screenshot
Ako se pitaš zašto je nešto poskupilo, sam sebi odgovoriš da se radi o božjem davanju, u ovom slučaju konkretno o oduzimanju. Ako se žališ što nema grijanja, odmah sebe ohrabriš nimalo olakšavajućom činjenicom da je svuda kriza. Ako nemaš posla, sam sebi u jastuk šapneš da će bit – akobogda. Ne možeš vratiti kredit – prošetaš prirodom i diviš se bojama jeseni.
Piše: Selvedin Avdić/ Žurnal.info
Čitam, ljudi se žale na “postizbornu depresiju”. Na početku da se razumijemo, depresija je ozbiljna bolest, nije se s njom šaliti, niti se smije umanjivati njena razorna moć, ovaj termin koristim zato što se takav pojavljuje u javnom prostoru.
Ali, nije ni ova “depresija” za baciti. Ljudi su se danima radovali da se nešto može promijeniti u Bosni i Hercegovini, uhvatila ih je i nekakva euforijica pa su se dotjerivali za izlazak na glasačko mjesto. Bila je to dirljiva gesta, ko biva praznik demokratije. Činilo se da zaista ima razloga za praznovanje, to je jedini dan u kojem se i mi nešto pitamo, kada pomislimo da možemo uticati na svoje živote, birati kandidate koji promovišu vrijednosti bliske našim svjetonazorima.
Na žalost, nakon par dana shvatili smo da se ništa nije suštinski promijenilo – opet su svi pobijedili zato što niko nije poražen, svi su pokradeni a niko nije krao, svi su imali podršku naroda mada je narod tražio izričitu smjenu, svi će negdje protestvovati i slaviti pa napraviti koalicije u kojima će zajedno vladati. Situaciju je dodatno komplikovao Visoki predstavnik koji je donio odluke za koje on kaže da će riješiti krizu, a svi drugi najavljuju njeno produbljivanje. Haos, u kojem se ipak zna ko pije a ko plaća, produžava Centralna izborna komisija koja je za brojanje glasova angažovala mlađu vrtićku grupu. Na kraju svega uključuju se “nezavisni” analitičari, plaćeni iz stranačkih crnih fondova, sa svojim bjelosvjetskim zavjerama i vanjskopolitičkim bauljanjima od istoka do zapada.
Danima vlada histerija koju proizvode učesnici izbora i njihovi plaćenici. U toj galami niko nas više ništa ne pita. Naši životi, svjetonazori ? Ništa od toga, ali zato eto “postizborne depresije”, bolje nas našla.
DVIJE GRUPE SAVJETODAVACA
Nerviraju me oni koji govore da je najbolji lijek protiv postizborne depresije prestanak čitanja vijesti. Jer, ako ne znaš šta ti se dešava, onda nema razloga za sekiraciju.
Zaista, ništa lakše, ako se pitaš zašto je nešto poskupilo, sam sebi odgovoriš da se radi o božjem davanju, u ovom slučaju konkretno o oduzimanju. Ako se žališ što nema grijanja, odmah sebe ohrabriš nimalo olakšavajućom činjenicom da je svuda kriza. Ako nemaš posla, sam sebi u jastuk šapneš da će bit – akobogda. Ne možeš vratiti kredit – prošetaš prirodom i diviš se bojama jeseni. I sve tako – bez ikakve brige, mirno kao umilno jagnje paseš travu, ako padne kiša sakriješ se pod strehu.
Uočavam da su oni koji dijele takve savjete obavezno isti oni koji su ugodno ušuškani u državnim jaslama, u dijelu štale gdje preživa njihovo nacionalno krdo. Njima najviše odgovara sljepilo koje preporučuju, jer ako ne znaš zbog čega ti se nešto dešava, nikada nećeš uzeti vile i uputiti se do gazdine nastambe.
Postoje gori i od takvih savjetodavaca. To su oni koji te ubjeđuju da su za situaciju u kojoj se nalaziš krivi vjekovni neprijatelji tvoje nacije. Ako im odgovoriš da ne pripadaš nijednoj od tih nacija, odmah ti doskoče sa tvrdnjom da nije važno kako ti doživljavaš sebe nego kako te vidi tvoj neprijatelj. Oni imaju bezbroj argumenata da te danima ubjeđuju kako su za tvoju nezaposlenost krivi sukob istoka i zapada, okcidenta i orijenta, Islama i kršćanstva, da su NATO ili Rusija odgovorni zato što mjesecima čekaš medicinski pregled, a da zavjera četničko – ustaško – džihadska pakuje kofere tvome djetetu (u čemu ima malo istine). Svi su krivi – masoni, podzemne vode, sihiri i mrtvi maršali, ama baš svi izuzev onih koji decenijama neprestano odlučuju o našim životima. Savjetodavci sa takvim teorijama su opasniji od onih prvih, zato što šire mržnju. Nisu oni nimalo paranoični, naprotiv, vrlo proračunati. Rafalaju bez ikakvog rizika, braneći svoju nikad ugodniju poziciju.
JOŠ JEDAN SAVJET, KOJI NE POMAŽE
U svakom slučaju, treba se dobro čuvati i jednih i drugih savjetodavaca. Jedni preporučuju tupavo sljepilo, a drugi slijepu mržnju.
Doduše, imam i ja savjet za one koji se žale na “postizbornu depresiju”: budite ponosni na nju, ona je siguran dokaz da ste uspjeli sačuvati zdrav razum u ovoj ludnici (ne treba miješati sa psihijatrijskom ustanovom). Barem ja tako sebe tješim. Priznajem, nimalo ne pomaže.