Foto: Moritz Frankenberg/DPA/PIXSELL
Pravdajući se smanjenim uvozom prehrambenih sirovina zbog rata u Ukrajini, Europska komisija odustaje od planirane zelene tranzicije Unije na ekološki održivu proizvodnju hrane i priklanja se politici SAD-a pa nam slijedi širenje upotrebe pesticida i novih GMO-tehnologija na kojima profitiraju megakorporacije
Nije samo energetska sigurnost Europe dovedena u pitanje invazijom Rusije na Ukrajinu, nego i prehrambena. Zaraćene dvije zemlje su donedavno zajedno bile hraniteljice ovog kontinenta po mnogima od temeljnih namirnica ili sirovinskih poljoprivrednih produkata, naročito žitarica i uljarica za ljudsku i stočnu ishranu. Zajedno su samo Europskoj uniji prodavale 41 posto njezina ukupnoga godišnjeg uvoza pšenice, 50 posto sjemenki suncokreta i 81 posto tzv. pogače od suncokretovih sjemenki itd. Napose je Ukrajina za EU osiguravala 57 posto uvoza kukuruza, a Rusija 50 posto uvoza pogače od uljane repice.
Bauk gladi kruži danas Europom i tako je čini područjem krajnje izloženim raznim političkim i ekonomskim spekulacijama dosad nezabilježenih razmjera. Hrvatska iznimno dobro stoji s proizvodnjom navedenih kultura, ali one tvore tek dio lanca čiji ostatak ovdje puca na mnogo daljnjih karika, posebno kad su posrijedi stočni proizvodi, ili biljni s nešto višom dodanom vrijednošću.
Sve to nagnalo je vodeća tijela EU-a da osmisle novu strategiju prehrambene sigurnosti koja se, međutim, odmjerava s dosadašnjom koja se zasnivala na tzv. zelenoj tranziciji. To je podrazumijevalo drastičan ekološki zaokret prema održivoj proizvodnji, s nizom konkretnih ciljeva. Prije dva tjedna pisali smo ovdje o rastućim pritiscima globalne agrokemijske industrije na odluke Bruxellesa o pojačanoj implementaciji mjera. Plansko smanjivanje upotrebe sintetskih pesticida je bilo u žiži te strategije koju je Europska komisija prošli tjedan imala pretočiti u obavezujuću rezoluciju za sve EU-ove zemlje-članice.
Netom uoči očekivanog proglasa, neovisna novinarsko-istraživačka organizacija Corporate Europe Observatory sa sjedištem u Bruxellesu je objavila studiju o enormnim lobističkim te financijskim aktivnostima spomenute industrije kontra europsko-unijskog Green Deala. Da su bili na pravom tragu, potvrđuje odustajanje EK-a od donošenja već zacrtane rezolucije.
Ipak, ne samo da je izvršna vlast EU-a ustuknula pred vlastitim progresivnim ekološkim i poljoprivrednim ambicijama, nego je otišla korak dalje, također unatrag. U istom trenu, izabrani predstavnici zemalja-članica u Europskom parlamentu su donijeli svoju rezoluciju na ovu temu, nastojeći uvažiti činjenicu krize i ujedno zaštititi perspektivu ekološke tranzicije. Ne zbog pomodarstva, nego ponukani znanstvenim studijama o pogubnom utjecaju kemijskih sredstava u produkciji hrane na ljudsko zdravlje i bioraznolikost. Promotrit ćemo jaz koji je time nastao među vladajućim instancama EU-a, kao i odnos s vanjskim faktorima krupnokapitalske provenijencije.
Europska komisija je namjesto dosljednog poštivanja Green Deala, naime, već sljedeći dan ušla u koaliciju za Održivi rast produktivnosti, međunarodnu organizaciju predvođenu Sjedinjenim Američkim Državama. Koaliciju su prošle jeseni s njima osnovale Australija i više ekonomsko-politički sretnih država s ostalih kontinenata: Brazil, Dominikanska Republika, Gana, Honduras, Liberija, Filipini, Sjeverna Makedonija.
Premda su Sjedinjene Države postavile koaliciju otvoreno u svrhu protuteže europskom Green Dealu, to je gurnuto u stranu. EK je izdao saopćenje da se pridruživanjem takvoj i sličnim inicijativama želi “praktično angažirati u kolektivnoj akciji za održivu transformaciju prehrambenog sustava”. Umjesto jedne održivosti, najednom su se na stolu ravnopravno zatekle dvije, ali međusobno isključive. Ona koja želi srezati kemiju u agraru, i ona koja tvrdi da za to nije vrijeme, jer ćemo u protivnom sveudilj pocrkati od gladi.
Jasno, profit megakorporacija u poljoprivredi nije pritom doveden u pitanje, naprotiv, nego mu je pozicija učvršćena. O tome svjedoče glavni zaključci koalicijskog programa, kao što je definirana potreba da se prehrambeni sustav “optimizira” kroz nove “digitalne i genetičko-uređivačke tehnologije” radi ojačavanja proizvodnje, “dok se ublažavaju njihovi okolišni efekti”.
Europski parlament je deklarativno stao u zaštitu Green Deala, ali je okvirno uvažio neka od polazišta koja zastupa SAD. To se očituje u njegovu zahtjevu EK-u da se “državama-članicama dopusti fleksibilnost u privremenom omogućavanju” upotrebe kemijskih pesticida i gnojiva i u tzv. Ekološkim fokus-zonama. Traži se i mobilizacija zemljišta na ugaru, što realno znači slobodno iscrpljivanje tla bez ikakve dugoročne održivosti. Slabosti europsko-unijske poljoprivredne politike, inače teorijski jednog od uporišta kontinentalne asocijacije generalno, razotkrila je i nedavna jednostrana odluka Mađarske o zabrani izvoza žitarica. Jedinstva ionako nema dovoljno, pa ni zajedničkog pristupa krizi, a onda zaista nije Amerikancima bilo jako teško dodatno uzdrmati mukotrpno artikuliranu ekološku platformu EU-a. Na koncu su nas naveli da prihvatimo sasvim nasuprotnu taktiku, e da bismo navodno uspjeli u svojoj izvornoj strategiji. Nedovoljno bi bilo kazati da ovdje imamo posla s apsurdom ili travestijom, ali na to se ionako malo tko obazire.
Najveći svjetski agrokemijski proizvođači koji ključnu političku podršku imaju u Sjedinjenim Državama, nisu zainteresirani samo za širenje upotrebe pesticida. Navlas iste korporacije naveliko zagovaraju i plasiraju unapređene, ali prikrivene genetsko-modificirajuće tehnologije. Popis i prakse tih očekivano zastupljenih industrijskih divova iznijeli smo u Novostima krajem prošle godine. Njihova se imena ponavljaju i u ovom slučaju, dakle, pa opet nailazimo na Monsanto-Bayer, Syngentu, Dow-Dupont itd. Američkom potporom i domaćim te uzurpiranim vanjskim tržištem raspolažu u biti otkad postoje, i otkako su prvi put posegnuli za GM-tehnologijama.
Tako ne čudi ni što je suzbijanje Green Deala u ekonomsko-političkoj okupaciji Europe započelo već odavno, prisjetimo li se burne akcije nametanja trgovinskog sporazuma TTIP. Taj ugovor trebao je otvoriti široko deregulirano tržište i za agrokemiju, pored koječega drugog, ali mu se Europa oduprla zahvaljujući primarno kampanji odozdo, iz najšire javnosti i građanskih udruga.
Sjedinjenim Državama, najvećem zaštitniku krupnog kapitala, trebala je za ovaj prodor na istok nova velika kriza. Pronađena je u pandemiji koronavirusa, jer tad su prvi put izloženi stavovi o nužnom odustajanju EU-a od Green Deala koji će tobože ugroziti svjetsku prehrambenu sigurnost, ne samo europsku. Finalizirano je izjavom američkog državnog tajnika za poljoprivredu, pri osnivanju navedene koalicije, da EU riskira “žrtvovanje” produkcije radi klimatske stabilnosti. Dobrohotno je tome pridodao da propisivanje zelenih pravila i ciljeva nije jedini put do održive agroindustrije.
Zato su tu Sjedinjene Države da nam ukažu na alternativne mogućnosti, ali i da ih svima pretvrdoglavima odlučnije utuve u glavu. Može to nalikovati pukoj koincidenciji, ali s napadom Rusije na Ukrajinu dolazimo na američke pozicije i u pogledu energetike, kao i poljoprivrede. Nećemo više ovisiti o ruskoj i ukrajinskoj hrani i energiji ili barem energetskom tranzitu, nego o SAD-u i njegovim arapskim strateškim partnerima.
Pored štete za ljudsko zdravlja i prirodu, ta sjajna nova veza uključuje više cijene i urušavanje ostataka europsko-unijske suverenosti. Europska komisija iznova odigrava ulogu vanjskog agenta na relaciji s koliko-toliko demokratski i slobodno biranim predstavnicima zemalja-članica EU-a. Uostalom, svoju sistematičnu odanost krupnom kapitalu iskazala je u toliko dosadašnjih primjera neobaziranja na primjedbe iz Europskog parlamenta, napadno svedenog na čisto dekorativnu funkciju.
Povrh svega, ovo sad podsjeća na Marshallov plan, američki program ispomaganja Europe nakon Drugog svjetskog rata. I tad je obnovu našeg kontinenta pratila široka liberalizacija nacionalnih ekonomija i povezivanje tržišta te potiskivanje socijalističkih ekonomsko-političkih tendencija. No jedna razlika je ipak presudna, jer su Sjedinjene Države u to bile uložile oko 120 milijardi dolara, po današnjoj vrijednosti, a ovaj ćemo put sve platiti sami.
Igor Lasić, Portal Novosti