“Ne pitaj se što tvoja zemlja može učiniti za tebe; pitaj se što ti možeš učiniti za svoju zemlju.” Poznata i mnogo hvaljena rečenica iz inauguralnog govora J. F. Kennedyja 1961. koju se interpretira kao poticaj, usmjeravanje naroda na s(a)vjesno i aktivno građanstvo.
Mnogi tu Kennedyjevu rečenicu smatraju “historijskom” i “besmrtnom”, premda neki, kao C. Matthews u knjizi “Jack Kennedy: Elusive Hero”, tvrde da ju je ukrao od ravnatelja svoje škole u Connecticutu i da se njegovi schoolmates naroguše čim je čuju. No, kako god da se ona ušuljala u govor JFK-a, ona je zapravo preoblikovana misao pjesnika i pisca Khalila Gibrana (Džubrana), uzeta iz njegovog spisa “The New Frontier” iz 1925., koja glasi:
“Jeste li političar koji se pita što vaša zemlja može učiniti za vas ili onaj predani koji se pita što može učiniti za svoju zemlju? Ako ste prvi, onda ste parazit; ako drugi, onda ste oaza u pustinji.”
Zanimljivo kako se misao izvorno upućena političarima, problematizirajući njihovu savjesnost, tj. zlouporabu društvene funkcije i koristoljublje, preobratila u poruku narodu, građanima, i zadobila suprotno značenje. Kennedyjeva inačica zapravo usmjerava građane da se ne oslanjaju toliko na državu – jer država ima preča posla od skrbi za interese svih svojih građana, a to je da donosi zakone i mjere samo u korist nekih (krupnog kapitala) – nego da se trebaju sami angažirati, posvetiti, pa i žrtvovati za dobrobit svoje države. Tako ispada da građani postoje zbog dobrobiti države, a ne obrnuto!
Kada bi se ova mnogo hvaljena rečenica o odnosu države i građana primijenila na neke druge odnose, onda bi to zvučalo kao: “Nije važno što krovopokrivač/ liječnik/ krojač… može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za njega.” Zvuči glupo, je l’ da? Pa što još trebam učiniti za njega kad ga već plaćam da napravi nešto za mene?! Isto tako: što ja trebam učiniti za državu ako plaćam državne službenike da obavljaju državni posao?!
Uobičajeno je da se o državi govori kao da je neka stvarna osoba, koja ima glavu, uši, oči, ručice, nožice, džepove, pa onda “ona” nešto daje (dječji doplatak, besplatne knjige itd.), uzima, prima, zakinuta je (npr. od švercera duvanom), nema razumijevanja/ sluha/ hrabrosti, ali ima očekivanja spram građana… dakle i spram mene.
Ma, čekaj malo, što je/ tko je meni država??? Ispada ko da mi je susjeda ili neka tetka koja ima puno svojih novaca, ali je nekad škrta, nekad darežljiva, sklona klimakterijskim ispadima i krađi obiteljskog zlata – a ne sustav institucija i službi koje ja plaćam (kao i one fol “besplatne” knjige) da upravljaju društvom u moje ime i za dobro mene i svih koji žive unutar njenih granica.
Govoreći o državi kao da ima stvarnu osobnost, zaboravljamo da se radi o apstrakciji, o dogovorno prihvaćenoj umnoj konstrukciji, koja u stvarnosti postoji kao sustav institucija, a da su njeni uposlenici, političari i ostali državni službenici, plaćeni da upravljaju – ne nekim vlastitim novcima države, nego novcima građana, poreskih obveznika (!) – za dobrobit naroda.
U spomenutom članku Gibran ima još jednu misao posvećenu političarima:
“Jeste li upravljač koji se omalovažava pred onima koji ga imenuju i omalovažava one kojima treba upravljati, koji nikada ne diže ruku osim da posegne u džepove i koji ne napravi korak osim zbog pohlepe? Ili ste vjerni sluga koji radi samo za dobrobit naroda? Ako ste prvi, onda ste kao kukolj na gumnu nacije; a ako drugi, onda ste blagoslov njenim žitnicama.”
Kao narod koji gotovo da i nema više žitnica, Hrvati se možda ni ne trebaju brinuti što je na listi za predstojeće predsjedničke izbore čelna mjesta zaposjeo kukolj. Ali, narod bira tko će zastupati njegove interese – prema svojim sklonostima, percepciji nekoga kao “svog”, svjetonazorski bliskog, istomišljenika, uzora i uzdanice. I ako narod izabire kukolj, onda izabire ono što mu odgovara. Pa se može reći: kakav narod, takvi političari. I onda problem zapravo nisu kukoljski političari, nego narod – koji za svoju zemlju, tj. državu čini isto što i ona za njega… ne brine.