Desetine hiljada ljudi, osjećajući duboku tugu, dolazile su da se oproste s tijelom voljenog pjesnika što je najbolje svjedočilo koliko je Puškin bio važan ruskom narodu. Bio je poseban talenat, buntovna priroda, čovjek koji je osjećao sve probleme i potrebe naroda i izdvajao se hrabrošću.
piše: Ilijana Božić
Stihovima je udarao i na cara. Ljubav prema voljenoj ženi ga je dizala u visine, da bi ga bacila na dno. Cenzurom i progonstvom nisu mogli da suzbiju snagu njegovih riječi, ali ljubav prema voljenoj ženi i ljubomora koju je osjećao postaju hladno oružje u rukama neprijatelja. Među prvima u Rusiji počeo je da piše narodnim jezikom, stvorio je poseban književni stil.
Pjesma služba otadžbini
Od prvih mladalačkih pjesama Puškin je bio svjestan da poezija nije samo puka salonska zabava, već ozbiljna i odgovorna služba interesima naroda i domovine. U pjesmi „Pesniku“ iz 1830. godine oglasilo se mladi pjesnik koji je imao veoma razvijenu društvenu svijest. Piše:
„Slobodnim putem idi, kuda te zove slobodni um, usavršavajući plodove omiljenih misli, ne tražeći nagrade za plemeniti trud“.
Puškin je pohađao mnoge pjesničke škole na kojima se formirao kao umjetnik. Veoma brzo je prokrčio sebi put u ruskoj književnosti. Posebno se isticao njegov borbeni realizam. Već 1820. godine, povodom njegove poeme „Ruslan i Ljudmila“, u časopisu „Vesnik Evone“ objavljen je žestok protest u kojem se pjesnik napada zbog rušenja aristokratskih tradicija u književnosti. I to zbog toga što je Puškin uveo realizam i folklor. Kako navode: „u moskovski plemićki klub uveo gosta sa bradom, u gunju, u opancima“.
Sukob s carem i progonstvo
Kao čovjek i borac Aleksandar Sergejevič Puškin prvo se formirao pod uticajem žene iz naroda, odnosno svoje dadilje Arine Radionovne. Njegovi roditelji koji su bili ugledni, ali osiromašeni, ruski plemići živjeli su takozvanim svjetskim životom pa je dadilja vodila brigu o dječaku Puškinu. S dvanaest godina primljen je u elitnu gimaziju u Carskom selu. Već sa osamnaest živio je pravim boemskim životom. Često je izlazio na dvoboje. Oblačio se veoma smjelo za to vrijeme. Zapisi svjedoče da je Puškin uvijek nosio veliki crni šešir, crnu pelerinu i krzno oko vrata. Po završetku škole, dobio je mjesto u Savjetu spoljnih poslova u Sankt Peterburgu. Bio je pod uticajem dekabrističkih ideja, naročito Čaadajeva. Dekabristi su planirali svrgnuti cara i politički preoblikovati Rusiju u ustavnu republiku ili čak u monarhiju. Vođe pobune bili su sljedbenici francuske revolucije. Ideološki vođa Pavel Pestel otvoreno je zagovarao ubistvo kraljevske porodice. Mnogi vojnici nisu znali za radikalne političke ciljeve i ambicije njihovih vođa. Car Nikola I silom je ugušio pobunu. Puškin nije zvanično pripadao dekabristima, ali je shvatao da veliki broj ruskog naroda robuje, da se starješine okrutno ponašaju prema potčinjenima, da postoje raznovrsne zloupotrebe vlasti i samovolja. Tako se u njegovom stvaralaštvu počinju pojavljivati građanski motivi, te dekabrističke ideje i težnje. Ovo je veoma važno napomenuti jer će Puškin zbog svojih buntovničkih stihova doći u sukob sa carem. Puškin o caru piše ovako:
„Vaspitavan uz doboš, naš car je bio hrabri kapetan“.
Tada je bilo popularno pisati sarkastične stihove, ali ne upućene caru. Puškin za to nije mario. Džaba su ga prijatelji upozoravali da ne piše loše o caru. Mladog pjesnika, sa samo 21 godinu, car je osudio na progonstvo u Sibir. Međutim, kazna je zahvaljujući molbi pjesnika Karamzina i Žukovskog zamijenjena premještajem u glavni grad Besarabije, Kišnjev. Kada je mladi pjesnik stigao na mjesto svog izgnanstva mještani su ga srdačno dočekali. Ubrzo je Puškin poželio da se baci u rijeku Dnjepar. Teško se razbolio. Poslije liječenja je otišao na Kavkaz gdje ga je prihvatila porodica generala Rajevskog. General je imao četiri ćerke koje su bile Puškinova inspiracija. Tamo je napisao niz poema među kojima i „Kavkaski zarobljenik“, „Bahčisarajski vododkok“, „Braća razbojnici“, „Cigani“. Iz njih izbija protest protiv savremenog socijalnog poretka i svjetskog društva. Iz njih izvire duboko saosjećanje pjesnika sa radnim narodom i to proslavljanjem slobode. Ljubav prema prirodi i smisao za nenu ljepotu i tajnu nadahnula je pjesnika pa je napisao divne pjesme. Poema „Cigani“ je priča o plemiću intelektualcu koji pokušava da među Ciganima i u prirodnom životu pronađe smisao. On u tome ne uspijeva jer ne zna šta je sloboda za čovjeka. Jedno vrijeme Puškin je boravio u okolini Kijeva, kod porodice Davidov. Tamo se zaljubio u djevojku Aglaju. Ta ljubav je bila burna, prepuna svađa i podmuklih osveta. Potom je otišao u Odesu. Tamo se desila Puškinova velika ljubav sa lijepom Karolinom koja nije iščezla nakon mnogo godina. Kada ju je kasnije sretao ponovo je počinjao da joj piše ljubavna pisma. Karolinin ljubomorni muž je poslao zahtjev caru da se pjesnik udalji iz Odese. Puškin onda odlazi putem Mihajlovskog. Vrhunac njegovog stvaralaštva vezan je za boravak upravo u ovom selu.
Mihajlovsko
Ovdje započinje najplodniji dio Puškinovog stvaranja. Progonstvo je urodilo plodom. Tamo pjesnik učestvuje u seoskim igrankama, zapisuje tekstove pjesama prema riječima narodnih pjevača, prikuplja narodne izreke, poslovice i marljivo izučava duh ruskog jezika. Tamo je Puškin u maju 1823. godine počeo pisati svoje najznačajnije djelo, pjesnički roman, „Evgenije Onjegin“. Roman prikazuje lik razočaranog junaka u realnoj, svakodnevnoj sredini. Nekoliko godina ranije, kada je boravio u Sankt Peterburgu, upoznao je Anu Kern. Ta mlada djevojka bila je udata za starog generala. Neki tvrde da je upravo ta mlada žena, Puškinova neostvarena ljubav, bila inspiracija za nastanak djela „Evgenije Onjegin“. Onjegin je predstavnik obrazovane manjine plemičkog društva dvadesetih godina 19. vijeka. Tipično aristokratski vaspitan i obrazovan od strane guvernanata i učitelja stranaca, međutim, nesposoban za praktičan život. Iz čamotinje ne može da ga izvuče ni ljubav mlade Tatjane. Nakon tog djela određen je Puškinov dalji realistički put stvaranja. Obožavao je seljake Mihajlovskog, slušao njihove pjesme i priče, išao sa njima po vašarima i upijao duh narodnog života. Inspirisan najstarijim ruskim ljetopisima piše narodnu tragediju „Boris Godunov“ i u njoj ističe odlučujuću ulogu mišljenja naroda u istorijskoj sudbini otadžbine. Uskoro je car Nikolaj I, pod pritiskom naroda i javnosti, morao da oslobodi Puškina. U Snakt Peterburg pjesnik se vraća 1826. godine. Međutim, car nije namjeravao da tek tako pusti Puškina poslije svega.
Ljubav zbog koje je stao Puškinov život
Fatalna ljubav velikog ruskog pjesnika bila je Natalija Nikolajevna Gončarova. Poticala je iz ugledne porodice, bila je uvijek okružena ljubavlju i pažnjom. Obrazovana važila je za veliku ljepoticu i pravu damu. Imala je samo 16 godina kada je na balu upoznala Puškina. Njega je tada već pratila reputacija ženskaroša koji se veoma lako zaljubi ali isto tako i odljubi. Međutim, ovaj susret za Puškina je bio koban. Natalija Gončarova zračila je posebnom energijom i ljepotom. Odmah je poželio da je zauvijek s njom, te ju je zaprosio. Natalijina porodica u početku nije bila za taj brak jer je djevojka bila veoma mlada, ali Puškinovoj upornosti i šarmu niko nije mogao da odoli. Godine 1830. Puškin i Natalija se se vjenčali. Pričalo se da su na vjenčanju krst i jevanđelje pali na pod, te da se svijeća koju je pjesnik držao ugasila što se tumačilo kao loš znak. Međutim, Puškin je bio zaluđen svojom mladom ženom. Priređivao joj je razna iznenađenja, njegova poletna priroda dobila je elana nadahnuta tom ljubavlju. S njom je dobio četvoro djece. Pričalo se da je Natalija bila veoma razmažena, te da je voljela luksuzan život i zabave ali da njemu to nije smetalo. Za njega je ona bila ideal. Kazivali su da nikada nije čitala njegove knjige, ali on joj to nije zamjerao. Ono što je predstavljalo problem u njihovom odnosu bila je pjesnikova ljubomora. Mlada ljepotica prvlačila je mušku pažnju, a voljela je da koketira na zabavama što je Puškinu mnogo smetalo. Poznavajući Puškina i njegove slabosti vlast je odlučila da to iskoristi. Preko lukavog šefa policije Bekendorfa car je ispleo plan da prvo pjesnika udalji od širokih narodnih masa. Car je Puškina već 1833. godine postavio za kamer-junkera kako bi prelijepa Natalija Nikolajevna Gončarova bila u njegovoj blizini. Pričalo se da je flertovala sa carem. Pored toga car je želio da Puškina uvuče u kobni susret sa gardijskim oficirom, došljakom i avanturistom iz Francuske Dantesom. Dantes je javno zavodio Nataliju, a Puškina ismijavao. U društvu su pjesnika nazivali rogonjom. Njihov susret je završito dvobojem 27. januara 1837. godine.
Kobni susret
Pjesnika je pogodio prvi metak. Podigao se na koljena, uperio pištolj u protivnika i pokušao da puca. Međutim, pištolj je bio mokar od snijega i nije mogao da opali. Tada je zatražio da promijeni oružje što mu je bilo dozvoljeno. Prema riječima svjedoka Puškin je u gotovo ležećem položaju nišanio i onda opalio. Dantes je bio pogođen u grudi. Kada je vidio da mladić posrće kazao je: „Bravo ja“. Svjedoci su kazivali da je pitao da li je ubio Dantesa, te da se nadao da će se opet susresti na dvoboju kada se oporave. Agonija, praćena užasnim bolovima, trajala je dva dana. Znao je da će umrijeti, a od supruge je tražio da se ne uda dok ne prođu dvije godine od njegove smrti. Želio je da za muža izabere nekog „čestitog čovjeka“. Ona se kasnije udala za generala Lanskog koji joj je obezbijedio miran porodični život. Natalijina djeca su pričala da ona nikada nije prestala voljeti Puškina. Nije mogla da preboli taj dvoboj i teško je podnosila sve što se izdešavalo. Do kraja života je žalila za Puškinom. Petkom nije izlazila i ništa nije jela, jer je željela da mu na takav način oda počast. Puškin i Natalija su živjeli u ulici Arbat 53 u kojoj se danas nalazi muzej posvećen velikom pjesniku.
Po carevoj naredbi veliki ruski pjesnik sahranjen je tajno na grobu Svetogorskog manastira u Pskovskoj guberniji jer je carska vlada smatrala svojom dužnošću da tajnim mjerama spriječi sve počasti koje bi bile namijenjene pjesniku. I pored svega obistinilo se pjesnikovo vjerovanje:
„Glas o meni proširiće se po svoj velikoj Rusiji
I znaće mi se ime na svakom jeziku koji u njoj postoji“.
Autor: Impuls