Ginko – ljepotan iz doba dinosura

Ginko biloba jedini je predstavnik porodice Ginkoaceae koji je opstao još iz doba mezozoika, kada su njegovi srodnici nastanjivali naš planet te se često i spominje kao ”živi fosil”. Po klasifikaciji ginko je listopadna golosjemenjača što ga, na čuđenje mnogih, svrstava među četinjače.

Ginko je porijeklom iz Kine, no u Europu je donesen iz Japana. Prema budističkom vjerovanju sveto je stablo te je stoljećima sađen uz hramove u Kini i Japanu. U Europi je najstarije stablo (za koje postoje podaci) zasađeno 1761. u Kew Gardensu u Engleskoj, a još i danas je u odličnoj kondiciji.

Stablo ginka dosegne visinu i do 30-ak metara, a promjer krošnje i više od 10 metara. Sporo raste pa je normalan godišnji prirast u visinu tek 30-50 cm, a u idealnim uvjetima može godišnje porasti najviše 90 cm. Mlado stablo ginka “nestašna” je izgleda s nepravilnim rasporedom grana i jednim središnjim deblom, no s godinama ginko poprima puniji oblik krošnje i često gubi središnje deblo te se oblikuje nekoliko usporednih vertikalnih debla koji tada ginku daju karakterističan izgled razvedene krošnje.

List poput lepeze

Izgled lišća također je vrlo upečatljiva karakteristika ginka – list je lepezast na relativno dugačkoj peteljci zanimljive zrakaste blago izdignute nervature bez glavne žile. U proljeće i ljeti lišće je zeleno, a u jesen poprima jednu od najljepših jesenjih boja – intenzivnu zlatnožutu te obasjano suncem doslovno sjaji. Također je karakteristično za ginko da se u studenom lišće osipa u vrlo kratkom vremenu (uobičajeno je u drveća postepeno opadanje lišća) te se tako tek u dva-tri dana ispod ogoljelog ginka prostre zlatni sag.

Ginko je dvodomna biljka, što znači da su biljke ili ženske (sa ženskim cvijetovima) ili muške (s muškim cvjetovima). U hortikulturi se nastoje upotrijebiti samo muške biljke jer su ženski zreli mesnati plodovi kada se osipaju s drveća (rujan, listopad) izrazito neugodna mirisa te nikako nisu poželjni za sadnju u parkovima kojima prolaze ljudi. Problem je u tome što ginko prvi put procvjeta tek oko dvadesete godine starosti te se tek tada može odrediti spol.

U hortikulturnoj primjeni ginko je izrazito soliterno stablo ili ga se sadi u manjim skupinama. Najljepši je na mjestu na kojem ima prostora za svoj puni razvoj jer tek tada njegova osebujna ljepota može biti posve izražena. Osim jesenske boje lišća ginko je zanimljiv i zimi, kada je stablo bez lišća, jer je tada lako raspoznatljiv zbog svoga karakteristična skeleta nepravilnog rasporeda grana.

Zahvalna biljka

Za uzgoj je ginko zahvalna biljka. Lako se prilagođava uvjetima te će tako uspijevati i na siromašnim tlima, podnositi sušu, različitu kiselost tla, posolicu, a vrlo je otporan na gradsko onečišćenje. Zbog svoje otpornosti na onečišćenje u velikom se gradovima mnogo sadi (što se ne odnosi na našu zemlju gdje je ginko još rijetko stablo). Kultivari ginka uže i pravilnije krošnje sade se za drvorede, a obični ginko zbog veličine nije preporučljivo saditi u drvorede uz ceste i ondje gdje nema dovoljno prostora za rast. Za privatne vrtove ginko je također atraktivan, no samo za veći prostor.

Od brojnih selekcioniranih kultivara ginka, možemo istaknuti njih nekoliko:
Ginko biloba “Autumn Gold” – izraženije jesenske žute boje lišća, kompaktnije i pravilnije piramidalne krošnje u mladosti , krošnja mu postaje nepravilnija, visine do 18 metara, širine krošnje do 10 m.
G. biloba “Fastigiata”, G.biloba “Princeton Sentry”- gotovo stupasta habitusa, malo širi pri dnu krošnje, koristi se za vertikalne akcente, aleje, visine do 20-ak m, promjera maks. do 3 metra.
G. biloba “Tremonia” – kultivar piramidalne krošnje
G. biloba “Pendula” – obješenih, padajućih grana.

Autor: Nataša Tiška Vrsalović

agroklub.com