Odgovorna gradska uprava bi, npr, poslala jedno ili sva od pet komunalnih poduzeća da uklone sve murale sa zidova i ostave samo umjetničke radove sa Street art festa
Tučnjava navijačkih skupina koja se prošlu subotu dogodila u centru Mostara, uz pasivnu reakciju policije koja je sve skupa mirno promatrala, pa još mirno promatrala, pa nastavila mirno promatrati, čekajući da se dogodi ono što je bilo očito da će se desiti i reagiravši tek kad je bilo kasno i kada je jedan mladi život doveden u opasnost, predstavlja vjernu sliku društvene stvarnosti na svim poljima. Prvo lokacija: Sve se dakle odvija u novom centru grada i mjestu najintenzivnijeg i najbližeg kontakta dva grada koja se još nisu suštinski stopila u jedan, odnosno na jedinom mjestu u gradu u kojem Neretva u centru grada jeste bila nekakva ratna granica, a koje je danas promenada na relaciji Univerzitet “Džemal Bijedić” i autobusna te željeznička stanica s jedne strane te Meppas mall, arhitektonski užas, ali jedini moderni shopping centar i mjesto s kinodvoranama koji se nalazi baš u gradu s druge strane. Drugim riječima, imamo lokaciju idealnu za simbolički nastavak rata. Drugo: konkretno mjesto koje predstavlja zid jedne evidentno bespravne kućice podignute nasred javne površine u kojoj je sada kladionica. I treće, konkretan povod, odnosno mural, sveti gral ulične desnice na postjugoslavenskom prostoru i navijačkih pokreta. Na koncu, četvrto, a zapravo prvo, nezainteresirana i pasivna policija.
Jasno je kao dan
Eh, sada nam ostaju dva pitanja. Prvo, kako je moguće da se to sve dogodi, k tome usred poslijepodneva, a drugo zašto se to dogodilo i događa?
Moguće je isključivo zbog potpune nezainteresiranosti nadležnih da preveniraju nasilje. Koje može biti posljedica stvarne nesvijesti od onoga što se može dogoditi, ali i toga da se najgori scenarij priželjkuje. Imamo, dakle, Gradsku upravu, koja sada konačno postoji i ima svoje ime i prezime, ljude koji nose komunalnu i političku odgovornost, a koji su dopustili da se na zidovima grada putem murala vodi simbolički rat oko “zapišavanja” teritorija, odnosno da se muralima iznova iscrtavaju ratne granice, u gradu koji bi morao biti jedinstven i koji je, uostalom, zaista višenacionalan. Odgovorna gradska uprava bi, npr, poslala jedno ili sva od pet komunalnih poduzeća da uklone sve murale sa zidova i ostave samo umjetničke radove sa Street art festa. Osim toga, odgovorna gradska uprava koja je krenula u stidljivo i kampanjsko uklanjanje nelegalnih objekata na javnim površinama još je u prvom naletu trebala srušiti tu kućicu oko koje se sve dogodilo.
To je što se tiče grada. Što se pak tiče policije, stvar je puno gora. Ne treba nikome u tako malom gradu, u kojem i slučajni kibiceri po kafićima znaju što se planira, komesar da bi znali što se sprema i koje su posljedice. Posebno im on ne treba nakon nedavnog upada nasilnika u Donju Mahalu, koje je nekim čudom prošlo bez najgorih posljedica, da bi se posvetili prevenciji ovoga što se dogodilo i što je opet skoro rezultiralo smrtnim ishodom. Na koncu, ne treba nikome komesar da reagira i pozove ozbiljno pojačanje u pomoć kad vidi što se počinje događati, izravno na licu mjesta, a sve to nekih maksimalno 300 metara od zgrade policije. Drugim riječima, jasno je kao dan tko je izravno odgovoran za ovo što se dogodilo.
Sad dolazimo do pitanja zašto se događa to da su se jedva punoljetni ljudi koji nemaju nikakvo iskustvo rata spremni tako divljački tući? Pri čemu ovdje treba javnost poštedjeti priče o huliganima, nasilnim običajima navijačkog pokreta i sl. Sve to jeste istina, ali ona ne objašnjava ključnu stvar, a to je nedostatak političke volje da se ratni zločini i politika konačno odbace i da se gradi zaista jedinstveni Mostar. Najveća odgovornost tu jeste na HDZ-u, kako zbog ratnog nasljeđa, tako i zbog politike koju danas provodi, ali isto tako odavno više nema stvarnih nastojanja da grad bude jedinstven ni s druge strane. Što je, npr. koštalo ljude iz Veleža da se ponašaju kao da je Mostar jedinstven i da upute pitanje Gradu i Zrinjskom da na stadionu Pod Bijelim brijegom odigraju evropske utakmice? Umjesto da idu u Sarajevo. Pa da vidimo što bi Grad Mostar i Zrinjski odgovorili i s kojim argumentima. No, kakav god da bi bio taj odgovor, pozitivan ili negativan, mi ga nismo imali niti priliku čuti, kao što smo ostali bez prilike da vidimo može li Mostar biti jedinstven grad u punom smislu riječi.
Čović i slični…
Što nas sve vodi do trećega i posljednjeg pitanja relevantnog za ovu temu, a to su uzroci nemogućnosti odbacivanja ratnih politika. Stoga, kao što bi rekao splitski bend TBF: “A sad spektakl”. Dragan Čović i HDZ su, naime, svečano obilježili tridesetu godišnjicu osnivanja Herceg-Bosne na način da su čak i taj događaj falsificirali obilježavajući ga dan ranije nego što se odvio. Jer nije baš zgodno odgovarati na pitanja kako je to isti dan pao Vukovar, a u Grudama se, skoro pola godine prije ozbiljnog početka rata u Bosni i Hercegovini, osniva paradržavna zajednica. Odnosno, kako to da se Tuđman stigne baviti nečim ovakvim dok mu se u zemlji događa najgori zamislivi užas? Jednostavan odgovor na posljednje pitanje jeste taj da bi odbacivanjem ratne politike i čitavog tog nasljeđa i postavljanjem ovakvih pitanja, HDZ ostao bez ikakvog ideološkog uporišta i stvarnog sadržaja i našao se pred pitanjem “kamo dalje”? A jedini odgovor na njega bio bi u radikalno drugačijem smjeru. Čović i slični su, doduše, već jednom dokazali da su u stanju kompletno se samoponištiti i izmisliti vlastitu prošlost, ali opet dva puta je u tako kratkom razdoblju previše.
Dragan Markovina, Oslobođenje