Prihvatila bih činjenice kao što prihvatam činjenicu da je zrno graška zeleno ili da je kanarinac žut. Tako, dakle, stoje stvari, rekla bih. Ali ja sam se razgnijevila zato što je on bio gnijevan. Ipak je nevjerovatno, pomislih dok sam listala večernje novine, da je tako moćan čovjek podlegao gnijevu. Ili je možda gnijev nekakav zao duh – nerazdvojeni pratilac vlasti?
Bogati su, na primjer, često gnijevni zato što sumnjaju da siromašni žele da im otmu bogatstvo. Profesori, ili bi možda tačnije bilo zvati ih patrijarsima, djelimično su, može biti, gnijevni iz istog razloga, a dijelom iz jednog razloga koji nije tako vidljiv na prvi pogled. Možda oni uopšte nisu bili “gnijevni”, doista, u ličnim odnosima često su bili uzorni, puni divljenja i odanosti. Možda profesoru, kad malo pretjerano ističe inferiornost žena, nije toliko stalo do njihove inferiornosti, koliko do sopstvene superiornosti. To on tako grčevito i pretjerano štiti, taj svoj najvrijedniji dragulj. Za oba pola – pogledah kako krče svoj put duž ulice – život je mukotrpan, težak; vječita borba koja zahtijeva ogromnu hrabrost i snagu. A nadasve, možda – pošto smo mi stvorenja sklona iluzijama – traži samopouzdanje. Bez samopouzdanja smo bespomoćni kao odojčad u kolijevci. Kako ćemo najbrže steći to nemjerljivo a dragocjeno svojstvo? Tako što ćemo povjerovati da su drugi ljudi manje vrijedni od nas. Tako što ćemo odgajati osjećanje da nam je rođenjem data superiornost nad drugima – to može biti bogatsvo ili položaj u društvu, pravilan nos ili dedin portret koji je naslikao Romni – nema kraja dirljivom dovijanju ljudske uobrazilje. Zbog toga je patrijarhu, koji mora da osvaja, koji mora da vlada, strahovito važno osjećanje da je ogroman broj ljudi, zapravo polovina čovječanstva, manje vrijedan od njega. Mora biti da je to jedan od glavnih izvora njegove moći.