Vlasti u Srbiji, kako smo doznali od istraživačkih novinara BIRN-a, u službenim su izvještajima višestruko umanjivale brojeve umrlih i zaraženih od korona virusa. Pitoma štampa u Hrvatskoj nije poduzimala slične istraživačke napore, pa nema dokaza o otvorenim lažiranjima, no svaki je laik – ukoliko se odvažio mućnuti svojom glavom – mogao prozreti epidemiološku strategiju proizvodnje povoljnoga ishoda: što manje testiranih, to manje zaraženih!
Svaki put kada je postavljeno pitanje zbog čega se u Hrvatskoj provodi tako mali broj testiranja, medicinari iz kriznog menadžmenta odgovarali su otpisujući autora prigovora kao neznalicu. „Testiramo točno onoliko koliko je potrebno!“ Nije nedostajalo ni sitnih računskih trikova. Na dan kada nastaje ovaj zapis, recimo, Nacionalni stožer civilne zaštite objavio je da u Hrvatskoj u zadnja 24 sata ima ukupno 67 novooboljelih, dok podaci lokalnih stožera govore kako su samo u Zagrebu zabilježena 44 nova slučaja, a u Osječko-baranjskoj županiji 35.
Hrvatska i Srbija jedine su dvije zemlje u ovome dijelu svijeta u kojima su usred pandemijske pošasti organizirani parlamentarni izbori, jer su vladajuće garniture raspolagale dovoljnom količinom besramnosti i prostačke invencije da iskoriste opsadnu groznicu i poplavu straha radi zadržavanja vlasti. Stoga su pobjede u „ratu protiv virusa“ trebale biti što upečatljivije. Aleksandar Vučić je, služeći se golom silom, operaciju privremeno okončao, učvrstivši diktaturu bez opozicije u Skupštini, i stvorio uvjete kada se čini kako je samo pitanje vremena kada će parlamentarni dekor biti i formalno odbačen. Andrej Plenković, pak, u zadnjoj je rundi ofenzive, zahvaljujući nepredviđenom spletu okolnosti, ispucao nekoliko metaka sebi u nogu, te je rasplet nešto manje izvjestan. No, i dalje su realne šanse da šepavi vladar, koalirajući s radikalnom desnicom proustaškog usmjerenja, nastavi devastirati Hrvatsku.
Kako god bilo, organizirano laganje, koje na ovim prostorima i inače ima impresivnu tradiciju, tokom pandemije je dobilo novu kvalitetu, jer su dnevni kontingenti neistina osnaženi liječničkim autoritetom. Rutinske obmane su, poput neprikosnovenih specijalističkih nalaza, dobile posebnu težinu, noseći pečat i potpis „onih kojima se vjeruje“. Od trenutka kada je takozvana struka pompozno sakralizirana i na velika vrata uvedena u odaje političke moći, obavljena je njena veličanstvena deprofesionalizacija.
A potom se dogodi nenadana provala realnosti i sve se pretvori u cirkusku šaradu. Kažu da su dobro tempirane laži širem općinstvu obično milije od sure stvarnosti, pa ih lakše i prihvaća. Lažov tako nerijetko ima prednost da unaprijed pogađa želje auditorija, a onda kroz ugađanje tim željama planira vlastiti interes, dok je stvarnost, sa svojim zbunjujućim hirovima i iščašenim slučajnostima, svojevrsno skladište iznenađenja u kojem se prosječni pripadnik mase ne osjeća naročito udobno. I tako dobiješ pune tribine na teniskom igralištu u Zadru kao sliku sretne i sigurne zajednice što se zahvaljujući mudrom vodstvu izvukla iz smrtne nevolje. Samo što stvarnost, za razliku od opsjenara, nema kalkulacija.
Raspištoljeni lažov koji, pijan od euforije, i sam povjeruje u svoje obmane – to je slika hrvatske medicinsko-političke vlasti ogoljene u „slučaju Zadar“. Turnir koji je, okupivši međunarodne teniske zvijezde, trebao promovirati turističku corona free destinaciju, simulirati spektakularnu verziju normalnosti i opravdati sintagmu „Sigurna Hrvatska“ u predizbornoj paroli vladajuće partije, nakon eksplozije virusa pretvorio se u debakl i međunarodnu sramotu, a usput poslužio i kao dokaz da je gramzivost ponekad bukvalno nezdrava. Bumerang-efekt što ga je donio organizirani happening propisno je ošamutio vlast i četu pridruženih medicinara, no – sudeći po reakcijama što su uslijedile – nije uspio skršiti njihovu iluziju da je neodgovarajuće činjenice moguće potpuno ukloniti iz javnog života.
U očaju i ambijentu novoga divljanja virusa – koji nije bio niti toliko uviđavan da pričeka datum izbora, 5. jula, pa nakon toga nasrne na pučanstvo – uslijedile su, naime, nove porcije ekspertno verificiranih laži, sada već toliko prozirnih da se i krotka štampa razbudila i uzjogunila, te su pristup medijima dobili i politički nekorumpirani liječnici. Kredibilnost dojučerašnjih „heroja protuvirusnog rata“ na takvoj je razini da konferencije za štampu Nacionalnog stožera civilne zaštite nalikuju zbornome nastupu moralnih ruševina, ostataka prvaka struke što su svoje titule i kompetencije dali na korištenje HDZ-u.
Javnost tako svakoga dana nestrpljivo očekuje koju će novu uvredu zdravoga razuma isporučiti zdravstvena garda režima. Prva je bila ona da premijer Plenković, iako je bio u bliskome kontaktu s Novakom Đokovićem i Goranom Ivaniševićem, obojicom zaraženim Covidom-19, ne treba ići u samoizolaciju, već može mirno dovršiti predizbornu kampanju. Zatim je donesena odluka o obaveznom nošenju maski u javnom prijevozu, premda su prije par mjeseci, dok zaštitnih maski nije bilo na tržištu, vladajući epidemiolozi poučavali građane da su iste beskorisne. Onda su uslijedile ocjene da se zaraza razbuktala zbog toga što su se „naši ljudi previše opustili“, iako je istina posve drugačija: „opuštanje“ stanovništva nije nastupilo spontano i samoinicijativno, već je vlast, skupa s oktroiranim Stožerom, forsirala nagli iskorak u takozvanu normalnost, da bi panično spašavala turističku sezonu i silom proizvela fikciju o trijumfalnoj „pobjedi nad virusom“, o podrobno raskuženoj destinaciji i o „Sigurnoj Hrvatskoj“ kakvu nam je izvojevala vladajuća partija, pa je valja nagraditi novim mandatom. Lažov je, naprosto, povjerovao u vlastitu obmanu.
Ipak, najinteresantnija je friška odluka medicinsko-političke vlasti da se zapriječi pristup Hrvatskoj putnicima iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i drugih zemalja u „istočnom okruženju“, dok je istodobno omogućen i svim sredstvima ohrabrivan dolazak turista iz Italije, Amerike ili Belgije. Kakav bi bio epidemiološki rezon te odluke? Zar prema svim raspoloživim podacima, na primjer, epidemiološka situacija u Crnoj Gori nije neusporedivo povoljnija nego u Italiji, Americi ili Belgiji? Koga to hrvatska politička medicina zajebava? Želi li to hrvatski epidemiološki um promovirati ideju o nekom virusu s balkanskom mutacijom, koji je mnogo opasniji od onog što cirkulira na zapadnoeuropskom i američkom tržištu?
Radi se, dakako, o istome starom šovenstvu koje je dočekalo i svoje ekspertno uporište. Stav po kojemu potencijalno zaraženi Srbin ili Bosanac predstavlja veću prijetnju za zdravlje Hrvata od potencijalno zaraženog Talijana ili Amerikanca, ne može biti medicinski argumentiran, ali očito može uživati pokriće medicinskih stručnjaka, budući da je – otklonimo li načas virus iz zemaljskog optjecaja i dodijelimo li mu status metafore – riječ o sažetome programu HDZ-a, tj. o utemeljiteljskoj figuri hrvatskog nacionalizma.
Protuvirusna farsa postaje dakle sve uzbudljivija, pa su, shodno prirodi žanra, i medicinska obrazloženja državne politike sve odurnija. Sve veći broj bijelih mantila u depadansama vlasti obećava sve bolesnije perspektive – kad je to, uostalom, hrvatska državna politika bila dobra za zdravlje?
Viktor Ivančić – Peščanik