Foto: John T./Unsplash
Zbog isprepletenosti mita o poslu kao ljubavi sa širom društvenom stigmatizacijom, u kulturnom sektoru i dalje je teško, pa i rizično, govoriti o problemima mentalnog zdravlja.
Piše: Dijana Grubor
Pitanje mentalnog zdravlja i problema vezanih uz njega u posljednjih je nekoliko godina sve prisutnije u javnom diskursu kroz svojevrsnu popularizaciju psihoterapije, brige o sebi, osvještavanja i zacjeljivanja trauma, ali i pojavu sve produktivnijih rasprava o sagorijevanju kao jednom od najraširenijih problema mentalnog zdravlja. Nastup globalne pandemije 2020. takve je rasprave dodatno intenzivirao, osvještavajući kritičnost kolektivnog psihološkog i ekonomskog stanja u kojem se nalazimo. Dok je u mainstreamu sagorijevanje postalo svojevrsni buzzword obrađivan primarno iz perspektive samopomoći, u kulturnom se sektoru sve više govori o burnoutu kao sistemskom problemu prouzrokovanom disfunkcionalnim oblicima i uvjetima rada. Sagorijevanje je tek jedna u nizu pojava čiji su sistemski korijeni zamućeni individualizacijom i normalizacijom problema poput osjećaja iscrpljenosti, beznadnosti, nezadovoljstva, anksioznosti pa i (ne)uspješnosti njihova navigiranja kao neizbježnih životnih datosti, a koju je zbog očite neodvojivosti od uvjeta rada i sve veće popularnosti najlakše adresirati.
U knjizi Kapitalistički realizam, Mark Fisher je istaknuo da je neoliberalna privatizacija ekonomije praćena retorikom izbora sa sobom donijela privatizaciju stresa, proliferaciju depresije i rast anksioznosti. Imajući u vidu podzastupljenost mentalnog zdravlja u javnom diskursu, koji takve tematike obično kontekstualizira unutar privatne sfere u formi individualnih, izoliranih svjedočanstava, moguće je povući šire pitanje gotovo uniformnog tretiranja problema mentalnog zdravlja u različitim sferama društva. Prekarne, eksploatacijske i nesigurne uvjete rada koji u većoj ili manjoj mjeri utječu na mentalno zdravlje prati i niz sociokulturnih narativa o radu i mentalnom zdravlju čija je svrha naturalizirati takvo stanje preko retorike individualizacije i osobne odgovornosti. Oni se međusobno nadopunjuju, osnažuju te u konačnici internaliziraju i reproduciraju u različitim sektorima, diktirajući načine na koje o mentalnom zdravlju možemo misliti i govoriti.
U kontekstu kulturnog sektora, tematiziranje sagorijevanja kroz nekoliko radionica i tribina održanih tijekom 2021. potvrđuje da postoji svijest o sistemskoj naravi tog problema, kao i njegovim feminističkim aspektima i specifičnim posljedicama za mlade i druge marginalizirane skupine. Potaknuto istraživanjem u sklopu projekta Burnout Aid koji su 2019. pokrenule poljska Fundacija Culture Shock, hrvatska udruga K-zona i slovenska Mesto žensk, u klubu Močvara su u prošloj godini održane tribine Sagorijevanje u trećem sektoru – koliko gorjeti za ideju? i Anksioznost – čega se bojimo?, čiji su ciljevi bili kontekstualizacija sagorijevanja i anksioznosti unutar širih povijesnih i društvenih kretanja i njihova demistifikacija kroz poticanje otvorenog dijeljenja iskustava. No da bi se moglo još kvalitetnije pričati o mentalnom zdravlju u trećem sektoru, čini se važnim razmotriti do koje mjere širi kulturološki narativi i dalje oblikuju naš diskus, kakvu javnu personu izgrađuju i kako konstantno očekivanje njena projiciranja utječe na poimanje vlastitog mentalnog stanja i mogućnosti njegova dijeljenja s drugima.
Moć kulturoloških narativa o radu i mentalnom zdravlju korisno je adresirati upravo zbog njihove raširenosti i samorazumljivosti koja omogućuje podcjenjivanje njihove duboke psihičke i emocionalne dalekosežnosti, otežavajući bilo kakvo zamišljanje alternative. Ti se narativi ponajviše odnose na konceptualizaciju posla kao ljubavi, mit umjetničkog genija i njihova preklapanja sa širim društvenim tendencijama fetišiziranja produktivnosti i stigmatizacije problema mentalnog zdravlja. Posljedicama stigmatizacije i stanja sveopće zakočenosti posebno su izloženi mladi koji tek ulaze u sektor u kojem se nisu još afirmirali jer je njihova startna pozicija već obilježena ekonomskom nesigurnošću, prvim iskustvima navigiranja osobnih, društvenih i poslovnih odnosa, a često i poviješću borbe s problemima mentalnog zdravlja bez ikakve institucionalne podrške ili razumijevanja okoline.
Posao kao ljubav
Konceptualizacija posla kao ljubavi odnosi se na zahtjev da se poslovi obavljaju s požrtvovnošću i strašću, kao ekstenzija osobnog razvoja koja donosi ispunjenje, što je posebno prijemčivo za rad u neprofitnim organizacijama, aktivistički i umjetnički rad. Recentna serija razgovora u sklopu BLOK-ovog projekta Aplauz ne plaća stanarinu: kako žive mladi umjetnici i kulturne radnice bavila se upravo instrumentalizacijom tog mita u opravdavanju potplaćenosti i neplaćenosti umjetničkog rada, s posebnim fokusom na probleme mladih radnika/ca koji/e su još od studija efektivno navikavani/e na prekarnost i eksploataciju u kulturnom sektoru. Kroz otvorena i iskrena dijeljenja iskustava, razgovori su jasno ukazali i na tendenciju samookrivljavanja za sistemski problem te rasvijetlili svakodnevicu rada obilježenu nemogućnošću odbijanja angažmana i sistematičnom izgradnjom socijalnog kapitala preko konstantnog umrežavanja i prisutnosti na sceni, što je opisano kao psihički opterećujuće.
Uz nedavno objavljeno istraživanje Od projekta do projekta. Rad i zaposlenost u kulturnom sektoru koje je za BLOK provela sociologinja Jaka Primorac, jedina publikacija koja se do danas obuhvatnije bavila uvjetima i načinima rada u kulturnom sektoru te iskustvima kulturnih radnika/ca je istraživanje Osvajanje prostora rada Zaklade “Kultura nova” iz 2016.godine, koje su proveli/e sociologinje/sociolozi Valerija Barada, Jaka Primorac i Edgar Buršić. Istraživanje je, između ostalog, pokazalo da većina zaposlenika/ca organizacija civilnog društva svoj posao smatra pozivom praćenim “visokim osjećajem odgovornosti prema sadržaju koji proizvode i društvenoj zajednici kojoj ga nude”. Također se navodi da zbog poimanja posla kao poziva ispitanici/e osjećaju da je sektor izabrao njih pa ga ne percipiraju kao prostor vlastitog poslovnog i instrumentalnog djelovanja, a zadovoljstvo poslom crpe iz kvalitete i ostvarivanja programa koje nude javnosti. U polustrukturiranim intervjuima, većina je ispitanika/ca izjavila da taj posao ne radi zbog novca.
Mnogi su autori i autorice već identificirali zamke mita o poslu kao ljubavi i njegove korijene u neplaćenom ženskom radu u kući, a kasnije i dobrotvornom radu koji je postao model za razvoj neprofitnih organizacija (primjerice, u knjizi Work Won’t Love You Back: How Devotion to Our Jobs Keeps Us Exploited, Exhausted, and Alone, novinarka Sarah Jaffe detaljno opisuje tranziciju iz dobrotvornog rada prema njegovateljskim i učiteljskim zanimanjima te profesionalizaciji NGO-a). Rad u kući i dobrotvorni rad historijski su smatrani ekstenzijom submisivnosti i nesebičnosti ženske prirode rezerviranim za privatnu sferu, a upravo je ta esencijalizacija i umjetna odvojenost od sfere profita omogućila njihovu nevidljivost: to je briga za druge motivirana ljubavlju, a ne rad.
Uslijed prekarizacije rada koju karakterizira porast poslova u uslužnim djelatnostima, prodaji, razvoj kreativne industrije i konstantna uključenost u radni proces, od radnika/ca se sve više zahtijevaju upravo one karakteristike koje su historijski smatrane ženskima – fleksibilnost, požrtvovnost, entuzijazam i sposobnost multitaskinga. Uz navedene karakteristike, sudionici/e istraživanja Osvajanje prostora rada navode i proaktivnost, svestranost, spremnost na rizike te sposobnost dobrog nošenja sa stresnim situacijama. Autori/ce istraživanja zaključuju da “u OCD-ima na području suvremene kulture i umjetnosti dugoročnije može opstati onaj tip radnika koji je komunikativan, prilagodljiv, snalažljiv i koji može podnositi trajnu financijsku nesigurnost rada koja definira osobne izbore u privatnom segmentu života”. Nezanemarivo je i zapažanje autora/ica istraživanja da je prisutno očekivanje pristanka novih, mlađih zaposlenika/ca organizacije na takav tip rada.
Feminizacija rada se onda odnosi i na brisanje granica privatnog i poslovnog uzrokovano stalnom dostupnošću, naturalizirane vještine i zahtjev za dubokom osobnom involviranošću u posao koja kulturnog radnika/cu definira kao požrtvovnu figuru čije su potrebe sekundarne potrebama zajednice (i profita), zbog čega je ikakva borba za vlastita prava percipirana kao sebičnost. Na taj način briga o sebi, potreba za kontrolom vlastitog rada i vremena pa i osobni problemi i varirajuća psihička stanja mogu stajati u opoziciji s ambicijama i samim radom, što u sprezi s financijskom nesigurnošću nerijetko onemogućuje prioritiziranje vlastitog mentalnog zdravlja. Posljedice toga mogu biti perpetuiranje osobnog sagorijevanja kao znaka predanosti višim ciljevima, što direktno osnažuje početni narativ, šutnju o problemima mentalnog zdravlja i donekle oblikuje eksploatacijske načine rada.
Mit umjetničkog genija
Dok je rad u organizacijama civilnog društva ekonomski devaluiran na temelju ideje ženske (majčinske) požrtvovnosti, u kontekstu pisanja ili umjetničkog rada devaluacija se promiče u mit kreativnosti i muškog umjetničkog genija. Umjetnik je poiman kao iznimna individua obdarena jedinstvenim talentom, a čin stvaranja kao spontana, slobodna i neizbježna ekspresija tog talenta. Spontanost i neuhvatljivost “čina stvaranja” smješta ga u mistificiranu privatnu sferu iznad odnosa ekonomske razmjene i alijenirajućeg učinka “pukog rada”, što umjetnički rad istovremeno čini uzvišenim i potpuno nevidljivim, time i nedostojnim monetarne kompenzacije. Poput rada u civilnom društvu, i umjetnički je rad esencijaliziran i percipiran kao motiviran čistom ljubavlju prema poslu. Ključnu, rodno obilježenu razliku tih dvaju vrsta eksploatacije autorica i novinarka Sarah Jaffe postulira kao onu između majčinske i romantične ljubavi.
U knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism, Katja Praznik je precizno raščlanjuje, ističući da se, za razliku od rada u kući postuliranog kao izraz ženske prirodno usađene nesebičnosti i nagona za brigom o drugima, esencijalizacija umjetničkog rada manifestira kao samoaktualizirajući nagon za stvaranjem umjetnosti. U odnosu na ženski rad koji je uvijek rad za druge, umjetnički rad uživa privilegirani status krajnje subjektivne prakse rezervirane za talentirane pojedince. Percepcija da stvaranje, kao i rad u kući, dolaze prirodno, opravdava ideju da su samoispunjenje i eventualni aplauz dovoljna nagrada. Praznik naglašava da samoaktualizirajući kreativni rad očitovan u sintagmi “radi što voliš i voli što radiš” čini osnovu neoliberalne ideologije koja doprinosi neplaćenom i slabo plaćenom radu u svim sektorima, pri čemu se instrumentalizira upravo ideja autonomije umjetnosti odvojene od ekonomije i brisanje statusa umjetnosti kao rada.
Uz normalizaciju potplaćenosti ili neplaćenosti kao očekivane realnosti radnih odnosa, mitovi o poslu kao ljubavi i umjetničkom geniju imaju dublje psihološke implikacije u vidu propisivanja ispravnih načina poimanja patnje i nošenja s vlastitim psihičkim stanjima uslijed i mimo vječne prekarnosti. Grandioznost umjetničkog genija koja ga inicijalno i čini toliko privlačnim dodatno se komplicira i osnažuje preklapanjem s vizijom samog rada kao moralne obveze. Rad je svrha samom sebi, a radna etika definirajuća odrednica svake osobe, pa samoodricanje i trpljenje dobivaju status vrline. S druge strane puritanske (samo)discipline koja gradi karakter kroz uvijek težak rad, stoji romantična slika izmučenog umjetnika čija je patnja znak autentičnosti i dubine, legitimirajući tako i umjetničko djelo kao ekstenziju umjetnikove boli.
Sprega tih dvaju mitova paralelno proizvodi zahtjev za izdržljivošću i validaciju da nas bol čini posebnima i zanimljivima. Kroz tu konfliktnu normalizaciju patnja postaje sastavni dio svakodnevice i laskava potvrda posebnosti karaktera pa se življeno osobno i kolektivno, uvelike sistemski motivirano, iskustvo problema mentalnog zdravlja cementira u domeni nevidljivog tabua ili prevodi u šarmantnu ekscentričnost. Na interpersonalnoj razini, dijeljenje vlastitih problema s drugima svodi se na ironično adresiranje internaliziranog dominantnog narativa, onemugućujući ranjive i otvorene razgovore, bilo zbog osjećaja usamljenosti u problemu čija se legitimnost stalno propituje, i s tim povezanog straha od izlaganja ili negiranja njihovog značaja i potrebnosti. Iskrenost je jednostavno previše.
Stigmatizacija problema mentalnog zdravlja
Paralelna glorifikaciji umjetničke ekscentričnosti je višestoljetna feminizacija problema mentalnog zdravlja. Riječ je o historijskoj patologizaciji određenih osobina na temelju već ustaljenih stereotipa o prirodnim razlikama između rodova. U tekstu Passionate men, emotional women: Psychology constructs gender difference in the late 19th century, Stephanie A. Shields ističe da je psihologija 19. stoljeća žensku emocionalnost okarakterizirala kao slabu, ali istovremeno opasno nereguliranu i neodvojivo vezanu uz žensko tijelo. Naturalizacija žena kao pasivnih i nepredvidljivih omogućila je da se osobine poput perceptivnosti, intuicije i praktičnosti konceptualiziraju kao odstupanje od norme racionalnog, strastvenog i intelektualnog muškog subjekta sposobnog za apstraktno mišljenje, gurajući žene u sferu doma i brige za obitelj.
Osim u devaluaciji ženskog rada u kući kao nacrta za kasniji porast i devaluaciju atipičnih oblika rada, odjeci te degradacije su do danas vidljivi u poimanju iracionalnosti i “ekscesivne” emocionalnosti kao rodno obilježenih koncepata koji osobu određuju pasivnom i devijantnom. Treba imati na umu da autoritarna figura, tj. osoba na poziciji moći svojom neupitnom pretpostavljenom racionalnošću definira i legitimira kategorije iracionalnog i ekscesivnog. Stigma problema s mentalnim zdravljem stoga je posebno opasna za žene i ranjive skupine jer je patrijarhat zasnovan na mobilizaciji institucionaliziranih stereotipa radi diskreditacije i dokidanja osobne, političke i društvene moći. Iako se emocionalna nestabilnost i iracionalnost kao osnovni lokus diskreditacije konceptualiziraju drukčije s obzirom na rod, rasu, klasu, seksualnu orijentaciju i njihove intersekcije, u tekstu The Sociology of Gaslighting Paige L. Sweet ističe da je osoba koju se označava kao emocionalno nestabilnu u dominantnom narativu konstruirana kao inferiorni feminizirani subjekt, jer je asociranje osobe s iracionalnošću rodno obilježena strategija koja osnažuje dinamiku moći. Taj se mehanizam u intimnim odnosima manifestira kao impliciranje ludosti, preosjetljivosti, “teškog karaktera” ili “dramatiziranja”, što se u poslovnom kontekstu može smatrati nekompatibilnim s profesionalnošću radnog okruženja ili zahtjevnošću posla.
Tiranija produktivnosti
Nezanemariv čimbenik koji može negativno utjecati na mentalno zdravlje, prepoznavanje i posvećivanje vlastitih stanjima, kao i načine dijeljenja iskustava svakako je i zahtjev za konstantnom produktivnošću – radu na projektima, prijavljivanju na natječaje ili prihvaćanju svih ponuđenih angažmana radi financijskog opstanka, osobnog profiliranja u sektoru i osiguravanja budućih poziva. Imajući u vidu da većina kulturnih radnika/ca radi po nekoliko poslova (često na određeno), paralelno sudjeluje na više projekata, a sve to nerijetko i uz posao van struke na puno radno vrijeme, produktivnost je manje izraz neutaživog nagona za stvaranjem, a više predstavlja odgovor na zahtjevnost žongliranja obveza i poštivanja rokova angažmana i projekata.
Iako je moguće zaključiti da je “radoholičarstvo” posljedica u većoj mjeri nego što je polazište, zamućenost granica među njima potvrđuje i fenomen hvaljenja nedostatkom sna, slobodnog vremena i generalnom zaposlenošću. Promatra li se taj fenomen kao djelomičan odraz mitova o poslu kao ljubavi, umjetničkom geniju i njihovim implikacijama za ideju ispravne kulturne radnice, može se zaključiti da predstavlja primjer načina razgovaranja o sagorijevanju koji ističe požrtvovnost i otpornost kao ispravne načine nošenja s problemom i prevodi ga u produktivnost kao signal vlastite predanosti i traženosti na tržištu, što korespondira potrebi za izgradnjom socijalnog kapitala.
Ako je jedna od ključnih stavki mitova o radu iz ljubavi i onog umjetničkog genija fetišizacija patnje čija se stvarna težina razvodnjuje i promiče u izdržljivost (bilo kroz stoicizam ili kanaliziranje u autentično umjetničko djelo), priznanje da se borimo s anksioznošću, depresijom, sagorijevanjem ili njihovom kombinacijom može se promatrati jedino u terminima individualne krivnje, nedostatka otpornosti osobe koji je diskvalificira kao ispravnu kulturnu radnicu i uopće izgrađenu osobu, što povratno može negativno utjecati i na poslovne prilike i na mentalno zdravlje. Pritom se izmještanje definicije izdržljivosti/otpornosti iz mehanizma preživljavanja rezerviranog za ekstremne situacije u poželjnu ili neophodnu karakternu osobinu rijetko dovodi u pitanje, baš kao i eksploatacijski potencijal takvog rebrandinga, centrirajući umjesto toga percipiranu individualnu nesposobnost, nestabilnost i slabost kao opća mjesta stigmatizacije mentalnog zdravlja.
U kontekstu sektora bez jasnih granica privatnog i poslovnog života, isprepletenost mitova o poslu kao ljubavi i umjetničkom geniju sa širom društvenom tendencijom stigmatizacije mentalnog zdravlja, koja je često odražena u načinima na koje o njemu govorimo, ukazuje na brojne razloge zašto je o problemima mentalnog zdravlja teško pa i rizično govoriti van narativa otpornosti i normalizacije. Iako ćemo o problemima s kojima se nosimo češće otvoreno razgovarati s bliskim osobama, iznimno je važno da uz građenje privatnih mreža podrške o mentalnom zdravlju naučimo govoriti i na široj društvenoj razini. Niz radionica i tribina održanih u 2021., uključujući i dvije tribine posvećene mentalnom zdravlju mladih i LGBTIQA osoba koje je organizirala Mreža mladih Hrvatske, predstavljaju važan korak u tom smjeru.
Uz osvještavanje različitih dimenzija problema, specifičnih prepreka i oblika diskriminacije s kojima se nose ranjive skupine, širenje i produbljivanje razgovora postupno mogu dokinuti još uvijek vrlo prisutnu percepciju da su problemi mentalnog zdravlja lako poopćivi na izolirani rezultat manjkavosti karaktera i osobnog neuspjeha, što perpetuira alijenaciju, šutnju i različite posljedice koje iz njih proizlaze. S obzirom na to da su problemi mentalnog zdravlja usko povezani s financijskim opstankom i uvjetima rada, dijeljenje iskustava rada i prekarizacije, a pogotovo djelovanje u svrhu poboljšanja uvjeta rada i osiguravanja da rad bude (dobro) plaćen te prateći razvoj javnih politika neizostavni su dio tog procesa.