Bila je prva žena među književnicama koju je nagradila Srpska kraljevska akademija. Ova neobična pjesnikinja zaboravljena je samo zato što je bila žena koja je živjela u pogrešnom vremenu.
piše: Ilijana Božić
U „Antologiji“ Bogdana Popovića uvrštene su tri njene pjesme, pa je bila jedina žena koja je zauzela toliko mjesta u pomenutoj knjizi. Njeni neprestani pokušaji da pomogne srpskim porodicama, za vrijeme ratovanja, dovodili su je u sukob sa bugarskim vlastima pa je bila osuđena na smrt. Uz pomoć prijatelja biva pomilovana. Umjetnički i životni put pjesnikinje bio je veoma težak. Isidora Sekulić je bila očarana izgledom Danice Marković, nenim glasom, ponašanjem i mjestom u društvu. Jovana Skerlića oduševila je njena smjela iskrenost, a za Matoša ona je bila „senzitivna, impulsivna srpska orhideja“. Pojava njene prve knjige pjesama „Trenuci“ (1904) izazvala je neočekivanu pažnju i pohvalne književne kritike.
Život
U Čačku jedne jeseni, u porodici Marković rodila se buduća spisateljica Danica Marković. Nakon nekog vremena porodica se preselila u Beograd, a Daničin otac Joksim Marković umire u oktobru 1888. godine. Njegova supruga Mileva i kćerke Danica i Ljubica životni put nastavljaju same. Ljubica je živjela do Prvog svjetskog rata. Godine 1896. Danica Marković je položila završni ispit na Višoj ženskoj školi sa odličnim uspjehom. Potom upisuje studije Srpskog jezika i književnosti i istorije, ali zbog teške materijalne situacije biva primorana da napusti školovanje. Za stalnu učiteljicu postavljena je 1897. godine u osnovnoj školi na Vračaru. Ubrzo biva premještena da radi kao učiteljica u Paliluli, a potom u Resniku. Učiteljska služba, sve dalja od Beograda, glavnog književnog centra, nije joj išla na ruku. Bolest joj je otežavala život, bila je zaražena tuberkulozom zbog čega je često morala da izostaje sa posla. Pored bolesti njeni neprijatelji su bili seoska sredina u kojoj se našla, predstavnici vlasti i đački roditelji. Kao učiteljica radila je u Rakovoj bari, Velikoj Ivanči, Vraniću i valjevskom selu Miličinici. Ministarstvu prosvjete se obratila 1910. godine sa molbom za premještaj u Niš ili Obrenovac, pozivajući se na zdravstvene razloge. Zahtjev joj je bio odbijen i biva penzionisana te godine. Krajem 1913. sa porodicom se preselila u Prokuplje, jer joj je suprug tamo bio postavljen za okružnog načelnika. Teško je podnosila život u palanci i mnogo je patila. Odnos Danice Marković i palanačke sredine opisan je u nekim njenim pjesmama i pripovijetkama. Njene snove, želje i ambicije gušila je usporena seoska sredina. Bila je svjedok „Topličkog ustanka“ koji se vodio na jugu Srbije pa je kasnije objavila „Utiske iz bune u Toplici“ štampanim na naslovnim stranama „Politike“. Tada je pokazala veliku hrabrost i odvažnost suprotstavljajući se surovim bugarskim vojnicima. Prvi svjetski rat, sedam godina hodanja po mukama i bolest dokusurili su je. Povratak u oslobođeni i porušeni Beograd rezultirao je zbirku pjesama „Trenuci i raspoloženja“, ali ona nije doživjela sudbinu prve zbirke pa se Danica Marković okreće proznom stvaralaštvu.
Razočaravajuća ljubav
Danica Marković se udala za Momčila Tatića, imućnog pravnika porijeklom iz Bečeja. Kada su se vjenčali živjeli su u Rakovici. U braku su dobili šestoro djece. Brak i porodični život donijeli su joj samo razočaranje. U životu je doživjela veliku tragediju, prvo troje djece umrlo je za vrijeme njenog života. Neprestano je pokušavala da pomogne srpskim porodicama u toku ratovanja na jugu, što je dovodilo do osude na zatvor i smrt. Pokazala je veliku požrtvovanost boreći se da dođe do predstavnika bugarske vlasti i da se izbori za svoj narod. Molila je pjesnika sa druge strane, molila je Vazova. Kažu da je u ta pisma upućena pjesniku stao sav njen život, njeno pjesničko ime, njeno materinstvo suočeno sa glađu i smrću. Zalaganjem bugarskog pjesnika Vazova, biva pomilovana, ali nije uspjela da pobjegne iz Prokuplja, gdje je ostala do kraja okupacije. Iste te godine umire joj sin Slobodan. Brak sa Momčilom Tatićem nije bio srećan i završio se razvodom. Tada je ostala u teškoj neimaštini.
Književnost
Prvu pjesmu „Poslednje želje“ napisala je sa 18 godina. Pjesma je objavljena u časopisu „Zvezda“ pod pseudonimom „Zvezdanka“. Poslije pojedinačno objavljenih pjesama objavlju zbirku od 25 pjesama pod naslovom „Trenuci“, koju je štampala o sopstvenom trošku. Zbirka je naišla na dobre ocjene kritike, a Jovan Skerlić je kazao: „Iskrenost, retka i smela iskrenost, iskrenost koju ni ljudi uvek nemaju, glavna je odlika ovih pesama. Treba imati hrabrosti pa reći svoju misao, ne praviti se ni gori ni bolji, nego što je, pevati samo ono što se istinski osetilo i od čega je duša zatreptala…To su odista trenuci jednog uznemirenog i neveselog života.
Za književni rad odlikovana je Ordenom Svetog Save V reda. U „Politici“ je objavila 22 pripovijetke. Njene pripovijetke se po tematici, stilu i atmosferi mogu podijeliti u dva smjera.U početku tradicionalne, ruralne i istorijske sa nacionalnom intonacijom. Tu su šume, vještice, vampiri, zle sile. Vremenom prerastaju u savremenu prozu sa stvarnim i prepoznatljivim ličnostima. Ovako je pisala:
„Žudeh da osvojim snažnoga čoveka
Či bi ritam odjek krvi silni bio
Vasionskog bila; pogled svetlost meka
Udaljenih zvezda, srce kutak mio…“
Autor: impulsportal.net