Kata Oršoš s obitelji
Predrasude nastaju stoljećima i teško ih je iskorijeniti. Kako je biti djevojčica, djevojka i odrasla žena, suočena s brojnim predrasudama u društvu, ali i tradicijom svog naroda – za DW pričaju Romkinje iz Srbije.
Romkinje su višestruko marginalizirane: u samoj romskoj zajednici koja je bila i ostala vrlo patrijarhalna, a zatim i kao pripadnice manjine od strane većinskog društva. Pitali smo osam žena o tome kako su odrastale i što su doživljavale u obitelji, školi i društvu.
Priče su vrlo različite, čak i kada se radi o bliskim rođakinjama, baš kao što su različite i žene s kojima smo razgovarali, raznih generacija i sudbina.
Vesna: kad te ne prime u kafić jer si Romkinja
„U jednom velikom gradu, prilikom izlaska s drugaricama koje su također bile Romkinje – nismo puštene u jedan od elitnih kafića. Mislile smo da je zbog kodeksa oblačenja, ali ispostavilo se da su poslije nas puštene djevojke koje su bile obučene slično kao i mi, ali nisu bile Romkinje”, priča Vesna Ćerimović (31) o događaju koji ju je najviše potakao da se aktivira, kako se tako nešto više ne bi dogodilo ni njoj, ni drugim Romkinjama.
Vesna Ćerimović
Radi u Novom Bečeju na SOS telefonu za žene i djecu, i kaže da je uloga Romkinje u obitelji ranije bila očuvanje i prenošenje običaja i tradicije:
„Bile su potpuno ovisne o prihodima i volji muškaraca: oca, braće, muža, svekra, djeda. Patrijarhat u romskim zajednicama u ruralnim sredinama i romskim naseljima nije iskorijenjen: uslijed siromaštva djevojčice su te koje će prve napustiti obrazovanje.”
Međutim, integrirane romske obitelji nude sasvim drugu sliku: tamo Romkinje imaju podršku obitelji da vode svoj život, upravljaju njime i donose same svoje odluke. „Ali taj uspjeh je osvojen kroz više generacija žena”, kaže Vesna Ćerimović.
Kata: Mi smo bile sretne
Kata Oršoš (na slici gore s obitelji) je iz te starije generacije. Ima 62 godine, odraslu djecu, sina i tri kćeri. Međutim, ona kaže da je bila sretna kad je bila mlada. I ne samo ona:
„Bilo je bolje osamdesetih godina, mi smo bile sretne. Muž i ja smo živjeli u skladnom braku. Sada mlade Romkinje žele biti moderne. U današnje vrijeme i čega nema toga mora biti!” – ispričala nam je u svojoj kući u Doroslovu.
Ramiza: Moje se znalo – kuća i djeca
Ramiza Zećirović (63) živi u Somboru. Nakon smrti supruga s kojima je odgojila sina i kći, počela se baviti hraniteljstvom. Do sada je brinula o šestoro djece iz „Kolevke”, institucije za napuštenu djecu iz Subotice. Trenutno brine o jednom djetetu i to joj osigurava mjesečni prihod od pedeset tisuća dinara (oko 430 eura).
Ramiza Zećirević
„Nisam imala tu slobodu da se družim s drugaricama i sama izađem. Moje se znalo – kuća i djeca. Išla sam i na njivu, ali su moja djeca bila uz mene. Ja sam mogla raditi, ali pod uvjetom da su djeca sa mnom, pored mene – to je bila sigurnost, jer je muž bio stariji dvadeset godina od mene. Bio je dobar domaćin i suprug”, kaže nam Ramiza i dodaje da sada možda ima previše slobode, da su se stid i sram izgubili u društvu, da nema poštovanja.
Radmila: Koordinatorica i sve sama
Radmila Zećirović
Ramizina kći, Radmila Zećirović (42) je koordinatorica za romska pitanja u Novom Sadu. Za DW naglašava da Romkinje koje su emancipirane i obrazovane – i ako imaju podršku roditelja – imaju i karijere. „Ako nemaju podršku roditelja, kao što ja nisam imala, teško uspijevaju izboriti se sa svim životnim pitanjima. Samohrana sam majka maloljetnog djeteta, nemam ničiju podršku, oslanjam se isključivo na sebe. Posebno mi je bilo teško kada je Aleksandar, moj sin, bio mlađi. Nije imao tko da ga čuva kada sam morala poslovno na put, na edukaciju. A kada netko i uspije, kao ja recimo, suočava se s rasizmom, predrasudama i diskriminacijom”, priča nam, po malo ogorčeno.
Maja: Pedagogija i književnost
Maja Jovanović
Maja Jovanović (39) predaje povijest i kulturu Roma i romski jezik i priča nam da su Romkinje ranije radile sezonske poslove ili kao sluge u kućama kod imućnih ljudi.
„Danas je slika drugačija i mijenjaju se neke stvari. Ima ih više u institucijama, u tijelima na kojima se donose odluke ili rade na promjeni svijesti u zajednici kojoj pripadaju. Pokrenule su svoj biznis, svoje organizacije, rade u nevladinim organizacijama, ima ih na visokim funkcijama”, izdvojila je Jovanović koja radi kao pedagoška asistentica u mejstu Deronje kraj Odžaka. Piše i poeziju na romskom jeziku i bavi se istraživačkim radom na temu: nezapisana romska književnost.
Radmila: Ne žele da Romkinja radi sa hranom
Radmila Nešić
Radmila Nešić (45) iz Pirota je godinama lokalna koordinatorica za romska pitanja i kaže da „bez obzira je li Romkinja obrazovana ili ne, zaposlena ili ne, sve se one susreću s diskriminacijom, stereotipima i predrasudama koje su duboko ukorijenjene u našem društvu: Romkinje su neobrazovane, rano se udaju, rađaju više od petero djece, gataju, prose, prljave su. Često možete čuti na ulici izraze koje upotrebljava većinska zajednica u obraćanju svojoj djeci – ukrast će te ciganka”.
Kao aktivistica u „Ternipe” (Mladost) i „Romske ženske mreže Srbije”, često odlazi na teren, radi na informiranju, edukaciji i jačanju Romkinja.
„Veliki broj Romkinja su završile obuke za slastičara, manikira, pedikera, frizera. Veliki broj djevojaka je završio srednje obrazovanje smjer kuhar, konobar, pekar, proizvođač mlijeka i mliječnih proizvoda. Nažalost nema ih u tim granama privrede – poslodavac ne želi zaposliti Romkinju koja će spremati hranu, posluživati hranu, uljepšavati mušterije. Takve slučajeve diskriminacije pri zapošljavanju možemo čuti često na radionicama na kojima se okupljaju Romkinje”, istakla je Radmila Nešić.
Ana: Iskusna u borbi za prava i nepoznati heroj
Kako izgleda diskriminacija u praksi priča nam i Ana Saćipović (65), naša najstarija sugovornica i direktorica Udruženja Romkinja „Osvit” iz Niša, gdje je osnovala prvi SOS telefon na romskom jeziku u Europi:
„Recimo kad se djevojčici, učenici petog razreda osnovne škole umjesto podrške u učenju i osiguravanju udžbenika i pribora kaže, da joj to ne treba jer će napustiti školu, jer se Romkinje rano udaju.”
Ana Saćipović
Ana Saćipović je poslije više od 20 godina rada na zaštiti prava žena posebno Romkinja 2019. bila prva dobitnica nagrade EU-a „Žene narodne aktivistice nepoznati heroji” za integraciju Roma na zapadnom Balkanu i u Turskoj.
Zorica: Treba raditi sa zaposlenima u institucijama
Prva Romkinja u Srbiji koja je upisala Pravosudnu akademiju. Završni ispit na osnovi kojeg može konkurirati za mjesto suca, položila je s najvišom ocjenom, a pravo je studirala u Nišu – Zorica Saćipović (36).
Zorica Saćipović
„Kada sam počela studirti, nekima je bilo neobično da jedna Romkinja bude dio njihovog fakulteta. Bila je situacija u kojoj sam čula kako oni međusobno pričaju ‘Je li moguće da Romkinja hoće studirati, one su obično neobrazovane, rano se udaju i imaju mnogo djece’. Kada su me vidjeli promijenili su temu, ali sam ja odgovorila da trebaju raditi na predrasudama i stereotipima”, priča pravnica, majka je dvije kćeri, angažirana i u „Osvitu” koji vodi njezina svekrva.
„Treba i dalje raditi s Romkinjama, osnažiti ih da se izbore s diskriminacijom. Istovremeno treba raditi i s institucijama, točnije sa zaposlenima u institucijama – jer upravo su oni ti od kojih dolazi diskriminacija prema Romkinjama”, kaže na kraju Zorica Saćipović.