Ella Fitzgerald i Marilyn Monroe /foto: Getty Images
Sa laganim zalaskom tradicionalnih medija i širenjem nove takozvane digitalne kulture promijenila se i stara forma industrije zabave. Dok su prije par decenija zvijezde Holivuda imale gotovo sakralni status i bile prilično sakrivene od fanova izvan reprezentacije na filmovima, većina današnjih ikona pop kulture je putem društvenih mreža postala sveprisutna. Možemo ih promatrati dok jedu, piju, druže se sa porodicom u realnom vremenu.
piše: Sandro Hergić
Takozvano zlatno doba Holivuda u kojem su veliki studiji dominirali filmskom produkcijom takva vrsta interakcije iz tehnoloških razloga nije bila moguća. Istina, bila je tu kultura slanja pisama holivudskim zvijezdama gdje bi obožavatelji slali pisma zvijezdama a ovi im tobože odgovarali sa svojim autogramom na kraju. Zapravo, to su radili neki od njihovih mnogobrojnih asistenata, no to obožavateljima nije bilo bitno budući da su iskreno bili uvjereni da je pismo napisano svojeručno i namijenjeno baš njima. Uticaj industrije zabave na američko društvo je oduvijek bio velik ali i kompleksan – diktirali su modne i estetske standarde i kako je njihov uticaj rastao i političke trendove.
Unazad par godina na internetu je kružila fotografija Elle Fitzgerald i Marylin Monro kako nasmiješene zajedno sjede u tada popularnom džez klubu Makombo. Tekst koji prati fotografiju govori o tome kako je Marilyn, kao velika obožavateljka Elle, iskoristila svoju popularnost i uticaj da bi vlasnika kluba ubijedila da angažuje Ellu za nastup u klubu, budući da je Ella bila Afroamerikanka. Fotografija i tekst su izazvali lavinu oduševljenih komentara koji su slavili progresivnost Marilyn Monroe. Istina je dakako nešto drugačija. Ella nije dobila angažman u klubu ne zbog svoje boje kože, budući da su u njemu već ranije nastupali afroamerički pjevači (Eartha Kit i Herb Jeffries), a ova fotografija je stvorila od Merilin Monro percepciju borca za građanska prava i preuveličalo njenu ulogu u ovom slučaju. Razlog za odugovlačenje njenog nastupa u poznatom klubu bila je njena građa (vlasnik je smatrao da nije bila dovoljno seksi i vitka za nastup, što je također problematično no nema veze sa rasom). Jedan drugi veteran holivudskog liberalizma bio je i Marlon Brando, poznat po svojoj podršci Pokretu za građanska prava, i do tada nečuvenom performansu na dodijeli Oskara kada se umjesto njega pojavila Sacheen Littlefeather, pripadnica naroda Apači, i izjavila da Brando neće primiti nagradu za najboljeg glumca zbog negativnog prikazivanja američkih Indijanaca u filmskoj industriji. Publika je bjesno izviždala Sacheen, dok je Džon Vejn – najpoznatiji ubica Indijanaca na filmskom platnu, navodno htio da se fizički obračuna sa njom. Poslije ovog incidenta filmska karijera Sacheen, koja se sastojala većinom od manjih uloga, bila je potpuno uništena, dok je Brando nesmetano nastavio da se penje u holivudskoj hijerarhiji slavnih. No da li je Holivud oduvijek bio bastion liberalizma? Pa i ne baš. Na primjer, vlasnik Metro Goldwyn Meyera je bio uvjereni konzervativac, kao i danas aktuelni Klint Istvud.
Industrija se pokazala i visoko pragmatičnom i kada su u pitanju velika tržista autoritarnih država poput Kine. Tako je, na primjer, iz posljednjeg dijela Nemoguće misije izbrisana tajvanska zastava kada se film prikazivao u toj zemlji. Budući da je Kina američkoj kinematografiji drugo najveće tržište (odmah iza USA) jasno se vidi da profit ide ispred ideologije. Bitno je napomenuti i svojevrsnu diskonekciju od realnosti koju je američko filmsko stvaralaštvo napravilo, jer je dosta upadljiva činjenica da su filmovi koji su ubjedljivo najviše zaradili i bili najgledaniji upravo oni naučno fantastične i epske fantazije, (Gospodar prstenova, Avatar) što uveliko smanjuje i mogućnost šireg društvenog uticaja budući da ne prikazuju ništa realno.
Liberalizam stanovnika Holivuda (nekih 90% stanovnika su registrovani demokrate) se uvelike zasniva na ogromnom bogatstvu, koje ih čini odvojenim od propadajuće američke srednje klase, koja ih, čini se, sve više ne vide kao zabavljače nego kao svojevrsne klasne neprijatelje prema kojem će usmjeriti vlastiti gnjev. Kada Beyonce senzacionalistički na koncertu stavi neonski natpis I am a feminist ta identifikacija nije sporna, no ne govori ništa samohranoj afroameričkoj majci iz predgrađa Detroita. Tako su progresivne ideje feminizma, socijalne pravde postale gotovo sinonimne sa bogatom elitom, što je samo dodatno otvorilo prostor desnici da se raširi među srednjom klasom. Ono što je dodatno otuđilo zvijezde pop kulture od konzumenata u skorije vrijeme su otkrivanje slučajeva seksualnog i drugog zlostavljanja u elitnim krugovima, poput Harveya Weinsteina, Kevin Spaceya, terora nad uposlenicima koji je sprovodila vječito nasmijana Ellen De Generes. Još jedna pojava koja se javila u zadnje vrijeme da su poznati i slavni postali komentatori tema o kojima ne znaju ništa, tako je Whoopy Goldberg tvrdila da holokaust nema veze sa rasom, a slavni podkaster Joe Rogan je iznosio nenaučne teorije o Covid 19. Rogan se nakon pritiska javnosti nespretno izvinjavao. Čini se kao da je nedostatak sakralnog u savremenom svijetu u potrazi za novim božanstvima onima koji su možda primjereniji savremenom svijetu nego ona iz prošlosti, koji potvrđuju naše vlastite vrijednosti i stavove. Masovna popularna kultura je dio naših života (osim naravno ako ne pripadamo nekoj zatvorenoj društvenoj grupi poput Amiša), no u to je i nužnije da u nju upisujemo neke vrijednosti koje ona naprosto nema.
Autor: Impuls