Ovo je vrlo tužna zemlja, u smislu da je apsolutno uskraćena za neki normalan oporavak, brzi oporavak. Imala je iza sebe zastrašujuću povijest, pa i ova novija povijest je takva, ratovi koji su se završili u devedesetim. Zapravo, se nisu završili do danas. Imamo pomalo sluđene narode koji, u stanje normalnosti, nikada nisu dospjeli. Imamo cijele generacije, generacije rođene devedesetih, koje neko stanje normalnoga, uređenoga, života u uređenoj zajednici, ne poznaju.
Semezdin Mehmedinović, dobitnik je najznačajnije književne nagrade, Meša Selimović, za roman – Memed, crvena bandana i pahuljica, koja se posljednjih 18 godina dodjeljuje u Tuzli, za najbolji roman na govornom području BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. U razgovoru za Radio Slobodna Evropa govori o svojoj povezanosti sa Bosnom i Hercegovinom, iz koje je otišao prije više od dvadeset godina.
Piše: Maja Nikolić
RSE: Šta za Vas znači nagrada Meša Selimović, koju ste primili u svom rodnom gradu, a koji ste, baš kao i Meša Selimović, davno napustili?
Mehmedinović: Znači mi mnogo, prvo zbog toga što i ja dolazim iz Tuzle. Na neki način, meni je ovo mnogo više od simboličnog povratka kući. Znači mi mnogo zbog toga što je to povratak u BiH. Svoje knjige ne objavljujem u BiH, objavljujem ih u Hrvatskoj. Na neki način sve vrijeme imam osjećaj da ja ovdje nemam ni čitaoce. Znači mi mnogo zbog toga jer sam iz ovog grada jednom otišao.
Otišao sam i osjećao sam da odlazim iz jednog neuglednog grada, koji je tonuo. Vratio sam se u grad koji je vrlo lijep. Na neki način ta je nagrada dio ljepote ovog grada. Postojanje te nagrade je u izvjesnom smislu jedinstveno, pošto pokriva sve zemlje iz regiona, a to je vrlo teško naći drugdje. Čini me ponosnim.
RSE: Otišli ste iz BiH prije dvadeset godina. Koliko ste povezani sa BiH?
Mehmedinović: Otišao sam u godinama u kojima sam bio formirana ličnost. Tada sam imao 35 godina. Mijenjati tu ličnost, u smislu potpunog mijenjanja identiteta, nije bilo moguće. Proveo sam dvadeset i nešto godina u SAD-u. Izvjesne identitetske osobine, koje prepoznajem kod sebe, a koje su nastale kao posljedica života u SAD-u, su evidentne.
Dijeli sada množinu identiteta. Spadam u onu vrstu ljudi koji odbija prihvatiti koncept jednog, čistog identiteta, kao da imaš taj identitet i drugi ne postoji. Pristalica sam ne onoga ili-ili, nego i-i. Skupio sam različitih identiteta u svom životu, a jedan od bitnijih je moj bosanski identitet.
RSE: Vi i Miljenko Jergović, nekako ste kroz svoja pisma ogolili. Dovoljno je uzeti knjigu Transatlantic mail. Tu su svi argumenti za ovo što tvrdim. Koliko vam nedostaje tog duha BiH, a koliko ga u dalekoj Americi živite?
Mehmedinović: Ovo je vrlo tužna zemlja, u smislu da je apsolutno uskraćena za neki normalan oporavak, brzi oporavak. Imala je iza sebe zastrašujuću povijest, pa i ova novija povijest je takva, ratovi koji su se završili u devedesetim. Zapravo, se nisu završili do danas. Imamo pomalo sluđene narode koji, u stanje normalnosti, nikada nisu dospjeli. Imamo cijele generacije, generacije rođene devedesetih, koje neko stanje normalnoga, uređenoga, života u uređenoj zajednici, ne poznaju.
Na neki način, razumije se, osjećam veliki sentiment i neku vrstu tuge zbog toga. Volio bih da se to promijeni, ali moram priznati da sam skeptičan da je to moguće u skorijem vremenu, da je to moguće u vremenu mog života.
RSE: Ponijeli ste nagradu Meša Selimović. I on, iako je otišao iz BiH, pa i Ivo Andrić, iako je otišao odavde, opet su sa nekim posebnim sentimentom pisali o BiH, rekla bih, patili su. I u toj patnji su je veličali.
Mehmedinović: Da. Radi se o veličanstvenom svijetu koji je sistematski rasturan, sve ovo vrijeme, a da njegova ljepota svejedno preživljava. Imam tu čežnju za povratkom, nakon svih ovih godina. To ću, razumije se i izvesti. Nekada sebi prigovaram što sam uopšte toliko vremena proveo izvan.
RSE: Rekli ste nam da se Vaša djela u BiH, ne čitaju. Zar je to moguće?
Mehmedinović: To je moj utisak sa strane, budući da objavljujem knjige u Zagrebu, a ne u Sarajevu i BiH. Te knjige nisu baš distribuirane ovdje, one dolaze nekim putevima i tu se ne može govoriti o nekim ozbiljnim tiražima. Može se govoriti o posvećenicima, o piscima, koji se inače zanimaju za književnost i onda oni dođu do te knjige. Ne postoji infrastruktura koja proizvodi jedno jedinstveno tržište, u kojem knjige postoje, ni u Zagrebu, ni u Podgorici ili Beogradu.
RSE: Kako se osjećate izvan svoje zemlje?
Mehmedinović: U zavisnosti od dana. Ima dana kada se osjećam jako dobro, ima dana u kojima se ne osjećam dobro. Principijelno, sada se konstantno osjećam kao stranac. Identificirao sam se sa stanjem stranca i to je na žalost ono što se emigrantima, poput mene, dogodi. U jednom trenutku se izgubi mjesto, stalna tačka i onda se adaptiraš na stanje u kojem te stalne tačke nema, živiš u međuprostorima.
RSE: Kako Vi gledate na stalno nacionalno svojatanje Meše Selimovića i Ive Andrića? Možda i Vas upravo takva budućnost čeka na ovim prostorima?
Mehmedinović: To je daleka budućnost, koju ne bih prognozirao i prema kojoj sam vrlo skeptičan. Tako je maloljudan ovaj teritorij, tako je malo ljudi ovdje, da je potpuno apsurdno da postoje kontinuirani sukobi između grupa ili između naroda. Potpuno je apsurdno da jedno jedinstveno jezičko područje, nema jedinstveno tržište knjiga. Potpuno je apsurdno da u ovim različitim našim nesretnim državicama ne prihvatamo pisce iz tog jezika kao vlastite pisce.
RSE: U BiH, često se među ljudima naglašavaju različitosti, iako ljudi ovdje stoljećima žive zajedno. Ipak, zar to ne bi trebao biti optimizam jedne zemlje i zar se ovdašnji ljudi time ne bi trebali hvaliti? Kako Vi gledate na to, kolika je moć u kulturi i umjetnosti da ljude osvijesti?
Mehmedinović: Velika je moć. Velika je ljepota u tim razlikama. Trebalo bi ih slaviti, trebalo bi od njih napraviti prednost, a ne slaviti tu identitetsku politiku, koja razliku pretvara u sredstvo za neprijateljstvo. I te političke i ideološke zloupotrebe, na žalost, imaju u našoj bliskoj prošlosti, u ovom trenutku, veći potencijal i veću snagu od ove pozitivne strane, koja bi eventualno trebala te razlike pretvoriti u veliki kvalitet. Ne postoji u ovom trenutku neka vrsta organizovanog sistema, koji bi te vrijednosti držao vidljivim i bitnim.
RSE: Kako danas gledate na Mešu Selimovića?
Mehmedinović: On je za mene vrlo bitan pisac, u tim nekim informativnim godinama. On nije uticao na ono što ja pišem, ali je uticao na mene, na to kako mislim, kako doživljavam svijet. Nešto od njegovog asketizma, na neki način, možda se prenijelo na to kako mislim da trebam komunicirati.
RSE: Jeste li Vi i Meša Selimović slični u pogledu na BiH?
Mehmedinović: Na neki način, da.