Mile Kekin primjer je glazbenika bez dlake na jeziku. Za razliku od mnogih kolega koji se ne žele zamjerati, Mile je vrlo jasan u izražavanju stavova o društvenoj zbilji.
Učinit će to uskoro i na tribini na kojoj će se govoriti o glazbi koja potiče mržnju. Naime, na šestoj tribini iz ciklusa “Zašto se mrzimo?”, u organizaciji Centra za promicanje tolerancije i očuvanja sjećanja na holokaust, na temu „Glazba mržnje“, večeras će od 19 sati u zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, odgovore na pitanja što je glazba mržnje, kako je nastala, tko ju je stvorio, tko je i zašto izvodi, među ostalima, pokušati dati i Kekin. Osim njega na tribini će govoriti i Mladen Tarbuk, dirigent i skladatelj, dr. sc. Mojca Piškor, etnomuzikologinja, te glazbenik Saša Antić, dok će glazbene ilustracije izvoditi Mate Matišić, skladatelj i dramski pisac, Kvartet Tuba XL, Ljubomir Puškarić, prvak Opere HNK u Zagrebu, Le Zbor, TBF i Sedam saksofona Muzičke akademije. Tim povodom razgovarali smo s frontmenom Hladnog piva.
Beskompromisan si kad je u pitanju društvena kritika. Jesi li ikada imao problema zbog iskazivanja stavova?
– Ne, osim ponekog rijetkog dobacivanja sa sigurne distance od polupijanih prolaznika. Mislim da je normalna većina na mojoj strani, samo je problem što su tihi ili već apatični.
U vremenu čestih pokušaja izjednačavanja fašizma i antifašizma, pjesmom “Ja nisam vaš” osjetio si potrebu deklarirati se kao antifašist. Zbog čega među javnim ličnostima nema više primjera poput tvog?
– To morate pitati javne ličnosti. Ja sam davno shvatio da se čir na želucu najbolje izbjegava na način da otvoreno kažeš što te mori i muči. Mene je mučilo to izjednačavanje zla i dobra, pa sam odlučio napisati pjesmu o tome. Po meni je antifašizam dio opće kulture i najvažniji garant mira.
Misliš li da su glazbenici i umjetnici dužni društveno se angažirati? Postoji li u tom slučaju strah zbog gubljenja publike?
– Kao što rekoh, ne bih o dužnostima i obvezama svojih kolega. Ja sam angažiran iz vrlo sebičnih pobuda, zato što ne želim trpjeti i gutati ove antitotalitarističke bajke pod kojima se skrivaju revizionisti. A publika kojoj se ne sviđam neka traži druge zabavljače. Ima ih, hvala Bogu, dovoljno na estradi od kojih nećete čuti ništa kontroverzno. Većina glazbe danas je ultralight i bez kalorija.
“Teško je djecu učiti nenasilju kada vide nasilnike u dobrim autima kojima ni policija ni sudstvo ništa ne može” – Mile Kekin (FOTO: Facebook/Centar tolerancije)
Imali smo karlovački slučaj zabrane koncerta Bajage, glazbenika koji uglavnom pjeva o ljubavi. Hladno pivo je potom odbilo biti zamjena u tom terminu, a ti si, štoviše, snimio duet s Bajagom. Kako se boriti protiv takvih besmislenih zabrana?
– Mislim da je to bio glup potez gradonačelnika zbog kojih se Grad Karlovac mjesecima provlačio kroz negativno intonirane članke i komentare. Takve stvari najmanje škode Bajagi ili Pivu, a puno više imidžu grada. Znam da u Karlovcu postoje super ljudi i udruge mladih koji nisu zaglavili u ‘91-oj i koji su živi dokaz da u Karlovcu ne žive samo zabranitelji.
S druge strane, imamo slučaj glazbenika vrlo popularnog unatoč širenju netolerancije i koketiranju sa zločinačkim režimima. Što nam to govori o društvu?
– To govori o eroziji društva i negativnoj selekciji koja je u punom jeku. Tamo gdje se briše granica između fašizma i antifašizma, briše se razlika između dobra i zla, između poštenja i nepoštenja, originala i plagijata, idealista i oportunista, novinara i huškača, silovatelja i žrtve. Sve je to povezano.
Radio si kao profesor i poznat ti je obrazovni sustav. Što bi trebalo mijenjati u sustavu da smanjimo netoleranciju i mržnju?
– Radio sam u školi stranih jezika, ali nikad u školskom sustavu. Djecu treba učiti poštovati druge i drugačije, a prvi potez na tom putu je vraćanje vjeronauka u crkvu i uvođenje pojačanog građanskog odgoja. Teško je, međutim, djecu učiti nenasilju kada vide nasilnike u dobrim autima kojima ni policija ni sudstvo ništa ne može.