Foto: kas.de
Ako emisije stakleničkih plinova nastave rasti trenutnom tendencijom, gotovo sve naslage treseta pohranjene u sibirskom permafrostu mogle bi nestati do 2060.
Do 2040. godine na cijelom skandinavskom poluotoku neće ostati smrznutoga zemljišta, pokazalo je istraživanje Univerziteta u Leedsu. Ovo otapanje će osloboditi ogromne količine stakleničkih plinova u atmosferu.
Zaleđene močvare sjeverne Europe zalihe su ugljika koje se nalaze u vrlo nestabilnoj ravnoteži. Taj je ugljik pohranjen u naslagama treseta, fosilnom ugljiku formiranom od biljnih ostataka koji su hiljadama godina djelovali kao izolator. Sve do sada. Prema nedavnim istraživanjima, prije 20 godina, zahvaljujući globalnom zagrijavanju, permafrosti su se počeli topiti i u atmosferu ispuštati ogromne količine sakleničkih plinova. Studiju o navedenom pitanju priredili su istraživači sa Univerziteta u Leedsu i objavili je u časopisu Nature Climate Change. „Naši bioklimatski modeli pokazuju da će cijela Finoskandija postati klimatski nesposobna da „vječni led“ ostavi netaknutim do 2040“, navodi se u članku. Permafrost je trajno smrznuto tlo koje pokriva 24% kopnene površine sjeverne hemisfere. Količina ugljičnog dioksida pohranjenog u njemu tri puta je veća od onoga što je ljudskom aktivnošću ispušteno u atmosferu od 1850. godine.
Prema istraživačima, količina ugljika koja bi se mogla osloboditi topljenjem permafrosta bila bi između 37 i 39,5 gigatona, što je dvostruko više od količine ugljika pohranjenog u svim europskim šumama. Ali nije sve izgubljeno: adekvatna socio-ekonomska politika mogla bi spasiti zapadnosibirski permafrost, zadržavajući gotovo 14 gigatona ugljika u njegovim prirodnim naslagama. To je najoptimističniji scenarij o kojemu razmišljaju istraživači.
„Ako emisije nastave rasti trenutnom tendencijom, gotovo sve naslage treseta zadržane u sibirskom permafrostu mogle bi nestati do 2060“, upozorava glavni autor studije Richard E. Fewster. „Trend bi bio sličan ako bi napori za ublažavanje emisija bili umjereni. Samo snažno ublažavanje klimatskih promjena moglo bi omogućiti da se treset zadrži.“
Situacija, međutim, ne ulijeva optimizam: temperatura u arktičkoj regiji raste dvostruko brže nego u drugim dijelovima Zemlje, a termometri ne prestaju postavljati nove rekorde. Osim toga, megapožari koji su opustošili sibirsku tundru samo su ubrzali proces odmrzavanja permafrosta.
Točka bez povratka za zadržavanje permafrosta
Oslobađanje ove ogromne količine ugljičnog dioksida pokrenulo bi mehanizam sa nesagledivim posljedicama: oslobođeni plinovi u tom slučaju dodatno će zagrijati atmosferu, što će dovesti do daljnjeg odmrzavanja permafrosta i dodatnog rasta globalne temperature. To je takozvana „povratna sprega“. Kada bi se taj scenarij ostvario, prešla bi se crvena linija i došlo do točke bez povratka u pogledu sposobnosti hlađenja klime. U tom slučaju, više ne bi bilo povratka nazad. To je fenomen sličan onome koji trpi Amazonija zbog krčenja šuma: izgubljeno je toliko netaknute šume da je njezina sposobnost otpornosti ozbiljno ugrožena i, ako se ova crvena linija prijeđe, Amazonija se više neće moći oporaviti od nepogoda kao što su suše ili požari.
Specifičnost naslaga treseta je u tome što se, za razliku od permafrosta kojega čine minerali, sastoji od organske tvari, biljaka i korijenja koji su hiljadama godina bili smrznuti u tlu. Kada led nestane, taj se sastav počinje razgrađivati i ispuštati stakleničke plinove. Glavni od tih plinova je ugljični dioksid, ali on nije jedini. Oslobađa se i metan, plin čija je snaga grijanja između 28 i 80 puta veća od CO2. „Od vitalnog je značaja da se ovi ekosistemi razumiju i uzmu u obzir kada se razmatra utjecaj klimatskih promjena na planeti“, kaže Ruža Ivanović, koautorica studije i profesorica klimatologije na Univerzitetu u Leedsu. Prema njenom mišljenju, tema o učinku koji ta smrznuta tresetišta mogu imati „još uvijek je slabo zastupljena u modelima zemaljskih sistema.“
Ova prijetnja ne visi samo nad Europom. Polovica tla Kanade prekrivena je permafrostom, dok Aljaska slijedi sličan obrazac topljenja poput onoga u Europi. Primjera radi, 1950-ih Nacionalni park Denali imao sloj permafrosta koji se prostirao na 75% teritorija, da bi se u prvom desetljeću 21. stoljeća smanjio na 50%. Projekcije za 2050. svode ga na svega 6%.
Pored toga, otapanje permafrosta nije opasno samo zbog ispuštanja stakleničkih plinova. Gubitak permafrosta implicira jako veliku eroziju zemljišta, što uzrokuje pojavu klizišta. Godine 2020., u blizini sibirskog grada Norilska, topljenje leda uzrokovalo je lom temelja spremnika za dizel gorivo, izlivši 21 000 tona goriva u obližnje rijeke i jezera. Ova vrsta nepogoda postaje uobičajena u Rusiji, zbog čega su vlasti odlučile revidirati svoju najosjetljiviju infrastrukturu, od nuklearnih elektrana do plinovoda.
Gubitak permafrosta također može osloboditi patogene potencijalno opasne po ljude. U augustu 2016. na poluotoku Jamal u Rusiji dogodila se epidemija antraksa koja je odnijela život jednog djeteta. Uz to, nekoliko desetaka ljudi bilo je hospitalizirano, a preko 2000 sobova je uginulo. Epidemiji su doprinijeli klimatski faktori: toplinski val otopio je blok leda koji se sručio na leš soba zaraženog antraksom, što je uzrokovalo oslobađanje i aktiviranje spora.
Izvor: www.climatica.lamarea.com
Prijevod sa španjolskog: Prometej.ba/D.V.