Na osnovu izvještaja organizacije UN Women o ekonomskim posljedicama pandemije, a koji predstavlja rezultate analize podataka prikupljenih u 38 zemalja širom svijeta, dolazi se do zaključka da su, slično kao i u ranijim svjetskim ekonomskim krizama, žene posebno pogođene pandemijom i krizom njom uzrokovanom i da one snose i najveće ekonomske posljedice.
Bez obzira radi li se o razvijenim ekonomijama ili siromašnim zemljama, primjetno je da je širom svijeta povećan broj žena koje su ostale bez posla i mjesečnih prihoda, dok su se istovremeno povećale obaveze koje žene imaju kod kuće, što znači da žene snose najteže posljedice ekonomske i socijalne krize uzrokovane pandemijom.
Globalno, kako je navedeno u analizi Odjela za politiku i programe organizacije UN Women koja se odnosi na ravnopravnost spolova, i u zdravstvenom sektoru je vidljivo da žene snose veći teret zdravstvene krize jer čine oko 70% zdravstvenih radnika.
Istraživanje pokazuje da je tokom 2020. godine više od 28 miliona žena starijih od 25 godina ostalo bez posla i prihoda u razvijenim zemljama, u poređenju s 24 miliona muškaraca iste dobi. Ako se uzme u obzir da žene svakako čine manji dio ukupne radne snage, ovi pokazatelji ilustriraju izuzetno nepovoljan položaj žena na tržištu rada koji je zbog pandemije dodatno pogoršan. Postoje nagovještaji da će zbog posljedica pandemije dodatnih 47 miliona žena i djevojaka živjeti ispod granice siromaštva u 2021. godini. To znači da će oko 435 miliona žena za životne troškove dnevno imati na raspolaganju oko 1,9 američkih dolara ili manje.
Podaci obuhvaćeni istraživanjem organizacije UN Women se posebno odnose na osobe u starosnoj grupi od 25 do 34 godine, a može se očekivati da će globalno na rubu siromaštva biti 118 žena u ovoj dobnoj kategoriji u odnosu na 100 muškaraca. Previđa se da bi do 2030. godine taj omjer mogao biti i nepovoljniji – odnosno da bi za dvadesetak godina na rubu siromaštva u ovoj dobnoj skupini mogla biti 121 žena u odnosu na 100 muškaraca.
U Evropi i srednjoj Aziji je od početka pandemije oko 25% žena izgubilo posao u privatnom sektoru, u poređenju s 21% muškaraca, a za očekivati je da će ovaj trend i dalje rasti. Podaci koje je prikupila Međunarodna organizacija rada pokazuju da su žene kao radna snaga 19% ugroženije nego muškaraci kada je u pitanju mogućnost da na tržistu rada ostanu bez posla i primanja.
Prema dostupnim podacima iz dodatnih UN-ovih istraživanja o neplaćenim poslovima koje obavljaju žene također je jasno da žene danas u prosjeku provode skoro puno radno vrijeme brinući se od djeci i obavljajući kućne poslove, a jedna trećina žena provodi više vremena kuhajući i pripremajući obroke dok te obaveze izvršava tek jedna petina muškaraca.
Također, prema podacima prikupljenjim u 16 zemalja, tokom istraživanja koje je za organizaciju UN Women proveo Ipsos može se zaključiti da su žene i prije pandemije provodile prosječno 26 sati sedmično vodeći brigu o djeci, u poređenju sa 20 sati koliko su to prosječno činili muškarci. Sada, za vrijeme pandemije, taj broj sati je za 5,2 veći za žene, a oko 3,5 sati za muškarce. Može se zaključiti da žene u uslovima pandemije tokom sedmice provode gotovo cijeli jedan radni dan više od muškaraca u brizi oko djece, kuhanju i obavljanju drugih kućnih poslova.
Uprkos ovoj prilično poražavajućoj generalnoj slici, postoje i neki svijetli izuzeci, naprimjer u Argentini je povećan mjesečni dječiji doplatak, u Italiji i Belgiji je proširen socijalni program kojim se osigurava plaćeno porodiljsko odsustvo, dok je Australija odlučila otvoriti vrtiće i tokom pandemije kako bi pomogla roditeljima u novonastalim okolnostima. Njemačka i Južna Koreja osigurale su dodatna sredstva za one roditelje koji su zbog zatvaranja vrtića morali tražiti alternativna rješenja.
Dodatne analize Međunarodne organizacije rada ipak pokazuju da žene svakodnevno provode 16 milijardi sati brinući se za obitelj, što je rad za koji ne primaju nikakvu naknadu, a ukoliko bi bio plaćen po tržišnoj cijeni predstavljao bi skoro desetinu ukupne svjetske ekonomije.
Iako i muškarci i žene tokom pandemije više vremena provode obavljajući kućne i druge poslove za koje nisu plaćeni, svi pokazatelji idu u prilog zaključku da žene snose daleko veći dio tog tereta jer one češće moraju njegovati i starije članove porodice ili brinuti o bolesnim članovima domaćinstva, a zbog zatvaranja vrtića, produženih boravaka i škola i smanjenih mogućnosti da dobiju pomoć oko djece izvan domaćinstva, za mnoge zaposlene žene pandemija je pored svakodnevnih kućnih poslova donijela i obaveze vezane za online nastavu koju djeca pohađaju od kuće.
Ekonomska kriza prouzročena pandemijom imat će posljedice ne samo po zapošljavanje žena nego i po obrazovanje djevojčica što bi moglo imati dugotrajne posljedice po teško postignute pomake u pogledu ravnopravnosti spolova. Prema podacima organizacije UNESCO, očekuje se da će dodatnih 11 miliona djevojčica napustiti školovanje do kraja pandemije, a podaci iz ranijih ekonomskih kriza pokazuju da veliki broj njih nikada neće nastaviti školovanje. Ovo će također dovesti do većih razlika u prihodima između muškaraca i žena, kao i do većeg broja maloljetničkih trudnoća a prema podacima UN-ovog Fonda za stanovništvo oko 7 miliona takvih trudnoća već je zabilježeno tokom pandemije.
Sve veća ekonomska nesigurnost dovodi i do povećanja broja slučajeva nasilja u porodici, kao i seksualnog nasilja što je posebno primjetno u Evropi. Stanje nije bolje ni u drugim zemljama širom svijeta, a neki pokazatelji Fonda UN-a za stanovništvo govore da se radi o gotovo 31 milion novih slučajeva seksualnog nasilja.
Prema podacima iz septembra prošle godine koje je prikupila Svjetska zdravstvena organizacija, prijavljivanje slučajeva nasilja u porodici tokom pandemije – koja je uzrokovala situaciju gdje žene i djeca vrijeme uglavnom provode u svojim domovima, koji su za neke žene postali opasno mjesto jer nemaju mogućnost udaljiti se od nasilnika – povećano je za 25% u Argentini, za 30% na Kipru i u Francuskoj, te za 33% u Singapuru. U drugim zemljama, poput Nigerije i Južne Afrike, bilježi se veći broj silovanja, a Brazil i Meksiko prednjače u povećanom broja ubistava u kojima su žrtve žene.
Dodatno poražava činjenica da je, prema podacima UN-a iz septembra prošle godine, tek jedna od osam zemalja poduzela mjere za ublažavanje posljedica pandemije koje osjećaju žene i djeca.
U pojedinim zemljama istraživanja UNESCO-a pokazuju da pandemija također otežava borbu protiv prinudnih brakova, a najteže posljedice često snose najugroženije kategorije žena kojima se u medijima obično ne poklanja dovoljna pažnja, poput žena iz marginaliziranih etničkih skupina, samohranih majki, mladih djevojaka, najsiromašnijih kategorija stanovništva širom svijeta, izbjeglica…
Ovi podaci također pokazuju da će se one kategorije stanovništva širom svijeta koje su nedavno uspjele preći prag ekstremnog siromaštva vjerovatno zbog posljedica pandemije ponovo naći ispod te granice.
Vlasti širom svijeta mogu poduzeti neke korake kako bi pomogli ženama da se lakše nose s posljedicama pandemije, a to bi značilo davanje direktne ekonomske pomoći ženama putem osmišljenih ekonomskih paketa, uključujući i direktne transfere financijskih sredstva pod povoljnijim uslovima, osiguravanje posebnih grantova za privatne firme koje su u vlasništvu žena, poreske olakšice, kao i pružanje pomoći sektorima i djelatnostima koje uglavnom zapošljavaju žene.
Ukoliko se ne osiguraju ciljane ekonomske mjere koje će pomoći ženama koje su tokom pandemije ostale bez posla i prihoda, velika je vjerovatnoća da će se njihova ekonomska situacija tokom ove godine dodatno pogoršati.