foto: Google
Homoseksualnost je 1973. godine isključena iz međunarodno priznate kategorizacije psihičkih poremećaja. Ipak, ni nakon četiri decenije nauka u BiH se nije potpuno izborila protiv stereotipa o LGBTI ljudima, čak ni na univerzitetima. Ovu temu, kao tabu, još uvijek sistematski izbjegavaju stručnjaci, obrazovni sistem, političari, mejnstrim mediji. I dok svi oni ćute, javnim prostorom caruju neznalice i zlobnici. Ispod radara, uglavnom, internet podzemljem pronose se predrasude pune mržnje, ali i teorije zavjere o “gej-lobiju” koji, navodno, uništava porodicu, kvari omladinu i ugrožava naciju. Zašto je tako?
piše: Milkica Milojević
Kako je prije dvije godine upozorio magazin za pravedno obrazovanje “Školegijum”, pozivajući se na svjedočenja brojnih studenata na fakultetima u BiH na kojima se izučava psihologija, pojedini profesori, uprkos jasnog stava struke i nauke, studentima govore da oni “lično smatraju da je homoseksualnost patologija”, te da je “LGBTI lobi uticao da se ona izbaci iz svjetske klasifikacije i dijagnoze poremećaja. Iznošenje tako problematičnih “ličnih stavova” nedopustivo je u amfiteatru, upozorava autor teksta Anes Osmić.
“Recimo, i profesor meteorologije može vjerovati da Bog daje kišu, ali kao naučnik ne može takvo znanje dijeliti studentima” – prokomentarisao je Osmić.
Profesor dr Srđan Dušanić, dekan Filozofskog fakulteta u Banjaluci, kaže da na ovom fakultetu budući psiholozi o temama vezanim sa LGBTI osobama uče kroz više predmeta, u skladu s postulatima nauke i struke, koji isključuju diskriminaciju i predrasude.
“Ukazujemo na to da kad su u pitanju ljubav ili privlačnost, nema razlike između hetero i LGBTI osoba, te da nikog ne smijemo osuđivati niti marginalizovati zbog seksualne orijentacije. Isto tako, na studiju filozofije, u okviru predmeta demokratija i ljudska prava, posebna pažnja posvećuje se pravima LGBTI ljudi” – kaže Dušanić. Dodaje da u nastavi mnogo tog zavisi od samih nastavnika, a Filozofski fakultet, tvrdi, ima liberalan nastavni kadar, pogotovo na studijskim programima psihologije i filozofije.
“To se odražava i na stavove studentata. Danas su studenti, kada su u pitanju stavovi o LGBTI zajednici, mnogo liberalniji nego prije 18 godina, kada sam ja studirao” – kaže Dušanić.
Ipak, liberalni stavovi se izvan univerziteta rijetko čuju, pa široke narodne mase još uvijek vjeruju da su lezbejke muškobanjaste, a gej muškarci feminizirani, da su svi oni pedofili opasni i izopačeni pa ih treba strpati na liječenje ili u zatvor da “pošten svijet” živi “normalno”. Oni koji i u 21. vijeku slijepo vjeruju u ove predrasude najčešće nikad nisu vidjeli nijednu gej-osobu, bar ne uživo i izbliza. To ih, međutim, ne sprečava da istrajavaju u iracionalnoj, ničim utemeljenoj mržnji prema njima.
Kako objašnjava socijalni psioholog dr Srđan Puhalo, ove kao i druge predrasude mogu biti tradicionalne, po principu, “još je moja baba znala da je tako”, tako su me učili od malih nogu. One mogu biti i konformističke, motivisane time što ljudi misle da će, ako povlađuju većini, imati manje glavobolje i da neće ugroziti svoj status.
Kad su u pitanju LGBTI osobe naročito su interesantne frustracijske predrasude. Znate ono, “ja bih sigurno postigao mnogo više, da gej-lobi ne gura svoje ljude.” Naravno, mnogo je lakše za vlastiti neuspjeh optužiti neki imaginarni “gej-lobi” kao što, uostalom, po istoj matrici optužujemo izbjeglice ili migrante, nego priznati da smo lijeni, da nemamo dovoljno ambicija, upornosti i sposobnosti.
“Kada su u pitanju predrasude prema LGBTI zajednici u BiH imamo konsenzus sva tri naroda: i Bošnjaci i Srbi i Hrvati, i katolici i pravoslavci i muslimani smatraju da su homoseksualci bolesni ili, što je još češća predrasuda, svjesno izopačeni. Za takve stavove oni nalaze opravdanje u vjerskim spisima – tako piše i u Bibliji i u Kuranu i u drugim vjerskim knjigama i tu svaka rasprava prestaje – jer se ono što piše u vjerskim knjigama uzima zdravo za gotovo” – kaže Puhalo.
Takve predrasude, dodaje on, podupiru i zagovornici teorija zavjere.
“Od antivakcionalista, od onih koji tvrde da je zemlja ravna ploča i da postoji gej-lobi koji je, kao, mnogo jak – sve je to dio iste priče, koju možemo pročitati na opskurnim portalima bez potpisa i impresuma. Nažalost, i mejnstrim mediji daju priliku takvim ljudima da iznose svoje stavove, koliko god oni bili blesavi i opasni. Poštujući “pravilo druge strane” mediji stavljaju u istu ravan one koji zagovaraju “istine” od prije 2000 godina i stručnjake koji iznose naučno utemeljene, relevantne stavove” – kaže Puhalo. Dio odgovornosti snosi, smatra on, i struka, jer nije ni dovoljno glasna ni dovoljno uporna.
“Psiholozi se nerado izjašnjavaju o ovoj, ali i o mnogim drugim temama, jer ne žele da se konfrontiraju u javnosti. Mnogi od njih, kao i neki drugi ljudi od struke, naprosto, izbjegavaju belaj. Ne žele da trpe uvrede po društvenim mrežama, gdje je svaki glas jednako vrijedan, bilo da se radi o vrhunskom naučniku ili o potpunom neznalici i zlobniku” – kaže Puhalo.
Napominje, međutim, da izbjegavanje javnosti i ćutnja struke nije dobra strategija.
“Trebalo bi da udruženja psihologa RS ili BiH, pa i udruženja psihijatara i drugih profesionalaca iz oblasti mentalnog zdravlja, izađu u javnost sa jasnim, stručnim stavom o ovom pitanju” – zaključuje dr Srđan Puhalo.
Dijana Đurić, predsjednica Društva psihologa RS, objašnjava zbog čega je ovo udruženje, bar kad su LGBTI teme u pitanju, gotovo nevidljivo u javnosti.
“Kao strukovno udruženje imamo obavezu da o svim temama govorimo s aspekta struke, koristeći argumente, ali u savremenim medijima i uopšte u javnom prostoru, to ne prolazi. Posebno kad se govori o pitanjima o kojima su mišljenja veoma podijeljena i ostrašćena, od nas se traži da budemo za ili protiv, da se svrstavamo, da budemo navijači, a ne stručnjaci” – kaže Dijana Đurić, objašnjavajući da psiholozi nastoje da, više radom nego pričom, stvore, kako kaže, zdrav psihološki i socijalni ambijent za razvoj humanog društva.
Autor: Impuls