 stati na rep, naftne kompanije osmislile su novi plan za svoju budućnost. Kao i obično – ono što je dobro za naftne kompanije u pravilu je loše za zdravlje ljudi, društvo i okoliš.){kind=link}
Budući da im društvo i država nikako ne uspijevaju (a baš ni ne pokušavaju) stati na rep, naftne kompanije osmislile su novi plan za svoju budućnost. Kao i obično – ono što je dobro za naftne kompanije u pravilu je loše za zdravlje ljudi, društvo i okoliš.
One planiraju pad u poslovanju koji nastaje zbog sve strožih pravila nad fosilnim izvorima energije i porezima na ugljične emisije kompenzirati povećanim ulaganjima u proizvodnju plastike. Njihova oklada navodi se u tekstu objavljenom na Carbon Trackeru, se svodi na to da društvo neće uspjeti preći sa jednokratne na recikliranu plastiku. Odnosno naftne kompanije klade se na neuspjeh globalnih klimatskih politika. A kad se one klade na nešto, to znači da iza toga leže milijarde eura i dolara u lobiranju i sličnim nemoralnim, no dozvoljenim aktivnostima.
Kako se navodi u samom istraživanju na spomenutom portalu Carbon Tracker, naftna i petrokemijska industrija posljednjih se mjeseci suočavaju s tzv. “peak oil” odnosno s padom potražnje za fosilnim izvorima energije. Čini se da je korona-kriza uzrokovala dramatičan pad u potražnji nafte, dok se diljem svijeta bilježi potražnja za čistim izvorima energije. Reakcija naftnih kompanija na to je okretanje ka proizvodnji plastike.
Proizvodnja plastike povećavala se oko 4% godišnje, redovno, svake godine od 2000. godine, navodi se u istraživanju, te se dodaje i da većina tvrtki u industriji očekuje da će se ta stopa rasta nastaviti, potaknuta uglavnom potražnjom u zemljama u razvoj. Plastika trenutno čini manje od 9% potražnje za naftom, ali u istraživanju stoji da je to najveća komponenta rasta potražnje za naftom (ili njenim derivatima).
Čini se da naftna industrija planira uložiti najmanje 400 milijardi dolara (337,8 milijardi eura) u sljedećih pet godina kako bi povećala proizvodnju nove plastike (nereciklirane, nego tzv. “virgin plastics“), ipak, nisu čekali zelene financijere da izdaju upozorenje da se radi o jako riskantnim ulaganjima, već su sami upozorili na to. Iznos ulaganja temelji se na pretpostavci da će se potražnja za plastikom u idućih 20 godina udvostručiti, te da u tom periodu neće biti pronađena adekvatna rješenja za smanjenje upotrebe plastike, potpunu zamjenu, ali niti za njezino recikliranje.
Provjera realnog stanja
Godišnje se na planeti proizvede oko 350 milijuna tona plastike. Polovica toga proizvedena je u Aziji, 19 posto u Sjevernoj Americi i 16 posto u Europi. Od toga barem 8 milijuna tona završi u moru svake godine. Međunarodna agencija za energetiku prognozirala je još 2018. godine da će rast potražnje za petrokemijskim proizvodima – uključujući plastiku, gnojiva, deterdžente i druge predmete – tvoriti više od trećine predviđenog povećanja potražnje za naftom do 2030. i gotovo polovice do 2050. godine.
Međutim, veliko zagađenje koje plastika izaziva, odnosno pobuna struke i javnosti protiv tog zagađenja počinje motivirati države da prisile sve uključene na veći stupanj reciklaže, stroža ograničenja na odlaganja otpada i u nekim slučajevima na zabranu proizvoda za jednokratnu upotrebu. Think tank Carbon Tracker predviđa da bi potražnja za novom plastikom (“virgin plastics”) pod pritiskom strožih državnih regulacija mogla pasti sa 4 posto godišnje na 1 posto te da bi potražnja mogla doživjeti vrhunac 2027. godine.
Najveći problem u ekonomskom lancu plastike, tvori činjenica da životni ciklus (vađenje nafte, izgaranje, zatrpavanje, recikliranje) plastike oslobađa dvostruko više ugljičnog dioksida nego što proizvede tona sirove nafte. Ekonomisti Carbon Trackera izračunali su da cijena štete koju proizvede plastika iznosi 1000 dolara po toni, odnosno 350 milijardi dolara godišnje. Tu se računaju emisije stakleničkih plinova, zdravstveni troškovi, cijena sakupljanja rasute plastike i zagađenja oceana. U toj računici treba čitati i prijedlog Europske unije da se uvede porez na nerecikliranu plastiku težak 800 eura po toni. To je opet cijena ispod tržišne, ali je puno realnija od cijene po kojoj se trguje emisijama stakleničkih plinova.
Andrea Milat – Bilten