Znate one parove koji su se toliko sljubili, postali „Mi“ i ulaskom u vezu izgubili „Ja“.
Znam da znate i sigurna sam da vam idu na živce. „Mi smatramo, mi mislimo da je za naše dijete najbolje… Dođi kod nas na kavu. Hoćeš s nama na izlet? Ići će i moj muž s nama…“
Kad u vezi zanemarimo svoje interese, hobije, prijatelje i druženja, i kad nam sav izvor zabave, topline, sigurnosti postane ta jedna osoba; naš partner – stavljamo se u opasnu situaciju da nam bivanje u toj vezi postaje jedina opcija. Ako nam se dogodi prekid odnosa, ostajemo sami i goli pred velikim Ničim. A to je zastrašujuće. Kad nam je partner jedini izvor uživanja, zabave, ispunjenja i utjehe – mi smo ovisni o njemu. Jer, ne daj Bože ostati bez njega, ostajemo sami na brisanom prostoru.
Ovaj fenomen izazov je svim parovima
I znate ono kad vam se ne da izaći s prijateljem ili prijateljicom, jer je vani kiša, a vi ste se fino ušuškali na kauču pored svog partnera? Koliko puta ste prijateljici koja je single i zove vas u kino rekli (lagali) da nemate vremena jer trebate dijete staviti spavati ili mali ima temperaturu, ili ovo ili ono? A istina je da ste svoju dnevnu dozu potrebe za druženjem, ljubavlju i pažnjom zadovoljili sa svojim suprugom pa vam ne treba ona.
Budimo iskreni, svi to radimo. Veza, brak postaje nam sve. Izvor svakog zadovoljstva. Radila sam s puno ljudi, ponajviše žena, koje su se našle u užasu života: nakon višegodišnje veze ili braka ostale su potpuno same, bez prijatelja, bez ikakve ideje što vole raditi, šta žele od života (osim imati partnera), bez ideje ko su one uopšte. Boje se vikenda i samoće, i još više boje se bolne praznine koju osjećaju kad više nema „njihove polovice“.
I tako sljubljeni s partnerom prestajete biti jedinka, jedinstveni entitet, postajete polovina, „bolja“ ili manje bolja. Na početku veze, okupani srećom i osjećajem ispunjenja, upravo kreirate početak opasnosti za svoju vezu. S vremenom najčešće oba partnera polako gube svoj jedinstveni identitet, iako je jedan od njih uvijek više orijentisan na vezu, a drugi na sebe i svoje interese.
Fokus vlastitih interesa, zanimanja i aktivnosti koje ste imali nekad prebacuje se isključivo na vezu. I sve je u redu ako imate balans: veza/brak/porodica– ljudi i aktivnosti izvan veze. Ali, najčešće veza/brak preuzme dominaciju. „Ja“ postaje „Mi“ – i uvalili ste se u lažnu sigurnost, koja će vas nakon dosta mjeseci ili godina dovesti do neminovne krize, i moguće do onoga čega se najviše bojite – odvajanja od partnera i suočavanja samih sa sobom.
Ovo su riječi (uvjerenja) nekih mojih klijenata:
- „Kad nisam u vezi osjećam se manje vrijedno, onda sam nekako na nižem stupnju.“
- „Neću mu (prijatelju) smetati. On ima svoj život, porodicu i to. Ja mu nisam zaniljiv, jer sam sam.“
Kad je Mi postalo važnije od Ja?
Kad sam bila dijete, tamo negdje do svoje dvanaeste godine – ja sam bila Ja. Imala sam porodicu, prijatelje, igranje, dvorišta, more, događaje, simpatije i antipatije, obaveze i vražju školu. Moj doživljaj stvarnosti bio je: Ja i elementi svijeta oko mene. Osjećala sam se kao osoba, jedinka, Irena – kakva god, ali cijela.
Ulaskom u pubertet odjednom je svima oko mene postalo važno imati dečka ili curu; ko je s kim, ko se kome sviđa. U srednjoj školi veće face bile su one cure koje su u vezi. Najednom smo se svi počeli truditi imati nekog i zaljubiti se. Nama curama to je postalo centar svemira, sve ostalo postalo je manje važno.
Ne znam od kuda je to došlo (hormoni i društvo valjda), ali sve smo bile lagano zavidne onima koje su „s Njim“, još pogotovo ako je „Taj“ glavni faca u gradu. Odjednom sam se i ja počela loše osjećati jer sam „sama“, iako mi je bilo sasvim ugodno i dobro biti sama i nije mi to moje stanje bilo baš jasno. Kao da sam odjednom upala u neka drugačija pravila života. Od tad do danas, svugdje oko mene glasno ili jedva čujno vrišti da je biti „samac, solo“ jadno, manje vrijedno.
Riječ samac u našem društvu izaziva sažaljenje. Kao da je biti osoba/individua nešto loše, a „normalno“ je biti dio para.
- Ako sam samo dio (polovina) para, znači da je moje postojanje samo dio nekakve cjeline?
- To onda podrazumijeva da kad nemam drugu polovinu, ostajem samo pola čovjeka?
Mi smo rođeni i živimo kao jedinke, a biti u paru znači provoditi vrijeme uz nekog, živjeti pored nekog.
Panika od mogućeg napuštanja
Kad jedan partner osjeti manjak sigurnosti u vezi (najčešće onda kad drugi pokaže više interesa za svojim prostorom) u panici počne zahtijevati ili moliti više pažnje i time gubi na svojoj uzbudljivosti i privlačnosti. Tu se krug zatvara i kreću problemi. Ako se u nekom razdoblju veze uljuljate „Imam njega i tako će uvijek ostati” znajte da u pozadini čuči opasnost koja tu sliku može srušiti.
Ekstremni, ali ne tako rijetki primjer ovoga je Carrie iz „Seks i grada“ u situaciji kad se odrekla čitavog svog života i karijere da bi otišla živjeti u Pariz s Aleksandrom Petrovskim. Vrhunac je scena u kojoj je odustala od tuluma posvećenog promociji njezine knjige, kako bi bila uz Aleksandra na otvaranju njegove izložbe. Odrekla se sebe kako bi sačuvala vezu. Sva sreća za nju i nas, da je na kraju epizode pronašla svoju Carrie ogrlicu – simbol svog identiteta.
Ako želite sačuvati Sebe…
Nekako sam sigurna da sve ovo već znate. Ali, isto tako znam da nam je svima s vremena na vrijeme potreban podsjetnik:
- Radite stvari na svoj način. Napišite popis stvari koje radite baš na vaš način.
- Investirajte vrijeme i druge resurse u sebe i svoje strasti.
- Otiđite na dejt sami sa sobom. Provodite neko vrijeme u svojim omiljenim aktivnostima. Izađite sami.
- Neka su vam prijatelji uvijek blizu, investirajte u svoje odnose.
- Ostanite u kontaktu s porodicom. Koliko god vaša porodica bila čudna ili teška, vaša je. Uvijek će vas podsjetiti na ono kakvi ste bili prije ulaska u vezu.
- Budite s osobom koja vas prihvata, a ne s onom koja vas neprestano želi promijeniti i koja želi da se odreknete svog identiteta ili interesa.
Onaj ko vas stvarno voli – voli vas, ono što jeste i uvijek će željeti da budete svoji.
Piše: Irena Jurjević, savjetnica iz Gestalt psihoterapije, Centar uspjeha