Na pitanje kad će biti obnovljena prva kuća, premijer je odgovorio, citiram: “Bit će kad bude spremno.” Riješit će se. Gotovo godinu i pol od zagrebačkog potresa. Petsto dvadeset dana. Pet stotina. Dvadeset. Dana. “Nigdje u svijetu ne ide se tako brzo kad je takva šteta u pitanju.” Baš nigdje?
U nedjelju, 22. ožujka 2020. godine, nešto poslije šest sati ujutro Zagreb je pogodio snažan potres magnitude 5,5 stupnjeva po Richteru. U rušilačkom je potresu od obrušavanja dimnjaka poginula jedna osoba, a oštećeno je oko dvanaest hiljada objekata: crvene naljepnice, kao neupotrebljive i predviđene za rušenje, odnosno žute, kao privremeno neupotrebljive, dobilo je ukupno tisuću i devet stotina zgrada.
Šestog dana grad je obišao premijer Andrej Plenković. Na pitanje novinara kako će, s obzirom na manjak građevinara, riješiti problem hitne sanacije i rušenja oštećenih kuća, premijer Plenković odgovorio je kako će, citiram, “to riješiti Ministarstvo graditeljstva, koje će pripremiti zakon o obnovi”.
U donošenje zakona nije se srljalo jer – kako je premijer Plenković objasnio u Saboru – “takav dugoročan zakon ne može i ne smije biti donesen na brzinu”. I nije: Zakon o obnovi grada Zagreba Sabor je izglasao gotovo pola godine kasnije. U studenome – sedam i pol mjeseci nakon potresa – osnovan je i Fond za obnovu grada Zagreba, sa zadacima, citiram, “obavljanja stručnih i drugih poslova pripreme, organiziranja i provedbe obnove zgrada oštećenih potresom, te praćenja provedbe programa mjera obnove”. Zakon o obnovi. Fond za obnovu. Priprema, organiziranje i provedba obnove. Sedam i pol mjeseci poslije potresa.
“Ovo je simbol početka obnove Zagreba!” uskoro je Damir Vanđelić, ravnatelj Fonda za obnovu, u televizijskom Dnevniku svečano objavio rušenje kuće Ruže Sever u Gornjoj Dubravi, prvog teško oštećenog objekta srušenog u veličanstvenom projektu obnove. Vlasnica kuće nije mogla podijeliti oduševljenje: njena kuća, “simbol početka obnove Zagreba”, srušena je, naime, 10. lipnja 2021. – cijelu godinu i tri mjeseca nakon potresa! – a nesretna Ruža u međuvremenu je umrla.
Do zaključenja ovog teksta, Ministarstvo graditeljstva zaprimilo je oko tisuću i pol zahtjeva za uklanjanje teško oštećenih objekata: od tih tisuću i pol zahtjeva, Ministarstvo je odobrilo čak dvadeset i jedan, od kojih su do danas srušene, samo trenutak da zbrojim, dakle računajući i Ružinu kuću u Dubravi ukupno točno – tri. Tri srušene kuće. Od tisuću i pol. Tri. Mnogo je jednostavnije zbrojiti obnovljene: od dvanaest hiljada oštećenih objekata Ministarstvo je odobrilo obnovu njih tristo šezdeset. Od kojih je do danas obnovljeno, samo trenutak da i to provjerim, dakle ukupno nula. Ili, ako vam je tako lakše, nijedan. Niti jedan jedini. Sedamnaest mjeseci od potresa.
Znajući tako da je od čak pet milijardi i stotinu milijuna kuna iz fonda europske solidarnosti Hrvatska dosad, u osam mjeseci, potrošila samo milijun i pol, više nije pitanje zašto samo milijun i pol, već je pitanje na što se uopće potrošilo i tih milijun i pol. Predsjednik zagrebačke Skupštine Joško Klisović stoga je nekidan najavio kako će po hitnom postupku ići prijedlog da se potresom pogođeni građani privremeno zbrinu u gradskim stanovima. Privremeno. Po hitnom postupku. Prošle srijede. Sedamnaest mjeseci.
Konačno, svjestan sitnijih poteškoća u obnovi, premijer Plenković svečano je objavio izmjenu Zakona o obnovi grada Zagreba. Malo će, istina, sačekati, jer Sabor je na ljetnoj stanci, ali “takav dugoročan zakon” ionako, shvatili ste, “ne može i ne smije biti donesen na brzinu”. “Korigirat ćemo i stvar će se ubrzati”, kratko je objasnio Plenković, pa na novinarsko potpitanje je li možda ipak malo prekasno, odgovorio, citiram: “Pa evo, riješit će se.” “Jednom kad se uhoda”, dodao je, “dinamika obnove će ići. Nigdje u svijetu ne ide se tako brzo kad je takva šteta u pitanju.” Na pitanje kad će biti obnovljena prva kuća, odgovorio je, citiram: “Bit će kad bude spremno.”
Bit će kad bude spremno. Riješit će se. Gotovo godinu i pol. Petsto dvadeset dana. Pet stotina. Dvadeset. Dana. “Nigdje u svijetu ne ide se tako brzo kad je takva šteta u pitanju.” Baš nigdje?
U nedjelju, 7. siječnja 1962. godine Makarsku je pogodio snažan potres magnitude 5,9 stupnjeva po Richteru. Četiri dana kasnije, 11. siječnja nešto poslije šest sati ujutro, dokrajčio ju je drugi, katastrofalni potres magnitude 6,1 po Richteru. U rušilačkom su potresu od obrušavanja hiljada tona kamenih gromada s Biokova poginule dvije osobe, sravnjeno je oko tri stotine kuća, a još petsto pedeset bilo je pred rušenjem: ukupno je – baš kao u Zagrebu šezdesetak godina kasnije – oštećeno dvanaest tisuća kuća, od kojih gotovo tri tisuće nepopravljivo.
Niti sat i pol nakon potresa općinski je štab donio odluku o evakuaciji Makarske, i dvadeset vojnih i Jadrolinijinih brodova – Jadranske magistrale još nije bilo – cijeli dan je prevozilo ljude u Split. Do kraja dana brodom Istranka stiglo je tisuću i pol šatora, pa su izvan grada podignuta dva velika kampa i organizirana četiri opskrbna centra: do navečer je u cijelom gradu ostalo samo dvjesto ljudi. Iz cijelog kotara evakuirano je ukupno devetnaest hiljada ljudi, a iz same Makarske šest hiljada, smještenih u Splitu, Zagrebu i ostalim gradovima, gdje su djeca iz nastradalih obitelji odmah uključena u školsku nastavu.
Šestog dana Makarsku i ostala stradala mjesta obišao je predsjednik Josip Broz Tito. Na pitanje predstavnika lokalne vlasti kako će, s obzirom na manjak građevinara, riješiti problem hitne sanacije i rušenja oštećenih kuća, predsjednik Tito je odgovorio kako, citiram, “odmah treba iz zbjega vratiti omladinu i sve sposobne muškarce za pomoć u obnovi”.
Deset dana kasnije Kotarski odbor organizirao je prve radne grupe i brigade, te formirao Kotarski štab, a osnovan je i Odbor za obnovu i pomoć postradalima od potresa, na čelu s Ivanom Gaćom. Savjet za urbanizam Narodnog odbora općine Makarska prihvatio je potom prijedlog geoloških stručnjaka o lokaciji hotelskih paviljona za privremeni smještaj nastradalih, koji bi nakon toga bili namijenjeni turizmu: u Makarskoj i Tučepima po šest stotina kreveta, a u Podgori, Igranama i Živogošću po četiristo. Vlada Narodne Republike Hrvatske na čelu s Jakovom Blaževićem donijela je pak hitnu odluku o dodijeli povoljnih dugoročnih kredita za pomoć gospodarstvu Makarske rivijere, te obnovu oštećenih i srušenih kuća.
I sve to do kraja mjeseca. Dvadeset dana od potresa.
Već do srpnja 1962. iz budžeta Federacije i Narodne Republike Hrvatske, te od poduzeća i pojedinaca prikupljeno je oko četiri milijarde dinara pomoći, a za gospodarstvo na postradalom području rezervirano je još oko milijardu i sto milijuna dinara. S obzirom na to da su najteže stradala stara podbiokovska naselja, donesena je i odluka da se ta sravnjena sela ne obnavljaju, već da se stanovništvo preseli uz obalu. Građani su dobili povoljne kredite, općine su osiguravale zemljišta, građevinske dozvole i projekte bez birokratskih formalnosti i poreza, a mjesne zadruge kreditirale su izgradnju građevinskim materijalom. Do ljeta 1962. samo u Podgori tako je izdano oko stotinu osamdeset dozvola za izgradnju između mora i tek trasirane Jadranske magistrale.
Do tada – podsjećam, svega šest mjeseci poslije potresa – objavljeno je kako je na području makarskog kotara već obnovljeno više od sedamsto stanova, otprilike još toliko bilo je u procesu obnove, petsto novih stanova nalazilo se u izgradnji, a pripremala se i izgradnja još tisuću novih. Sedamsto obnovljenih stanova. Još toliko u procesu obnove. Petsto u izgradnji. Priprema za još tisuću. Šest mjeseci nakon potresa. Šest mjeseci.
Konačno, nakon sedamnaest mjeseci, 8. lipnja 1963. godine – petsto dvadeseti dan od potresa! – u Slobodnoj Dalmaciji objavljena je kratka vijest kako “na obali u Makarskoj nema više tragova prošlogodišnjeg potresa”: “Cijeli pločnik u dužini od dvjesto pedeset metara obnovljen je i pokriven novim bijelim kamenim pločama.”
Bio je to, kako bi rekao jedan, “simbol završetka obnove Makarske”. Pet stotina dvadeset dana. Sedamnaest mjeseci. U Makarskoj. Prije suvremene mehanizacije, prije interneta, prije magistrale, prije turizma. Prije gotovo šezdeset godina.
Ima i jedan koji to osobito dobro pamti, iako se rodio osam godina nakon potresa. Majka mu je, naime, iz Makarske, u kojoj je i sam živio kao dječak, pa su mu djed Marin i baka Mila iz Podgore često pričali o onom strašnom danu kad se srušilo Biokovo. Baš poput one djece iz 1962., i on je iz Makarske u osnovnu školu otišao u Zagreb, pa kasnije tamo napravio lijepu karijeru i dogurao do premijera. Kad ga je mnogo godina kasnije potres sustigao u Zagrebu, bile su ga pune novine.
“Nigdje u svijetu”, rekao je tada samouvjereno, “ne ide se tako brzo kad je takva šteta u pitanju.”
Piše: Boris Dežulović, Novosti