O, kada ništa ne bih radio od ljenosti! Gospode, kako bih tada sebe poštovao. Poštovao bih sebe upravo zato sto sam u stanju makar da budem lijen.
Imao bih makar jednu osobinu, bar prividno pozitivnu – osobinu u koju bih i sam vjerovao. Na pitanje: ko si? Odgovor: lijenština; to bi bilo veoma prijatno čuti o sebi. Dakle, konkretno određen, znači o meni se ima šta reći. “Lijenština!” – pa to je zvanje i poziv, to je karijera. Ne rugajte se, to je odista tako. Ja tada s pravom postajem član najistaknutijeg kluba i bavim se time što stalno poštujem sebe….. ..I ja bih u tom slučaju izabrao sebi ovakvu karijeru: bio bi ljenjivac i ždera, ali ne običan, već, na primjer, takav koji saosjeća u svemu lijepom i uzvišenom……. Pronašao bih odmah odgovarajuće zanimanje, i to: da pijem u zdravlje svega lijepog i uzvišenog. Ja bih u svakom slučaju tražio povod da prvo prolijem suzu u pehar, a zatim da ga ispijem za sve lijepo i uzvišeno; u najodvratnijem i nesumljivom đubretu pronašao bih lijepo i uzvišeno…. ..I takav bih trbuh pustio i trostruki podvaljak zaradio, I dobio tako crven nos da bi svaki prolaznik kazao gledajući me : “e, ovo je plus! Ovo je prava pozitivnost!” Mislite šta hoćete, gospodo, ali takve pohvale je ipak prijatno čuti u našem negativnom vijeku.
Dostojevski – Zapisi iz podzemlja