Ko je, naime, pokupovao naše firme? Negdašnji automehaničari, šoferi, bageristi i piljari, ljudi kojima ulaznica u svijet krupnog kapitala nije bio ni novac, ni znanje, još manje poduzetnički duh, nego poznanstvo – ne, doduše, sa Trampom i Putinom, nego sa ovdašnjim političarima, i samim mahom regrutovanim iz reda bivših robijaša i onih koji na robiji nisu bili samo zato što je u njihovom slučaju zatajio sistem
Milorad Dodik i Željka Cvijanović primili su vijetnamskog „uglednog invetitora“ i poveli ga u obilazak lokacija koje nude na prodaju.
Investitor ima kapital od koju hiljadicu eura. Fotošopirao je dokaz svoje ozbiljnosti – fotografije na kojima su ga visoki funkcioneri Bosne i Hercegovine i Republike Srpske vidjeli sa Trampom i Putinom.
Bio je to vic. Bio je to skeč. Bio je to školski primjer, parafraziraću Marka Vešovića, balkanske komedije lišene humora.
NEMA RAZLOGA ZA ČUĐENJE
Bio je to, još, dokaz neozbiljnosti bosanskohercegovačkih i srpskoentitetskih vlasti. Predsjednici koji primaju nižerazrednog prevaranta i pred kamerama se diče njim. Njihove službe koje nisu provjerile, ili nisu umjele provjeriti („Lako je sad pričati, nego hajde ti provjeri – ti žuti su ionako svi isti, nisu li“) ko je čovjek koji je primljen na najvišem državnom nivou. Bio je to, povrh svega, još jedan, nakon svega izlišan, dokaz da su postjugoslovenske zemlje više nalik na plac ili nekretninu na prodaju nego na ozbiljnu, ili bilo kakvu, državu.
Svega je tu bilo, ali ne i razloga za čuđenje.
Jer sprdnja sa vijetnamskim investitorom tek je epizoda u povijesti ovdašnjih privatizacija, tek fusnota u povijesti ovdašnjeg kapitalizma. Nikakav eksces, nikakav izuzetak – tek epizoda koja sadrži sve elemente svih ostalih ovdašnjih investitorskih rabota.
Ko je, naime, pokupovao naše firme? Negdašnji automehaničari, šoferi, bageristi i piljari, ljudi kojima ulaznica u svijet krupnog kapitala nije bio ni novac, ni znanje, još manje poduzetnički duh, nego poznanstvo – ne, doduše, sa Trampom i Putinom, nego sa ovdašnjim političarima, i samim mahom regrutovanim iz reda bivših robijaša i onih koji na robiji nisu bili samo zato što je u njihovom slučaju zatajio sistem. Uprkos uvriježenom mišljenju, Jugoslavija nije propala zbog manjka građanskih sloboda – nije propala zato što je utamničila previše, nego jer nije utamničila dovoljno ljudi.
Naši veliki biznismeni, u danima prije nego su nakrali svoja današnja carstva, nisu imali ni tih dvije i po hiljade eura, sa koliko raspolaže vijetnamski prevarant. Da istorija ima mjere i smisla, ti ljudi danas ne bi jeli jastoge i pozlaćene stekove, ne bi svoju djecu privatnim avionima slali u švajcarske škole, nego bi u nekoj balkanskoj zabiti ispijali pivo pred granapom, sjedeći na praznoj gajbi.
Vijetnamac je barem demonstrirao dovitljivost (šibicarsku, no ipak dovitljivost) i uložio trud. Naši „tranzicioni pobjednici“ nisu ni toliko.
ONIMA KOJI PRISTAJU
Slavnom crnogorskom biznismenu dalo je fabriku vode. To mu je propalo. Dalo mu je solanu. I to mu je propalo. Jedini posao u fabrici vode ti je da staviš bocu pod pipu. Jedini posao u solani ti je da u solanske bazene upumpaš morsku vodu, pustiš da voda ispari i onda lopatama u vreće utovariš so. Ni to nije umio. U odnosu na takve, Vijetnamac koji je izradio Dodika i Cvijanovićku poslovni je genije.
Ovce su za šišanje, kaže jedna izreka. Svakome se može desiti da bude prevaren, svakoga je moguće opljačkati. No to ko nas je i kako izlevatio mnogo toga govori o nama.
Volenti non fit iniuria. Onima koji pristaju ne nanosi se nepravda.
Mi smo pristali.