Brzo vrijeme. Brza smjena osjećanja. Nema mjesta da se proživi bol.
Ljudi često idu kod psihologa samo sa jednim ciljem – da bi odmah ugušili bol. Da bi što brže prestali da osjećaju – i opet trkom, u život, na posao, u porodicu. Kao roboti. Da bi živjeli i ne bi bili nespokojni. Da život ne bi ometale opsesivne misli. Da se živi i ne osjeća.
Jer je bol – priča o osjećanjima. On je pokazatelj. Gdje je narušena cjelovitost, tu bol. Gdje je rana, tu boli. Gdje je rana, tu ne može da ne boli.
Ako je organizam živ, on reaguje bolom na traumu, na bolest, na neuspjeh na poslu.
Postoji rešenje: postati kiborg, tada neće boljeti. Uopšte nikada više. Ali tada ni u zalasku sunca neće se uživati, ni vino neće biti ukusno, ni mačka se neće milovati. Ovo je, takođe – priča o osjećanjima.
Rana ne zarasta momentalno. Iako je analgetik mašću namažemo. Iako zavoj na nju stavimo. Rana neće zarasti prije nego što prorade svi zaštitni i obnavljajući mehanizmi. Krvi se ne može narediti da brže koaguliše, a ćeliji – da se brže regeneriše. Sve se dešava svojom brzinom i u svoje vrijeme.
Isto tako je i sa psihom. Treba joj dozvoliti da odradi sve etape. Ne zadržavati je specijalno ( da se raskrvari rana), ne ubrzavati je ( mazati je raznim sredstvima jednim za drugim). Treba dozvoliti sebi da se odboluje.
Gubitak boli. Rastanak boli. Saopštenje sa lošim sadržajem boli. Ne odgovaranje na saopštenje boli. Grube riječi bole. Nevoljenje boli. Ignorisanje boli. Ljubomora boli.
Ne treba bježati, ni spasavati se, već proživjeti. Treba odbolovati. Kao i tokom gripa, treba ga odbolovati u krevetu, pijući čaj sa limunom. Treba prihvatiti taj bol i to stanje. Priznati i imenovati to što osjećaš. “Da, ja sam ljubomoran.” “Da, bojim se da je izgubim, smrtno se bojim.” I osjećati. Plakati. Ljutiti se. Ispoljiti gnjev. Patiti, gledajući fotografije. Pisati glupa pisma. Mogu da se ne šalju, ali ih treba pisati. Posvetiti dio vremena tome, da se proživi bol od situacije. Boraviti u njemu. Bez zamazivanja. Bez prebacivanja. Bez ometanja. Specijalno odvojiti vrijeme za svjesno proživljavanje bola.
Sama psiha uključuje zaštitne mehanizme. Ako je ne budete ometali, uključiće ih. Prebolovaće – i nastupiće apatija, nezainteresovanost. Onda će doći mirno razumijevanje onoga što se dogodilo. Zatim – prihvatanje situacije i želja da se ide dalje. To je ono što ste htjeli da dobijete odmah, bez zadržavanja, na samom početku.
Razumijem, čudan recept. Ali vi i sami znate: efekat bilo kakvog analgetika se završava i rana prestaje da boli, samo kada zaraste.
Sa ljubavlju, Lilija Ahremčik,
trener, psiholog, kouč
Prevod teksta: http://www.cluber.com.ua
Prevela: Beba Muratović – bebamur.com