Ilustracija Jelena Žilić
Medijski prostor je zatrpan kampanjama političara. Slušajući njihove izborne govore (koje smjelo nazivaju izborni programi), ne čuje se ništa novo i potrebno.
Ali, ne treba ih slušati o čemu govore, već o čemu ne govore. Ne govore o životnoj sredini.
piše: Jelena Jevđenić
U programima nekih stranaka ekologija je zastupljena tek usputno zbog diverziteta samog programa, u pojedinim strankama pitanje ekologije ne postoji uopšte. Dok je u nekim strankama posvećeno više prostora za životnu sredinu. Ali, sve je, uglavnom, slovo na papiru.
U šamanskim govorima na binama nema poruka za čist vazduh i vodu.
Bez riječi o zašiti rijeka, šuma, tla.
Bez riječi o građanima koji se guše i razbolijevaju zbog zagađenog vazduha u Zenici, Tuzli, Banjaluci, Sarajevu…
Nije bilo govora ni za mještane ruralnih krajeva kojima se svako malo iskopava neka ruda pokraj kuća, poljoprivrednog zemljišta, rijeka.
Niti riječi za mještane u blizini toksičnih, divljih deponija.
Niti priče o ljudima kojima je ugrožena pitka voda.
Niti slova o podršci za zabranu izgradnje malih hidroelektrana.
Kako ćemo se u budućnosti suočiti sa sve gorom klimom i nepredvidim prirodnim katastrofama.
Možemo li spremno prevazići velike poplave.
Imamo li taj luksuz ne činjenja ništa za naredne ekstremne suše.
Jesu li ugroženi sistemi navodnjavanja poljoprivrednicima.
Šta ćemo uraditi da zaštitimo građane koji žive u mjestima velikih zagađenja.
Pita li se iko ovo od sadašnjih i budućih nosilaca vlasti?
Brojni analitičari će reći da svaki politički slogan, govor, obećanje je produkt istraživanja šta građani žele da čuju. Ako je izostavljeno pitanje životne sredine, znači li to da građani nisu zainteresovani za pitanje zdrave sredine?
Ne, ne znači.
Političari ćute o ekologiji zbog profita.
Eksploatisanje prirode je izvor zarade, direktno ili indirektno, za njih.
Ono zarade što slijedi državi je sitnica, koja zbog korupcije nađe svoj put daleko od javnog dobra.
Rješavanje problema vezanih za životnu sredinu je na dnu ljestvice prioriteta.
Nije profitabilno i nije valjda “vitalni nacionalni interes”!?
Da ih nije briga, slučaj Trgovske gore je primjer. Hrvatska će najvjerovatnije izgraditi odlagališta radioaktivnog i nuklearnog otpada na granici BiH.
Bosna i Hercegovina je mogla da zatraži međunarodnu arbitražu ili je mogla da pokrene tužbe protiv Hrvatske pred međunarodnim sudovima. Članovi pravnog tima za Trgovsku goru izjavili su da je BiH zakasnila i da skoro ništa više ne može da se uradi po tom pitanju.
Godine nerada dovele su do toga da su građani prepušteni sami poduzeti mjere zaštite životne sredine.
Bila izborna godina ili ne, o zdravoj životnoj sredini se nedovoljno priča, a poduzima još manje, iako su sve vidljivije nepovoljne promjene klime i zagađenja.
U izbornim kampanjama zaštita prirode je misaona imenica.
A kada izborni cirkus napusti grad i ostavi hrpe smeća od promotivnog materijala, počinje sezona zagađenog vazduha.
Doduše, zadnjih trideset godina u Bosni i Hercegovini se svakako teško diše, ne samo zbog onečišćenog vazduha.
Kolumne „Zeleni talas”, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH)
Autor: Impuls