O uslovima rada u trafikama ne govori se mnogo, skoro nikako. Teško da kome padaju na pamet teški uslovi kojima su uposlenici/e izloženi/e tokom rada na ovom radnom mjestu. Prvobitno sam mislila da će biti nemoguća misija pronaći sagovornice koje će s nama željeti razgovarati o svom iskustvu, uslovima rada u trafici i generalno poslu. Ipak, brzo sam se uvjerila u suprotno.
Autor: Merima Zavitan za Omladinski magazin Karike
Moja prva sagovornica je A. A. (ime i prezime poznato redakciji), 25-godišnjakinja iz Zenice, koja je uposlenica iNovina. Odlučila je podijeliti s nama svoje iskustvo i viđenje rada u trafici. Za početak govori kako se za rad u trafici odlučila jer je bila u potrazi za bilo kakvim poslom. „Ovo mi je bila prva mogućnost, a stvarno volim trgovinu i rad s ljudima, iako zna biti mnogo iscrpljujuće. Mislim da bi svaka od nas htjela barem malo veću platu i više slobodnih dana.“ Ističe kako ima dobrog šefa, ali dodaje kako uslovi rada i nisu baš najbolji. „Imam jedan slobodan dan u 15 dana i radi se u dvije smjene.“Uposlenice njene kompanije imaju pravo korištenja godišnjeg odmora u dva dijela, u trajanju od 15 dana u ljetnjem i 10 dana u zimskom periodu. Ukoliko morate na bolovanje, ističe da nije problem, no dodaje kako im se nakon dvije do tri godine rada prekid ugovor kako ne bi dobile ugovor za stalno.
A.M. dolazi iz Sarajeva i, kako kaže, radila je samo tri mjeseca u trafici, jer duže nije mogla izdržati. Kada smo je pitali da nam kaže više o uslovima, istaknula je kako su ispod svakog nivoa dostojanstva. Riječ je o jako lošim uslovima.
„Imate rad u jednoj smjeni gdje ste slobodni svaku nedelju, rad u dvije smjene i slobobodno svakih 15 dana te tri smjene gdje je svaki 3-4 dan slobodno. Ja sam radila u dvije smjene. Plata minimalna, radiš i svaki praznik.“
Što se tiče prava, ni to nije na zavidnom nivou, objašnjava nam sagovornica i dodaje kako se ugovor potpisuje mjesečno. „Samo stari radnici imaju na neodređeno. S kolegicom se dogovarate oko slobodnih dana.“
„Što se tiče pljačke i nasilja, redovno imamo radionice na tu temu gdje nam savjetuju ako dođe do pljačke da uradimo sve što traže – da se ne borimo protiv njih, ne bježimo, uglavnom da učinimo sve kako bi spasile vlastiti život“, ističe A. A. Neljubaznost joj nije strana, ali navodi kako svaka od uposlenica ima vlastiti mehanizam obrane od istog. Problem je, kaže, ako su one neljubazne prema nekome. A. M. tvrdi kako je sigurnost rada na trafikama jako slaba. „Naravno da se suočavaš s pljačkama, pogotovo u drugoj smjeni kada mrak padne, nigdje nikoga, samo ti.“ Ukoliko neko pokuša ukrasti nešto, u većini slučajeva je nemoguće spriječiti jer je on već pobjegao. „Ukoliko kreneš za njim, drugi te već čeka na vratima što je još gore“, naglašava tokom razgovora.
U trafici ne možeš ni ruke oprati
Mnogo puta sam prošla pored trafike i svaki put pomislila gdje uposlenice odlaze na toalet. Unutar trafika, toalet je nepoznanica, a još nikada mi se nije dogodilo da sam vidjela trafiku zatvorenu. Naša prva sagovornica A. A. govori kako u ugovorima stoji predviđena pauza od pola sata, ali tvrdi da je to samo na papiru. „Ukoliko neko dođe iz kontrole, bio bi problem što je trafika zatvorena pola sata. Toaleta nema u trafikama i ja obično gledam da mi neko pričuva radnju, dok odem do kafića samo iz razloga što mi treba puno vremena da zatvorim sve frižidere od sokova, sladoleda, čipseve i razne grickalice.“ A. M. dijeli mišljenje sa A. A. i naglašava da za bilo koju vrstu higijene nemaš vode, što znači da ne možeš oprati ni ruke, a u dodiru si s novcem čitav dan.
Kada govorimo o pravima žena, zanimalo nas je koliko se prava radnica poštuju na trafikama i da li se primijeti razlika u odnosu na muške kolege. „Imamo samo jednog kolegu i apsolutno nema nikakve razlike između nas. Ista nam je čak i plata (koja je minimalna, ali je barem na vrijeme). Također, radimo isto radno vrijeme. Svi smo prijavljeni od prvog radnog dana, imamo topli obrok i određene stimulacije na kraju mjeseca ako ostvarimo target na cigare ili galanteriju“, govori A. A.
Također, ističe kako ne postoji razlika ni u fizičkom poslu, tako da uposlenice rade i poslove prijema i slaganja robe, te vode knjige, kasu i pazar. Često im se dogodi da poslodavac pošalje tajnog kupca, koji provjerava da li nude njihove cigarete, nose kecelju i, ono što je najbitnije, izdaju li fiskalne račune. A. M. navodi kako je posao kao posao bio lagan, nije imala puno fizičkog rada, ali inventure se rade na mjesečnom nivou, te ukoliko se ne poklapa stanje to se odbija od plate. „Moraš šesnaest očiju otvoriti, pritisak strašan. Uvijek te strah inventura.“ Objašnjava kako joj je bivši šef bio muškarac i prema njoj je bio korektan. Ističe kako i on mora isprazniti frustracije, pa pokušava na radnicama, ali sve je stvar individualnog izbora. Da li će radnica dozvoliti ili ne. „Ipak, međusubno poštovanje mora postojati“, zaključuje A. M.
Za kraj, pitali smo naše sagovornice šta bi one promijenile, ukoliko bi imale mogućnost.
„Ugrožene smo i uvijek ćemo biti dok nam je narod u državi nepismen i neobrazovan. Dešavaju se i meni ružne situacije kada dođe neki muškarac na trafiku, pa ti se nabacuje, a ne možeš ga otjerati. Nije baš prijatna situacija, a također žalosno je da sa završenim fakultetom radim u trafici“, zaključuje A. A. za kraj razgovora.
A. M. je posao napustila svojevoljno jer, kako kaže, nije mogla izdržati pritisak i strah da će joj faliti robe ili novca na inventuri. „Biti bez toaleta i vode je dovoljno frustrirajuće i stresno tako da ti drugi problemi budu mali naspram toga. Čim kreneš na posao, sama ta pomisao je strašna, tako da sam se znala vratiti s kraja ulice u toalet kada bih krenula na posao“,zaključuje naša sagovornica. Ističe da bi uvela vodu i napravila toalet.
„Povećala bih sigurnost i dala veća radnička prava. Vjerujte, čovjeka samo teška nevolja natjera na rad u trafici. Znam da ima slučajeva na sudu gdje ljudi traže svoja prava koja su im bila uskraćena prilikom rada.“
*Naslovna fotografija preuzeta sa Novi.ba