Zatočen u četvorougao ograde od letava, koja nije ostavljala prostora više od koraka po dužini i širini, probudio sam se. Postoje slični torovi u koje se ovce stjeraju noću, ali nijesu ovako tijesni.
Sunce je sijalo pravo na mene; da bih zaklonio glavu, pritisnuo sam je uz grudi i šćućurio se, pogrbivši leđa.
Na tamnicu bi mogao da pristane. Završiti kao zatvorenik – to bi mogao biti cilj života. Ali, ovo je bio kavez. Ravnodušno, gospodarski, onako odomaćeno, kroz rešetke je strujala buka svijeta, zatvorenik je bio zapravo slobodan, mogao je u svemu da učestvuje, nije mu promicalo ništa što se napolju dešavalo, čak je mogao i da napusti kavez, jer je između šipki bilo po metar razmaka, nije bio čak ni zatvoren.
Nije to bila nikakva zatvorska ćelija, jer četvrti zid nije postojao. Bilo je grozno pomisliti da je i ta strana zazidana ili da bi mogla biti zazidana, jer bih onda, s obzirom na veličinu prostora, metar sa metar i tek donekle viši od mene, bio u nekom uspravnom kamenom kovčegu. Zasad nije bila zazidana, pa sam mogao slobodno da ispružim ruke naprijed i, kad se držim za željeznu klanfu, namještenu gore, na stropu, mogao sam oprezno da isturim glavu, oprezno, dabome, jer nijesam znao na kojoj se visini iznad tla nalazi moja ćelija. Izgledalo je da je veoma visoko, barem ništa nijesam mogao da vidim u dubini, kao uostalom ni desno ni lijevo ni u daljini, osim sivog isparenja koje se samo negdje iznad, u visini, izgleda donekle razilazilo. Bio je to pogled kakav bismo mogli imati sa nekog tornja kad je dan tmuran.
(Iz Konvoluta 1920)