Foto: Wikipedia
U jesen 2017. godine, u Istočnom Sarajevu, autor ovog teksta je bio pozvan da prisustvuje jednom sastanku, gdje je trebalo da sazna neke „značajne“ detalje o sudbonosnom događaju za BiH, koji se desio početkom maja 1992. godine.
Misteriozni lik, koji se predstavio kao bivši uposlenik državne bezbjednosti, u hladu bašte jednog poznatog restorana, tada je u detalje krenuo da rekonstruiše događaje iz tog perioda. Priča se odnosila na izvjesnog Mirzeta Hodžića, neoženjenog mladića u kasnim 30-im godinama, koji je prije rata bio zaposlenik centralne gradske pošte u Sarajevu, a koji je prema izjavi tog sugovornika, bio ključ operacije paljenja te iste pošte, koje se dogodilo tog datuma, drugog maja 1992. godine. Prema iskazu, Mirzet je u noći 29. aprila održao sastanak s grupom ljudi, među kojima je bio i moj saradnik, u jednom stanu u sarajevskom naselju Hrasno, gdje je dogovoreno da dotični preda ključeve za ulazak u podrum pošte, odakle bi se podmetnuo požar, koji bi za cilj imao da odsiječe grad od telekomunikacijskih veza sa zemljom i svijetom. Dotični Hodžić je na to pristao uz obilatu novčanu nagradu. Zgrada pošte je bila zapaljena tog drugog maja, a raspitujući se za sudbinu dotičnog, prema ponovnom iskazu sugovornika, saznao sam da je dotični Hodžić gotovo istog datuma kada je gorjela pošta, godinu dana kasnije, poginuo od granate i to prolazeći upravo pored objekta u čijem je paljenju sudjelovao.
Sadašnja realnost
Naravno, priču o nesretnom Hodžiću nisam mogao provjeriti i doživljavao sam je samo kao još jedan mitski ep i prepričavanje o događanjima početkom maja 1992. godine. Nekako već u ratu krenula su ta prvobitno medijska kreiranja mitološkog boja, koji je u stvari bio zvanični uvod u rat koji se odvijao na teritoriji BiH. Ipak, 30 godina nakon tih događaja, apsolutna istina nije utvrđena. Postojale su „dvije suštinski suprotne istine“, koje su konstantno bile u zavadi, bez ikakve šanse za otvoren i normalan dijalog, koji bi zaokružio tu priču i stavio na nju historijsku tačku. A pokušaji dijaloga koji su se do sada vodili, prvenstveno „na televizijama“, bili su u stvari lični pogledi i borba za nadmoć ličnog stajališta, bez obzira na tragični karakter tih događaja. Upravo zbog toga, to pitanje se moralo riješiti pravnim putem, odnosno sudskim postupkom, kao jedina nada da u budućnosti možemo imati koliko toliko objektivan i referentan pogled na stvarna dešavanja tih dana, pored ličnog osjećaja i svjedočenja o strašnom granatiranju i strahotama terora koji se dešavao tih dana u Sarajevu, gradu koji je već tada zvanično bio podijeljen barikadama. E, upravo to rješenje počinje danas, dvanaestog maja 2022. godine ili tačno nešto preko 30 godina nakon prvobitnog događaja, koji se desio u strogom centru Sarajeva. Namjerno pišem događaja, jer postoje dva potpuno odvojena slučaja i događaja, koja su se desila u dva različita dana – drugog i trećeg maja.
Ključ zvani Alija
Zanimljivo je da bosanska strana, evo i nakon proteklih 30 godina, nikada nije pravno krenula da rješava pitanje događaja vezanih prvenstveno za drugi maj 1992. godine. Posebno je to zanimljivo, ako se uzme u obzir da je nakon 27. aprila te iste godine Jugoslovenska narodna armija imala status „strane vojske“ u BiH, odnosno, bila je dužna da odmah nakon tog datuma napusti teritoriju BiH, dok je međutim umjesto toga, ona svoje kapacitete koristila da izvrši agresivne vojne napade na teritoriji BiH, prvenstveno ovdje mislim na grad Sarajevo. Posebno zanimljivo je stajalište da, recimo, tadašnji predsjedavajući predsjedništva – Alija Izetbegović također nikada nije pokrenuo pravnu proceduru za utvrđivanje činjenica o tom događaju, iako je i sam bio zatočenik te iste armije, gdje je bio zatvoren zajedno s tadašnjom visokom diplomatskom ekspedicijom, koja se vraćala s mirovnih pregovora iz Portugala. Ovaj nedostatak pravnog okvira za pomenuti datum, nažalost, veže se i za još jednu poraznu činjenicu, da do sada nikada nije pokrenut niti jedan pravni postupak, koji bi tretirao ubistva građana i granatiranje grada Sarajeva, koje se desilo prije početka maja 1992. godine. Čini se da se izbjegavanje pokretanja tog pitanja vezalo za „izbjegavanje“ rješavanja pitanja ubistva pripadnika JNA koje se desilo dan kasnije, a koje se uporno predstavljalo kao „legitiman cilj“, navodeći da je baš tu kvalifikaciju utvrdilo i tužilaštvo iz Haga. Ipak, preokret koji se desio, prvenstveno u tužilaštvu BiH, koje je ponovo otvorilo tužilački zatvorenu istragu vezanu za taj događaj, dovelo je prvenstveno do podizanja, a zatim i do potvrđivanja optužnice za događaj koji se desio tog trećeg maja 1992. godine. Time se prvi put u demokratkoj praksi BiH desilo da se na državnom sudu pojave „domaći“ predstavnici bivše vojne i državne bezbjednosti, što je ogroman presedan, koji će sigurno imati posljedicu da se pokrenu i ostali slučajevi, u kojima su za teška krivična djela optuženi upravo pripadnici ovih struktura, a čiji predmeti i dalje stoje u ladicama raznih nivoa tužilaštava, bez konkretnog pomaka, iako su mnoga krivična djela i nakon ogromnog protoka vremena i dalje aktuelna, a gdje su izvršioci istih i te kako poznati široj javnosti.
Ovdje se postavlja pitanje, da li će ovaj slučaj konačno pokrenuti efikasnost pravosudnog sistema BiH. Treba vjerovati da hoće. Također treba vjerovati da će upravo ovaj slučaj otvoriti i duboku i dugotrajnu blokadu o izvještajima o nebošnjačkom stanovništvu u opkoljenom Sarajevu. A posebno će biti zanimljivo posmatrati sam tok suđenja, gdje će se sigurno kao svjedoci pojavljivati tadašnji visoki funkcioneri, čija će svjedočenja sada na sudu, konačno staviti tačku na mnoge nedoumice i igre koje su se dešavale u tom periodu. Ovdje prvenstveno mislim na bivšeg ministra unutrašnjih poslova – Aliju Delimustafića, koji će vjerovatno biti ključna figura za dokazivanje komandne odgovornosti optuženih, a koji će zajedno sa Seferom Halilovićem, bivšim generalom ARBiH, biti na listi svjedoka vrlo vjerovatno tužilaštva, a ne optuženih. Zbog svega navedenog, ja gradim svoj optimizam, da će ovo suđenje imati smisla i da se neće kao što to sada svi tvrde završiti oslobađajućim presudama za optužene i jednom pravnom farsom, kojom su abolirani svi oni koji su navedeni u optužnici. Jer ako se to uistinu dogodi, onda nam ne preostaje ništa osim da se pakuju koferi i da se napusti ova žabokrečina ili da se ostane životariti u državi, kojoj pravni sistem funkcionira na način da se pitanje žrtve svodi na politički kusur.
Autor: Impuls