Danas će Dan proboja logoraša u Jasenovcu obilježiti svi oni koji Vladi Republike Hrvatske ne vjeruju kad izražava pijetet žrtvama. A itekako joj imaju razloga ne vjerovati.
osljednjih nekoliko godina svjedočimo kulminaciji nevjerojatnih napora da se ustaški koncentracijski logor Jasenovac i njegove žrtve relativiziraju ili potpuno negiraju. Dio je to već uobičajenih pokušaja da se pod plaštom hrvatskog nacionalizma rehabilitira tzv. Nezavisna država Hrvatska. Kvalitativni iskorak u odnosu na prijašnje napore jest činjenica da su tijekom mandata već zaboravljenog Tihomira Oreškovićeva odnosno pod patronatom Tomislava Karamarka i Zlatka Hasanbegovićeva, revizionisti i poglavito negacionisti preselili s društvene margine u mejnstrim. U tome im je pomogao izdašniji angažman države i njenih institucija u namjeri da ih politički i financijski podrže. Takva društvena štetna dinamika zabilježena je i u izvještaju pučke pravobraniteljice s kraja 2018. godine.
Posljedica takvih dinamika jest cirkus u koji se pretvorio naš suvremeni javni prostor u kojem se važno društveno i političko pitanje Jasenovca raspravlja. Suočeni smo s nevjerojatnim konstrukcijama koje idu od revizionizma i pokušaja izjednačavanja antifašizma i fašizma pa sve do otvorenog negacionizma u kojem se pokušava dokazati kako su žrtve Jasenovca zapravo žrtve komunističkog režima u poraću. U takvoj zaglušujućoj kakofoniji kojoj pridonose i Katolička crkva u Hrvatskoj i javni servis Hrvatske radiotelevizije, ne ostavlja se nikakav prostor da se ovoj raspravi pristupi s nužnom dozom skrupuloznosti. Današnja rasprava o Jasenovcu ne poznaje granice i gotovo svaki stav je legitiman.
U takvim uvjetima Jasenovac, njegove žrtve kao i počinitelji te njihova fašistička ideologija postaju neuhvatljivi i nejasni običnom građaninu. I ne radi se ovdje o potrebnom revizionizmu putem kojeg bismo se novim pristupima i perspektivama kritički osvrtali na politike povijesti i kulturu sjećanja u Jugoslaviji. Uostalom, promašaji politike povijesti u Jugoslaviji su posebno vidljivi po pitanju tretmana Jasenovca. Ovdje se jednim dijelom radi i o nastojanjima potpune promjene paradigmi na kojima je počivala historiografska znanost nakon Drugog svjetskog rata. Nakon pokušaja da se zaraćene strane izjednače pod sintagmom “dva totalitarizma” sada svjedočimo i otvorenim naporima negacije karaktera Jasenovca i posljedično tome tzv. NDH. Jer kako drugačije protumačiti riječi Igora Vukića, tajnika Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac koji, u jeku Karamarkovog i Hasanbegovićeva mandata, vjeruje kako će “smirena rasprava i daljnja istraživanja pokazati da NDH i ZAVNOH u izvorišnim osnovama Ustava trebaju zamijeniti mjesto.”
S obzirom na normalizaciju ovakve retorike u javnosti, Vukić ide korak dalje te predlaže i sasvim konkretne ustavne izmjene koje bi po njemu izgledale tako da “u rečenici koja bi mogla glasiti da se, među ostalim, povijesno pravo hrvatskog naroda na punu državnu suverenost očitovalo: u razdoblju drugog svjetskog rata u proglašenju Nezavisne Države Hrvatske, nasuprot ZAVNOH-u”. Oreškovićeva vlada se raspala, a Vukićevo društvo je na javnom natječaju Ministarstva branitelja objavljenom krajem 2017. godine primilo potporu za svoj istraživački rad vezan uz Jasenovac u iznosu od 50.000 kuna. Na istom tom natječaju je, prenose Novosti, samo petina sredstava pripala radu udruga s antifašističkim predznakom. Društvo i Vukić su kasnije završili na HRT-u gdje su promovirali svoje negacionističke pozicije vezane uz Jasenovac. Krajnji cilj negacionista vidljiv je i iz Vukićeve izjave u kojoj tvrdi da “kad bi se prihvatilo da je u Jasenovcu stradalo daleko manje ljudi nego što se službeno tvrdi, to bi promijenilo i ocjenu o karakteru NDH”.
Razlog napada na Jasenovac kao logor smrti tzv. NDH leži upravo u njegovoj simboličkoj ulozi zbog koje predstavlja ključno mjesto rasprave o Drugom svjetskom ratu i karakterima zaraćenih strana. Razmjer stradanja u tom logoru nametnuo je takvu poziciju. To ga je činilo i prikladnim za eksploataciju u svrhu nacionalističkih ciljeva.
Rat brojkama
Zato i prijepori oko Jasenovca nisu sasvim novi fenomen. U centru rasprava o Jasenovcu i njegovom karakteru je ležao broj njegovih žrtava. Pobjedom u Drugom svjetskom ratu jugoslavenske su vlasti nastojale u svrhu ratnih reparacija istaknuti što veći broj ljudskih gubitaka u ratu. S rastom sveukupnih žrtava rata rasle su i brojke ubijenih u samom Jasenovcu. Takvom dinamikom došlo se do brojke od 700.000 žrtava koja je u koja se onda u Jugoslaviji i ustalila. Iako službena, ova brojka je često dovođena u pitanje jer je po svima historiografskim i demografskim parametrima bila nerealna. U tom smislu bitno je istaknuti djela demografa Vladimira Žerjavića i Bogoljuba Kočevića u kojima su zaključili kako je u jasenovačkom logorskom kompleksu, prema Žerjaviću, ubijeno oko 80.000 do 90.000 ljudi odnosno 70.000 prema Kočeviću. Životije Đorđević, također demograf i autor drugačijeg izračuna u odnosu na Žerjavića i Kočevića, primjećuje važnost poimeničnog popisa za normalizaciju rasprava o Jasenovcu pa ističe “da bi se prestalo s licitiranjem i ‘igrom brojki’, koja bi bila neprikladna, i kad se o mnogo manje važnim preračunavanjima radilo, ipak je jedini način da se do tačnog broja jasenovačkih žrtava dođe je njihovo poimenično popisivanje.”
Iako je odmah poslije rata Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača prionula izradi poimeničnog popisa tek su se 1964. godine stekli uvjeti koji bi omogućili sustavniji rad na izradi poimeničnog popisa žrtava iz Drugog svjetskog rata. Taj proces je vodila Komisija za žrtve rata pri Saveznom izvršnom vijeću koja je pri tom registrirala sveukupno 597.323 identificiranih žrtava rata u Jugoslaviji od kojih se oko 59.000 odnosilo na žrtve Jasenovca. Radilo se o golemoj operaciji koja se provodila na području Jugoslavije kroz lokalnu samoupravu i udruženja boraca odnosno udruženja SUBNOR-a. Kasnije je taj popis 1967. sistematizirao Savezni zavoda za statistiku. Đorđe Mihovilović, kustos Javne ustanove spomen područja (JUSP) Jasenovac i istraživač koji radi na poimeničnom popisu te institucije, u našem se razgovoru kritički osvrnuo na sistematizaciju Zavoda za statistiku pa ističe kako je “najveći problem predstavljalo to što je Savezni zavod kao kriterij obrade podataka uzeo isključivo mjesto rođenja žrtve. To je dovelo do niza pogrešaka (svrstavanja ženskih osoba s udanim prezimenom u mjesto rođenja, nerealne strukture žrtava pojedinih naselja i sl.), dok s druge strane originalne popisnice (one iz 1964. godine, op. J.J.) jasno razlikuju mjesto rođenja žrtve, mjesto njezina boravka u trenutku lišavanja slobode i adresu davatelja podataka.”
No kontroverze oko službenog broja žrtava u Jasenovcu nisu prestale do samog sloma Jugoslavije te su se, očito, nastavile i u naš suvremeni kontekst. Kako se približavao slom Jugoslavije tako su javnim prostorom sve više počele dominirati perspektive hrvatskog i srpskog nacionalizma. Jedna strana je nastojala da se broj ubijenih u Jasenovcu prikaže manjim ili da ga se potpuno negira jer je Jasenovac jasno svjedočio o štetnosti nacionalističke ideologije dok je druga strana uporno inzistirala na evidentno preuveličanoj brojci od 700.000 žrtava ne bi li je eksploatirala unutar svog žrtvoslovnog narativa, bitnog i sastavnog dijela svake nacionalističke ideologije.
Popis žrtava
U nadi da pridonese raspravi o Jasenovcu i njegovim žrtvama JUSP Jasenovac je 2005. pokrenuo projekt izrade svog poimeničnog popisa žrtava. Prema Mihoviloviću na to ih je potakla i želja da “priču o brojevima zamijenimo konkretnim imenima i prezimenima osoba s obzirom na to da su žrtve ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac u desetljećima nakon završetka Drugog svjetskog rata bile predstavljene isključivo kroz širi kontekst brojčanih pokazatelja o ukupnim žrtvama rata, bez pravog interesa da se svaka pojedina osoba sustavno dokumentira tj. nominalno i vizualno identificira.”
Zbog složenih bilateralnih odnosa između Hrvatske i Srbije (kojih je i sam Jasenovac dio) nisu uspjeli ostvariti suradnju s Muzejom žrtava genocida iz Beograda koji također izrađuje svoj popis. No uspjeli su dobiti “elektroničku verziju popisa obrađenog od strane Saveznog zavoda za statistiku u kojoj su sadržani samo osnovni biografski podaci i podaci o stradanju žrtava. Tako izdvojena imena i svi ostali podaci uspoređeni su s podacima iz nekoliko stotina drugih izvora (knjiga, dokumenata, fotografija, izjava rodbine i prijatelja jasenovačkih žrtava, terenskih istraživanja i fotografija spomenika i spomen-obilježja žrtvama fašističkog terora), što je imalo za posljedicu značajne korekcije preuzetih podataka, uklanjanje oko 1.500 imena višestruko navedenih, preživjelih ili nepostojećih osoba te dodavanje novih podataka o žrtvama koje nisu bile obuhvaćene popisom iz 1964. godine (poglavito žrtava romskog porijekla, op. J.J.)” U ocjeni rada na poimeničnom popisu Mihovilović ističe kako “smo danas negdje na kraju prve faze rada na popisu koja bi obuhvatila obradu podataka iz osnovnih, lakše dostupnih izvora, što ni u kom slučaju ne čini ovaj posao privedenim kraju. Naprotiv, mi smo se u hodu susretali s brojnim problemima i svjesni smo svih nedostataka i grešaka u tom Popisu.”
Taj poimenični popis na kojem radi JUSP Jasenovac je 2018. godine sadržavao 83.811 imena (48.217 Srba, 16.164 Roma, 13.143 Židova, 4.281 Hrvata, 1143 Bošnjaka). Od samog početka rada na poimeničnom popisu na tom poslu nije nikad radilo više od dva istraživača. Štoviše, Mihovilović ističe kako od kraja 2008. godine jedino on radi na tom projektu. Takav podatak zvuči šokantno kad se uzme u obzir da se radi o jednom od najzahtjevnijih istraživačkih zadataka koji podrazumijeva komparativne analize različitih vrsta povijesnih izvora ne bi li se provjerila vjerodostojnost i pokušala rekonstruirati biografija tragično stradalih pojedinaca u ustaškom logorskom kompleksu Jasenovac. Za usporedbu spomenimo samo da je na izradipoimeničnog popisa stradalih u nacističkom koncentracijskom logoru Buchenwald koji je u 2010. godini sadržavao preko 38.000 imena, radilo 15 (slovima petnaest) istraživača punih deset godina. Imajući ovo na umu poprilično groteskno zvuče riječi Arsena Bauka, ministra uprave u tadašnjoj socijaldemokratskoj vladi Zorana Milanovića, koji je registraciju Vukićeva Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac opravdao nedostatnim istraživanjem izjavivši kako “sve dok postoji makar i jedna osoba koja se našla na službenom popisu žrtava logora, a nije tamo pogubljena, ili dok na tom popisu možda nije 20 tisuća drugih ljudi koji su ubijeni u logoru, ne smije se zabranjivati istraživanje”.
Financijska pozadina
Samo ova komparacija vrlo jasno ilustrira koliko država, kao glavni financijer, zaista želi pridonijeti normalizaciji rasprava o Jasenovcu. Stanje u kojem se nalaze prostori logorskog sustava Jasenovac, a koji nisu dio užeg i uređenog spomen područja Jasenovac, poput kaznionice u Staroj Gradiški, dodatno potvrđuje tezu o državnom zanemarivanju rada JUSP Jasenovac i općenito memorijalizacije jasenovačke tragedije. Razmjeri nemara i neinteresa države da pridonese normalizaciji jednog od, htjeli mi to sebi priznati ili ne, ključnih i sveprisutnih društvenih i političkih pitanja, su razvidni i iz financiranja rada JUSP Jasenovac. U 2018. godini JUSP Jasenovac je za svoju redovnu djelatnost financiran od države u iznosu od 2.886,695 kuna. U istoj toj godini za svoju redovnu djelatnost, slična institucija, Memorijalni centar Domovinskog rata u Vukovaru je financirana od države u iznosu od 22.446.765 kuna. Radi se o skoro osmerostruko većem iznosu.
U tim uvjetima JUSP Jasenovac, institucija koja se, uz rad muzealizacije, bavi i istraživačkim radom na području Drugog svjetskog rata i institucija koja bi u svrhu javnog interesa trebala pridonijeti normalizaciji rasprave o Jasenovcu svedena je na ravnatelja i dva do četiri kustosa. Uz to što je kronično potkapacitirana ona je i podfinancirana. Taj problem provincijalizacije i marginalizacije svoje institucije primjećuje i Mihovilović koji ističe da se “posljednjih godina susrećemo s najezdom povijesnog revizionizma koji postupno širi svoj utjecaj i počinje predstavljati sve veći problem. Čini se da se u toj situaciji ne snalazimo najbolje i da su nam potrebne određene reforme koje bi podrazumijevale podizanje memorijala na razinu ‘samoodrživosti’ tj. njegovo preoblikovanje u neku vrstu muzejsko-dokumentacijskog centra s puno većim brojem djelatnika i jasno profiliranim istraživačkim, edukacijskim i drugim odjelima.”
Naše sjećanje na prošle događaje ne proizlazi iz njih samih. Naša sjećanja na Jasenovac ili Vukovar su velikim dijelom društveno konstruirana i posredovana. Institucije, poput JUSP Jasenovac ili Memorijalnog centra, koje su zadužene za memorijalizaciju pojedinih povijesnih fenomena su zapravo posrednici putem kojih se sjećanje konstruira u širem javnom prostoru. Njihova društvena uloga je da taj javni prostor u kojem se društveno sjećanje konstruira jednim dijelom i normaliziraju u smislu znanstvenog doprinosa i posljedičnog određivanja granica rasprave. Danas smo suočeni s poplavom revizionizma i negacionizma kad su u pitanju tzv. NDH i njene genocidne politike. Sam poimenični popis neće prekinuti napade na Jasenovac kao mjesta masovnog nasilja i realizacije genocidnih politika NDH. I Ivo Goldstein je u pravu kad u svojoj monumentalnoj knjizi “Jasenovac” tvrdi da se je poimenični popis žrtava praktički zgotovljen (ili će to biti narednih godina) jer je na njemu zabilježeno 90-95% pretpostavljenih žrtava.
U kumulativnom smislu, s obzirom na demografska istraživanja i poimenične popise, te brojke ne bi trebale biti upitne. No ono što je od velike društvene važnosti, a što Goldstein također u svojoj knjizi postiže, jest da se žrtve jasenovačkog logora smrti individualiziraju i humaniziraju odnosno da postanu, ono što je i sam Mihovilović naveo kao primarnu motivaciju JUSP Jasenovac prilikom izrade poimeničnog popisa, stvarni ljudi s imenom i prezimenom koji su nekad živjeli svoje živote koji su bili prekinuti politikom ustaškog režima samo zato što su bili prepoznati ili kao etnički drugog porijekla ili kao politički oponenti režima. Stoga priča o Jasenovcu je i priča o nacionalističkoj ideologiji izvedenoj do njenih krajnih granica.
Uspostavljanjem takvih okvira prostor negacionizmu i revizionizmu bi bio uvelike skučen. No s obzirom na državni tretman JUSP Jasenovac, koji je nakon desetljeća sustavne marginalizacije i provincijalizacije sveden na operativni minimum te državno poticanje revizionizma i negacionizma, čini se da to nije dio službene politike povijesti. Stoga nas ne trebaju čuditi sada već tradicionalne dvije kolone sjećanja na jasenovačke žrtve.