijek nadmašuju fizičke
Što se tiče ljudi koji su preživjeli zemljotres, istraživači koji se bave masovnim katastrofama tvrde da za njih važi pravilo da psihičke posljedice uvijek nadmašuju fizičke. Jer koliko god da su razarajuće bile vanjske sile, one unutrašnje su još gore, iako su nevidljive. Zemljotres je traumatski događaj par excellence i za razliku od trauma koje se dese pojedinačno, on odjednom dovodi do masovne, kolektivne traumatizacije čije će se negativne posljedice protegnuti godinama u budućnost.
Ljudi su vjerovatno na samom početku doživjeli šok i nevjericu, nakon čega su uslijedili strah i anksioznost, depresija i posttraumatski stresni poremećaj. Teško je i zamisliti količinu tragedije s kojom su se morali suočiti. Preko četrdesetpet hiljada mrtvih je ogroman broj, ali je broj onih koji su ostali iza njih još nekoliko puta veći. Svih onih koji su preživjeli, ali su izgubili roditelje, sestru, brata, kćerku, sina, nenu, dedu, najboljeg prijatelja, najbolju prijateljicu, rođake, komšije, poznanike, kućne ljubimce… Zavrti mi se u glavi samo kada pokušam da sagledam veličinu tog gubitka. Kada pomislim na one koji su ranjeni i trpe fizičku bol, ali paralelno pate i zbog psihičke.
Proces žalovanja je težak i komplikovan, te za svakog veoma ličan iako se sastoji od univerzalnih faza koje svi moraju proći. Ne postoji neki unaprijed utvrđeni rok koji je dovoljan da se „ožali“ i za procesuiranje emocije tuge potrebno je vrijeme i strpljenje. Kada izgubimo nekoga na ovako iznenadan i neočekivan način, situacija postaje još kompleksnija i može se javiti više emocija koje se moraju preraditi: bijes, praznina, očaj, sram… Često se spominje i tzv. ”krivnja preživjelih”, kada preživjeli osjećaju krivicu što su oni ostali živi, a neko drugi nije ili se direktno krive za njihovu smrt.
Radi se o ogromnoj individualnoj i kolektivnoj traumi koja mora da se počne pretapati u riječi da bi otpočeo proces oporavka. I to je proces koji preživjelima tek slijedi iza medijskih ”happy endinga” spašavanja kojima smo svjedočili, i koji će zapravo započeti tek nakon što se silne medijske ekipe i volonteri vrate kući. Nešto što će trajati i dugo nakon što mi gledatelji cijelu stvar zaboravimo, kao što smo skoro zaboravili i rat u Ukrajini te izbjeglice koje godinama, tiho i neprekidno, prelaze naše granice u nadi za boljim životom.
Tlo pod našim nogama
Citat s početka teksta uzela sam iz meni najdražeg romana Salmana Rushdija Tlo pod njenim nogama. Iako se radi o romanu koji govori o ljubavi, slavi, bogatstvu i dr. stvarima, meni je to roman koji najviše govori o zemljotresu. Rushdie upravo zemljotres, od svih elementarnih nepogoda, izdvaja kao jedinu prirodnu silu prema kojoj smo i danas nemoćni kao što su bili naši prahistorijski preci. Gledamo ga i danas baš kao što su stari Grci gledali volju bogova kojoj nisu mogli baš ništa. I nema toga što nas može spasiti od njega, bez obzira kako bogati i moćni bili. U izdvojenom citatu ima jedna psihološki veoma moćna opservacija koja najbolje sumira sve ono s čime će se boriti preživjeli iz Turske i Sirije. U mom slobodnom prijevodu glasi:
„Jednom kada ste preživjeli zemljotres, iako ste se izvukli bez ogrebotine, znate da on poput rane u srcu nikada ne prestaje, i ostaje vječno da živi u zemljinom dahu, uz stalno obećanje da će se vratiti i ponovo vas potresti, još jače nego prije.“
Nakon što nas jednom u životu zadesi nešto ovolikog intenziteta, bio to zemljotres ili ne, zatrese nas toliko da nas izbaci iz svih uobičajenih puteva i rutina, jedino je izvjesno da više nikada nećemo biti oni stari. I stalno ćemo živjeti sa sjećanjem i prijetnjom da će se ponoviti i da nikada nećemo biti sigurni. Upravo ovako se osjećaju ljudi koji su doživjeli jaku traumu, provodeći život sa stalnom slutnjom da će im se tlo, kad-tad, opet zaljuljati pod nogama.
Piše: Emina Žuna, Prometej.ba