Bora Stanković je kroz lik Sofke prvi put u našoj književnosti otkrio veoma snažan unutrašnji svijet patrijarhalne žene. Prvi je progovorio o ženskom srcu, o ljepoti ženskih zanosa, o divljoj strasti koja je sputana i koja zbog toga sve jače gori da bi na kraju sagorjela. Slikajući Sofku Stanković prikazuje ženu između čula i volje, osjećanja i dužnosti. Shvatamo koliko može da bude ljudsko nespokojstvo, te koliko je nerealizovana ljubav sa roditeljima kobna po dijete. Govoreći o njoj, govori i o uzdizanju, degeneraciji i gašenju jedne porodice.
piše: Ilijana Božić
Sofka, tragična junakinja, koja ne umire. Hrabra i smjela pokušala je da svoju budućnost zanemari kako bi opravdala tuđe greške iz prošlosti. Nije uspjela, kao što niko od nas ne može da vodi tuđe borbe i ratove. Ona svoj život nastavlja da živi u tragediji koju je doživjela. Ona plače samo kad je sama. Ta njena gordost, unutrašnji bolovi i snaga razumljivi su svakoj ženi. Sofka je žena koja je svjesna sebe, svoje ljepote i porijekla. Nju opisuje citat: „Sofka se inati sudbini“. Ona je s jedne strane veoma usamljena, a s druge strane njen unutrašnji svijet je veoma bogat i raznovrstan. Gorda i strastvena, Sofka čezne za muškarcem kojeg nikada nije upoznala ni zavoljela. Pred nas se, kroz priču o Sofki, postavljaju pitanja: Dokle žena može da izdrži bol?, Da li se sreća može kupiti? Svaka savremena žena može da se prepozna u Sofki. Žena je koje su se plašili i kojoj su se istovremeno divili. Ona je ta kojoj su se snovi raspršili. Ona je trpjela udarce i poniženja. Njenu ljepotu ne čini samo njen lik, nego i raskošno tijelo. Sofka koja je cijelim svojim bićem i karakterom jednaka svojim precima, čezne za istim slobodnim načinom življenja, ali joj to život ne dozvoljava. Prevarila se kada je pomislila da će svojom žrtvom izazvati divljenje bez sažaljenja. Prvi put je to shvatila u amamu i tada je djetinje, nemoćno zaplakala. Od tada su počele da teku njene suze. Očajnički je tražila utjehu za izgubljene snove.
Stankovićevi likovi zavise od guste mreže propisa, strogih zabrana koje podrazumijeva jedan vid stare, varoške kulture čiji nam je model pisac ostavio u svojim djelima. Junake čuva porodica kao jako društveno jezgro. Njihovo kršenje u svim slučajevima donosi kaznu, prokletsvo ili propast. Ali zato je njihovo strogo poštovanje za likove najčešće porazno, jer zahtijeva preveliku ličnu žrtvu. Premda izgleda da Sofkina stradanja nastaju od prošnje, od očeve i svekrove odluke, pa kasnije od Tomčine zlovolje, ona su ipak počela dosta ranije u njoj samoj. U Sofki je sve počelo kao konflikt oprečnih duševnih težnji. Nesporazumi koji nastaju u toplom, porodičnom gnijezdu u Sofki stvaraju unutrašnji nemir. Sofka je od strasti ustreptalo biće, ali ona je žena čijom voljom upravljaju porodični i moralni obziri. Zato je njeno ponašanje, premda je samosvjesna i gorda, ipak kolebljivo.
U Sofkinom odnosu prema svekru ima primjetnog dvojstva. Da bi pred drugima umanjila svoju nesreću zbog nedostojne udaje i kako bi se pokazala jakom ona je namjerno prisna i usiljeno srdačna. Sve to radi da bi bila prihvaćena. Međutim, kada Marko vidi da je Sofka samo jedna od njih on se nada da obred može biti ispunjen. Jer ljudi Markovog svijeta znaju da poštuju samo ono što im je nedodirljivo, a takvim, prisnim ponašanjem Sofka Marka erotski opija i izbezumljuje. S druge strane duboko je užasnuta kad osjeti Markovu nedvosmislenu erotsku požudu. Isto tako pored sve privrženosti majci i ocu i žrtvovanja radi njih, kod nje se od svadbe primjećuje hladnoća što je dokaz nesvjesnog okrivljivanja roditelja. Sofkina povremena puštanja na volju svome tijelu u blizini Marka, nisu svjesno povezana sa erotskim, ali jesu nesvjesno. Zato se ona sama zaprepastila kada joj je ta spoznaja došla do svijesti. Stankovićevi likovi nisu bića koja misle, koja bi samoposmatranjem razlučila ono što se u njima zbiva.
Sav njihov unutrašnji život satkan je od čulnog iskustva i bogatog opažanja, od strasti i emocija. Najpotpunije su nijansirana ona stanja likova koja počinju čistom ljubavnom čežnjom i idu do grube požude. Tako se na početku Sofka čas zatvara u sebe, prepuštajući se slikama koje joj promiču u premišljanjima o sebi samoj, a čas se prihvata nekog posla, veza i slično. To i jeste ono tegobno, psihomatsko stanje u koje Stanković redovno dovodi Sofku prije nego što joj se iz dubina ne počne otvarati dotle skriveni unutrašnji život. Nemir, koji je erotski, tako silno zahvata Sofkina čula da joj tijelo izmiče. Odvaja se, osamostaljuje, gotovo otuđuje od njene svijesti. Erotska žudnja koja iz tijela dopire do svijesti vraća se nazad na to tijelo.
Erotsko u ženi okovanoj moralnim načelima
U Sofki dolazi do čudnovatog erotskog udvajanja kakvo ni ranije ni kasnije ne pronalazimo u srpskoj književnosti. Ona osjeća kako nije sama, ona osjeća da postoji neka druga Sofka izvan nje. Ta druga je tješi i miluje. Uzrok toj pojavi može biti Sofkino potiskivanje erotske žudnje, pa se njena ličnost udvaja tako da se prema sopstvenom tijelu odnosi kao prema tijelu nekog drugog. Pošto je došlo do udvajanja, Stanković Sofku prenosi u san. San omogućava da pisac motiviše prejak prizor autoerotizacije. Tada se udvajanje ukida i druga Sofka postaje „on“. „On“ nastaje nakon Sofkinog udvajanja i kao da se iz njega rađa ona. „On“ se kasnije pojavljuje u njenim snovima i oba puta se daje sličan tjelesni doživljaj. „On“ nema ličnog imena. To potiskivanje objekta erotske žudnje uslovljeno je Sofkinom potrebom da izbjegne ličnost koja bi se u njenoj svijesti mogla pojaviti kao voljena osoba. To je zabrana koju otkrivamo u djevojačkoj svijesti Sofke. Ovo je veoma zanimljivo jer Stanković slika likove koji obično nekoga vole, a nesreća im dolazi od tuđe, najčešće roditeljske odluke. Sofka za razliku od većine Stankovićevih likova niti je koga voljela, niti koga voli u trenutku kad joj se saopštava odluka o udaji. Svoje emocije Sofka ne vezuje ni za koga. Osobu koja se pojavljuje u njenim erotskim snovima nesvjesno potiskuje. Po tome je ona poseban i zagonetan lik. Sofka na udaju pristaje iz dva razloga. Jedan je da spasi porodicu, a drugi je psihološki momenat, jer ona iz svoje narcisoidne perspektive smatra da ne postoji nijedan muškarac dovoljno dobar za nju, onaj koji bi mogao da joj ostvari snove.
Porodični odnosi i psihološki razvoj
Rani dječiji doživljaji vezani su za Sofkin dalji prihološki razvoj. Ona je neprekidno zaokupljena sudbinom roda i porodice. Vidna je njena jaka svijest o hadžijskoj lozi, čiji je ona posljednji izdanak. Primjetno je njeno prerano saživljavanje sa očevim i majčinim brigama. Sve njene strijepnje i strahovanja vezane su za odsutnost oca, jer njena i majčina sudbina zavise baš od njega. Iz povremene majčine zabrinutosti Sofka iščitava i doslućuje ono što se dešava. Odnos između Sofke i majke Todore je veoma složen. One su prisne i pune topline jedna prema drugoj, ali među njima ima opreza, ljubopitljivosti, nevjerice i prikrivanja. U Sofki se prelama Todorin nijemi govor. Sofki nikada otac i majka nisu ništa saopštili, ona sve odluke dokučuje sama. U njihovim odnosima vlada nijemo sporazumijevanje. Čak o važnom događaju da je isprošena Sofka ne saznaje od majke Todore riječima nego postupkom. U Sofkinom prisustvu Todora nalaže sluškinji Magdi da je odvede i ostavi kod tetke, što je za Sofku prepoznatljiv znak dalje sudbine. U maloj, djevojčici Sofki mi uočavamo mnogo strepnje i osjećanja neizvjesnosti. Nerealizovana ljubav sa roditeljima kobna je za dijete. Sticanje svijesti o samoj sebi u ranom djetinstvu uticalo je na njeno kasnije ponašanje. Sofka tu svijest stiče iz odnosa koji bliski ljudi imaju prema njoj. Iz pažnje, ljubavi, nježnosti koju joj ukazuju kao djevojčici. Mala Sofka u očima drugih ne vidi sebe bez oca. Njena svijest o samoj sebi formira se kao svijest posredovana ocem, jer je drugi ljudi vide i doživljavaju kao ćerku efendi Mitinu, pa tek onda kao Sofku. To je presudno u njenoj sudbini. Očev autoritet je prepreka na pojavljivanje bilo kakve voljene osobe u njenom životu. Očevo poniženje pred Sofkom nije imalo isti značaj za njega i za nju. Vidjevši oca siromašnog ona kao da prestaje da ga voli. Čim ideal oca postaje srušen u njenoj glavi, ona biva slobodna da zavoli, ali opet na čudan način. Da zavoli dječaka. Sofka je do razbludnosti čulna, ali i do samouništenja moralna. Ona je ta koja se nerazumno povinuje očevoj i porodičnoj volji. Njen lik je građen iz jakih ali protivrječnih težnji između čula i volje, osjećanja i dužnosti. Zbog toga je dobio na psihološkoj dubini. Njom se završava istorija hadžijske kuće. Stoga je ona reflektor jedne sumorne porodične hronike, njeno ponašanje uslovljeno je njenim odnosom prema porodičnoj lozi. Nju sputavaju običaji, prilike i sociokulturni poredak.
Dva suprotna svijeta koja pojačavaju Sofkinu tragediju
Svijet koji pripada seljanima, najavljuje se ne samo kao svijet u usponu, nego i kao prijetnja. Tako izgleda naročito iz očiju Sofkine porodice, njenog naglog siromašenja, ali i bjekstva efendi Mitinog zajedno sa Turcima i begovima. Vrlo je karakterističan izbor detalja kojima se njihovo prisustvo dočarava. Tako oni uvijek dolaze iz bašte, a ne kao ostali svijet kroz kapiju. Tim detaljima Stanković nam oštro postavlja razliku između seljačkog i varoškog svijeta. Varoško se prikazuje kao nešto uobičajeno, a seljačko kao nešto čudnovato. Obrtanje situacije u romanu nastaje upravo tako. Stoga se ono duboko prelama u junakinjinom doživljaju, i činjenici da ona, Sofka, ne toliko svojom ljepotom, nego svojom hadžijskom samosviješću mora preći u niži seljački svijet. Prvo što će Sofka uočiti, biće način njihovog odijevanja. Odjeća im je gruba, kruta, jaka. Kod žena su košulje do peta dopirale, a o pojasevima su im visili mali noževi. Detalj koji se posebno izdavja je klečanje ili ležanje seljaka uz zid kuće.
Ta slika uznemirava Sofkinu dušu. Seljaci ne sjede u gostinskoj sobi kao ostali ljudi, nego kleče uz zid. Sakrivena u posebnu sobu, poslije svega što se s njom izdešavalo, naročito poslije Markovog pokušaja da na treći dan svadbe uđe u njenu ložnicu Sofka pada u bunilo. Stanković je majstorski oslikao uvod za taj događaj. Pred očima nam iskrsava noćni pejzaž sa kosom mjesečevom svjetlošću, bijelom i ulomljenom na osjenčenim tamnim siluetama okolnih zidova. Sve to u Sofkinim mislima prepliće se sa slikom seljaka koji kleče uz zid kuće. Ta slika u njoj izaziva nemir jer u Sofkinoj kući ljudi sjede na minderlucima, uz zid ali sa unutrašnje strane. Dok ovdje seljaci kleče sa spoljašnje strane zida. Ali ta slika njoj možda ne bi izgledala tako čudno i uznemiravajuće da Stanković nije Sofku obdario tananim opažanjem prostora i promjena koje se u tom prostoru dešavaju. Na isti način ona uočava razliku između otvorenog i zatvorenog prostora. Seljačka kuća nije prava kuća u kojoj bi se Sofka osjećala zaštićeno i ugodno, jer ne djeluje dovoljno ograđeno. Raskošno građena kao ni jedan drugi Stankovićev lik, Sofka ima nešto od dječije ustreptalosti, osjetljivo.
Ona posjeduje neočekivano jake dječije strahove. Tako junakinja poslije vjenčanja silazi iz čaršije u taj seljački kraj koji je smješten na granici sa Turskom. To je granica odakle je većina seljaka prebjegla, pa i gazda Markova porodica. Sofka se tu obrela među samim seljacima iz Turske, u svijetu koji za nju tuđ. Tom kontrastu doprinosi i Sofkina meka, tanka, svilena odjeća, mekoća njenog tijela i ruku. Dok s druge strane nailazi na grube seljačke košulje, čvornovate ruke i oštre glave. Pred užasnutom Sofkom oni se preobražavaju u gomilu divljačkih ljudi sa raspomamljenim čulima i rušilačkim nagonima. Svadbeni prizori gazda Markove seljake prikazuju kao sirove. Junakinjinu sudbinu odredila je činjenica da je svekrova tjelesna požuda za snahom u tom donjem, seljačkom svijetu dozvoljena, ali u gornjem, varoškom, Sofkinom svijetu ona je strogo zabranjena. Zbog te suprostnosti ona je podjednako kobna i za Sofku i za gazda Marka. Ni on nije u svom svijetu, surovom, kod ljutih Arnauta, nego se približio varoškom i pomiješao s njim. Istrgnut iz svog svijeta i pometen time on prvo pokušava da ostvari svoje pravo na snahu, ali uplašivši se odustaje. Potom je pobjegao od kuće i samoubilački otišao u Arnautluk na nišan osvetnicima.
Stanković je svoju junakinju osudio na propast čim ju je izveo iz svijeta kojem je po rođenju pripadala. Otuda je težište u romanu pomjereno na Sofkin bolan i dramatičan odlazak i opraštanje. Potpuni preokret nastaje kada mlada Sofka shvata istinu da se hadžijska kuća ne prodaje da bi se otac vratio porodici i da bi ona bila stabilizovana. Nego, suprotno, da se dijete žrtvuje nepriličnom udajom kako bi se sačuvala hadžijska porodica i kuća.
Stanković nam daje više paralelnih likova, Sofkina porodica je tročlana kao i gazda Markova. Pa vidimo da su otac Marko, majka Stana, sin Tomča naspram oca Mite,majke Todore i kćerke Sofke. Takođe, Marko ima slugu Arsu, a Mita sluškinju Magdu. Ovaj paralelizam je zanimljiv jer je Mitina porodica stara, varoška, a Markova doseljena, seljačka. Efendi Mita zbog siromaštva odlazi u Tursku, a gazda Marko iz Turske bježi u varoš sa golemim bogatstvom. Svemu tome posebnu magiju i preokret daje Sofkin prelazak iz jedne u drugu porodicu. U romanu siže se završava kada se sve suprotnosti pokrenu. Tako se tek pri kraju svadbe otkrivaju stvarni Markovi motivi u izboru Sofke za snahu. Sofkina neodoljiva ljepota odnijela je Marka kao žrtvu. S druge strane tada se prvi put otkriva i Mitina nemilostiva prodaja ne samo izvanredno lijepe, nego i prema roditeljima milostive kćerke. On postupa prema nepisanim pravilima samoočuvanja varoške, asristokratske porodice. Svojim posljednjim zahtjevom kojim traži da mu se daju novci koje mu je Marko za kćerku obećao, gordu i nekad lijepu Sofku spustio je do samog dna. Kao da otac iz vlastitog egoizma i nemogućnosti da podnese njenu sreću želi da joj naudi. Kao da nije mogao da prihvati da ga je Sofka skoro i zaboravila. Njegova sebičnost naišla je na plodno tlo, pa dotle pokoran, po varoškim mjerilima uzoran Tomča istog momenta postaje Sofkin strašni mučitelj.
Tomča
Stanković je prikazivao nenadane, oštre lomove u ponašanju likova. Efendi Mita riječima kojima traži novac pokazuje Tomči da je bio i ostao nedostojan hadžijske kćeri, jer je i sada kao i ranije samo jedan seljak. Time ga podstiče da odbaci prividno mirenje sa njemu nepoznatom, hadžijskom sredinom. Tada Tomča skida masku lažnog ponašanja. Njegova promjena prikazana je kao oslobođenje, pri čemu je ljubav prema Sofki prerasla u mržnju. Njegov nježni odnos prema Sofki prerasta u sadizam. Čim se Tomča preobratio on traži očeve čizme i konja i time se identifikuje sa ocem. Poslije toga, on više nije dijete nego čovjek čime je aktivirana i suprotnost negovih i Sofkinih godina. Tu mržnja nastaje ne zbog grijehova roditelja nego zbog nepomirljive razlike između dva potpuno suprotna svijeta koji imaju drugačiji poredak vrijednosti i ponašanja.
Autor: Impuls