Rasprava Jordana Petersona i Slavoja Žižeka, brendirana kao ‘debata stoljeća‘, donijela nam je sukob dva dezorijentirana profesora od kojih prvi misli da može kritizirati marksizam iako o njemu ne zna ništa, a drugi da može kritizirati kapitalizam tako što će o njemu govoriti svašta
piše: Boris Postnikov
Peterson vs. Žižek
Ako je ovo bila najveća debata 21. stoljeća, onda je pred nama 80 izrazito dosadnih godina. Rasprava Jordana Petersona i Slavoja Žižeka u Torontu, ispred 3000 gledalaca koji su ulaznice plaćali po 1500 dolara i stotinama hiljada navijača pred ekranima, najavljivana je kao spektakularni okršaj intelektualnih titana, akademski celebrity duel superteške kategorije, razorna ideološka bitka do posljednjeg argumenta: pod naslovom ‘Sreća: kapitalizam protiv marksizma’ dobili smo sukob dva dezorijentirana profesora od kojih prvi misli da može kritizirati marksizam iako o njemu ne zna ništa, a drugi da može kritizirati kapitalizam tako što će o njemu govoriti svašta. Nije pomoglo ni što su obojica, pomalo zbunjeni publikom koja je zviždala i skandirala kao na nogometnoj utakmici, brzo zanemarili svoj imidž provokativnih i politički nekorektnih autsajdera, pa neprestano podsjećali nestašne gledaoce kako su na scenu došli s ozbiljnom, uzvišenom misijom, ne bi li se suočili s dubokim i teškim problemima današnjice. Nije pomoglo ni što su se spremno složili oko ključnih pitanja, pronašavši zajedničkog neprijatelja u lijevo-liberalnoj ideologiji, odgovor na većinu problema u radikalnom pesimizmu, a veliku zabludu u shvaćanju sreće kao vrhunske vrijednosti ljudskog života. Nije naposljetku pomoglo ni to što nitko nije branio nijedan od preostala dva naslovna pojma: Žižek nije zagovarao marksizam jer se, kako stvari stoje, s vremenom naprosto previše udaljio od marksističkih pozicija, a Peterson je dobro pazio da umjesto apologije vladajućeg poretka ponudi oprezne izjave o kapitalizmu kao najmanje lošem od svih sistema koje smo do sada isprobali.
Obojica su se zato koncentrirala na napad. Peterson je čitavo uvodno izlaganje posvetio kritičkom čitanju ‘Komunističkog manifesta’, ostavivši pritom dojam nekoga tko se s Marxovim i Engelsovim tekstom susreo najranije prethodne večeri. Sama zamisao da se s marksizmom može obračunati na ovakav način pokazuje koliko su mizerni njegovi intelektualni dometi: za Petersona je ‘Manifest’, valjda, neka vrsta klasnog self-helpa, nešto poput skupa jasnih pravila za sastavljanje revolucije iz kojih je onda moguće deducirati kompletnu povijest marksizma, skupa s njegovim najrazličitijim strujama, predstavnicima i interpretacijama. A kada je premisa spektakularno stupidna, onda i zaključci moraju biti tragikomični. Peterson vjeruje da Marx i Engels klase zamišljaju kao ‘dobre’ radnike i ‘zločeste’ kapitaliste, on je iskreno iznenađen jer se prvi put susreo s Marxovim isticanjem enormnih povijesnih zasluga kapitalizma, on smatra da se Marx nije bavio odnosom čovjeka i prirode: uvodno polusatno izlaganje djelovalo je kao kratki pregled najblesavijih zabluda koje o marksizmu imaju ljudi što se marksizmom nikada nisu bavili. Znali smo i ranije da Peterson uglavnom priča besmislice: ovoga puta, međutim, do kraja se razotkrio kao jeftini intelektualni klaun. Čovjek koji karijeru gradi na izmišljanju sveprisutne opasnosti ‘kulturalnog marksizma’ naprosto ne poznaje marksističke osnove. U jednom trenutku, hvaleći prednosti slobodnog tržišta, prisjetio se vlastitih poslovnih poduhvata: ‘Postoje oblici gluposti u koje se nisam smio upustiti naprosto zato što bi me tržište kaznilo.’ Jordan Peterson je, utoliko, hodajući argument protiv slobodnog tržišta: postoje fantastični oblici gluposti, neupućenosti i skandaloznog neznanja koje je prošloga petka predstavio publici, ali ga tržište zbog toga neće kazniti. Naprotiv, prodaja njegovih knjiga će rasti, njegove savjete slušat će novi milijuni ljudi, popularnost će mu se samo uvećati. Promatrajući slijeva, zato, u činjenici da globalna neokonzervativna scena za svoga intelektualnog gurua bira šarlatana ovakvog formata ima istodobno nečeg utješnog i nečeg strašnog.
U Žižekovom nastupu, s druge strane, bilo je nečeg žalosnog i nečeg smiješnog. Žalosno je kako prepričava svoje stare viceve, ne shvaćajući koliko je u međuvremenu izgubio na teorijskoj subverzivnosti. Smiješno je što se i dalje predstavlja kao opasni ljevičar, iako godinama klizi prema sve konzervativnijim pozicijama. Ono što je u njegovom izlaganju bilo dobro ionako spada u abecedu današnje lijeve misli i sa samim Žižekom nema previše veze: zdravorazumsko demontiranje paranoidnih fantazija o ‘kulturalnom marksizmu’, recimo, ili upozoravanje na prijetnju ekološkog kolapsa koju Peterson poriče. Čovjek od kojeg smo naivno očekivali ozbiljnu analizu kontradikcija kapitalizma sam se zapleo u elementarne kontradikcije. Započeo je prizivajući prosvjetiteljsku tradiciju odbacivanja bilo kakvog autoriteta u ime slobode, završio zazivajući autoritet koji će nas ‘natjerati da budemo slobodni’. Započeo je nazivajući sebe ‘nekom vrstom marksista’, završio zalažući se za malo bolje regulirani kapitalizam. Započeo je lamentirajući o tome kako akademska scena i njega i Petersona gura na marginu, završio ismijavajući ljevicu koja insistira na vlastitoj marginalizaciji.
Možda je, uostalom, samo o tome riječ. O dvojici superstarova kojima očajnički treba privid ugroženosti – bilo ‘kulturalnim marksizmom’, bilo lijevo-liberalnim mainstreamom – ne bi li navodnu marginalizaciju prikazali kao vlastitu subverzivnost, a subverzivnost zatim prodali široj publici. Možda je riječ samo o teorijskom brendiranju, samo o samopromociji. Možda je spektakl u Torontu, pred gledaocima koji navijaju, skandiraju i zvižde, ustvari idealna pozornica za obojicu: scena na kojoj je dozvoljeno lupetati bilo što, pod uvjetom da lupetanje donosi klikove i lajkove. Možda je, kvragu, ovo zaista bila debata stoljeća. Promašena i suvišna, popularna i gledana, taman po mjeri svoga vremena.
Igra prijestolja
Mnogo ozbiljnija bitka od one između Petersona i Žižeka čeka nas ovog ponedjeljka. Bijeli hodači kreću na Winterfell, mačevi su iskovani, zmajevi su spremni: zima dolazi. Treća epizoda završne sezone ‘Igre prijestolja’, prema najavama, sadržavat će najspektakularnije masovne scene u povijesti TV-produkcije. Rasplet borbe odavno je u ponudi respektabilnijih sportskih kladionica – hoće li Noćni kralj pregaziti vojsku živih? Hoće li umrli preci Starkovih ustati iz kripti kako bi spasili svoje potomke? Hoće li Jon Snow sjesti na Željezni tron? – ali ukupni je pobjednik, sudeći po domaćim medijima, ionako već poznat. To je, naravno, Hrvatska. Grad Dubrovnik, u svijetu poznatiji kao King’s Landing, već se sprema za novu lavinu turista. Novine izvještavaju i o velikom uspjehu male tvrtke Five, ‘zagrebačke agencije s njujorškom adresom’, koja je dobila posao nadogradnje službene aplikacije za GoT. Mladen Smoljo, simpatični splitski penzioner, Jutarnjem listu prepričava iskustva sa seta serije u kojoj je nastupio kao statist: ‘Nisu mi te beštije i vatre po volji, ali lova je odlična…’ Britanska turistička agencija Unforgettable Croatia organizira nagradnu igru: pogodite li kraj ‘Igre prijestolja’, dobivate sedmodnevno putovanje za dvoje po Hrvatskoj. I Šibenik, javljaju lokalni portali, od ove godine ima turu po lokacijama snimanja. Guardian, s druge strane, donosi foto-reportažu pod naslovom: ‘Dubrovnik, Igra prijestolja i pretjerani turizam’. Opraštamo im, jer nisu Hrvati: samo zato im je mogla pasti na um ideja da turizma može biti previše. I tako dalje, i tako više, i nikad previše: na rubovima globalne televizijske pomame, hvatajući se za skute svjetske industrije spektakla, Hrvatska se ovih dana neobično precizno ogleda u vlastitim medijima. To je zemlja praznih kulisa i usputnih statista, domaćih agencija na stranim adresama, nadogradnje tuđih aplikacija: u središtu svega slučajna nacionalna ekonomija, u središtu slučajne ekonomije turizam bez strategije i vizije. Sasvim je u redu, zato, što se ovakva slika Hrvatske neplanirano posložila baš oko ‘Igre prijestolja’. Što, napokon, očekivati od zemlje koja svoju ljetnu turističku ponudu oslanja na seriju čija je glavna poruka da dolazi zima?
Katedrala
Izgleda da Notre-Damu, sada kada je ugašena vatra i popisana šteta, najveća opasnost prijeti od onih koji ga planiraju obnoviti. ‘Izgradit ćemo još ljepšu katedralu’, najavio je Emmanuel Macron samo dan nakon požara, obećavši usput da će posao bit gotov u roku od pet godina. Prateći tempo koji je zadao predsjednik države, francuska vlada već priprema natječaj za arhitektonski projekt izgradnje novog tornja ‘prilagođenog tehnikama i zahtjevima našeg vremena’, što god ova nonšalantna formulacija podrazumijevala. Stručnjaci su, međutim, skeptični. Najhrabriji upozoravaju kako promišljena obnova zahtijeva barem trostruko više vremena. Drugi su još oprezniji: Emily Guerry, britanska sveučilišna profesorica srednjovjekovne povijesti, u tamošnjim medijima razuman rok procjenjuje na ‘40 godina, ako budemo vrlo brzi možda 20, ali ovo je u svakom slučaju posao za čitavu jednu generaciju.’ Treći podsjećaju da rekonstrukcija Kölnske katedrale, teško oštećene savezničkim bombardiranjima pri kraju Drugog svjetskog rata, još uvijek traje: tako to naprosto ide kada se obnovi pristupa odgovorno. Ali Macrona prema svim anketama podržava manje od trećine birača, žuti prsluci mu već pet mjeseci marširaju Parizom, prošlog vikenda ponovno su gorjeli automobili, više od 100 ljudi završilo je u zatvoru: na zgarištu katedrale teško da vidi bilo što osim prilike za demonstraciju vlastite moći.
Istraga
Za kraj, sretan rasplet nesretnog slučaja o kojem smo pisali prije dva tjedna: nakon otkrića da njemačke tajne službe nadziru artivističku organizaciju Centar za političku ljepotu, špijunska akcija je obustavljena. Započeta još prije 17 mjeseci na inicijativu Björna Höckea, jednoga od vođa radikalno desne stranke Alternative für Deutschland i čovjeka koji je tražio uklanjanje berlinskog spomenika žrtvama holokausta – pa su mu umjetnici iz Centra za političku ljepotu umanjenu repliku spomenika podigli pred kućnim vratima – okončana je zbog ‘nedostatka dokaza’, ali tek nakon masovnih javnih prosvjeda. Da stvar bude gora, u međuvremenu se doznalo i da je tužitelj odgovoran za prisluškivanje članica i članova Centra zapravo deklarirani desničar, simpatizer i donator AfD-a. Ministarstvo pravosuđa savezne pokrajine Tiringije sada grčevito pokušava zataškati slučaj, ali u Centru ne odustaju: traže da im se dostave svi materijali prikupljeni za vrijeme tajnog nadzora i najavljuju tužbe.