Na takav prizor uvijek mi se navraća pomisao da bi lica spavajućih, iz pijeteta, trebalo samilosno zastrijeti maramom, kao lica umrlih.
Lica spavajućih ne lažu: tek na njima vidimo pravu bijedu njihovih sopstvenika. Na javi, naša su lica zategnuta bilo kakvim svjesnim htijenjem ili nesvjesnim stremljenjem, oživljena bilo kakvim ciljem, namjerom, nastojanjem, pa makar nastojanjem da skriju svoj pravi izgled, svoj istinski izraz; maskirana kakvim više ili manje namjernim izražajem. Osjećaj je na njima ili zatomljivan, ili pretjerivan, ali uvijek krivotvoreno.
Tek u snu, kad je iskopčana poluga volje, kad je naše tijelo bez obrane, prepušteno na milost i nemilost okrutnosti tuđeg oka i tuđe radoznalosti, obezoružano kao bogalj koji je pred spavanje iskopčao protezu, kad se s naših lica sapere njihov zaštitni izraz — kako li tek tada bijedna izgleda ljudska mašina! …Na takav prizor uvijek mi se navraća pomisao da bi lica spavajućih, iz pijeteta, trebalo samilosno zastrijeti maramom, kao lica umrlih.
Strašno je bdjeti uz bok nekoga koji spava. To je oduvijek rađalo u meni neki panični provalijski nesrazmjer. Prisustvo nijemih dubina podsvijesti, u kojima se biće spaja sa praiskonskim, pomalo ispliva na površinu, i u nama budi neku jezu pustoši. To je možda jedna od najbolnijih strana braka. Između usnulog i budnog supružnika, jedno drugom nadohvat ruke, legne udaljenost od čitavih eona, od čitavih geoloških doba.
Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, odlomak