Miljan Kovač: Prevareni radnici “Ratarstva” pod pritiskom i ucjenama

Imovinom “Ratarstva” iz Nove Topole, nazakonito gospodare tajkuni. Radnicima se umjesto potraživanja koja im pripadaju upućuju “nepristojne ponude”. U čije ime s radnicima pregovara načelnik opštine?

Autor: impulsportal.net

Dok poljoprivrednim zemljištem “Ratarstva” mimo zakona raspolažu tajkuni, radnici ove firme, koja je deset godina u stečaju, nisu uspjeli da naplate svoja potraživanja.

Umjesto da provode zakon nadležne institucije, ali i lokalni moćnici, nude im nagodbe, kojima se u zamjenu za dio onoga što im pripada odriču prava na veliki dio potraživanja. Uz to im se nudi i nepristojna ponuda, da otkažu punomoć svojim advokatima. Radnici se ugovorom, koji im je ponudio Fond PIO RS, obavezuju i da će, ukoliko nastave sudskim putem tražiti svoja potraživanja, morati sav novac koji su dobili vratiti sa kamatom.

Da bi stvar, valjda, bila zakulisnija u sve se umiješao načelnik opštine Gradiška, Zoran Adžić. Po kom osnovu načelnik opštine radnicima nudi na potpisivanje sporazum sa zaglavljem Fonda PIO, ostaje nepoznanica.

Zbog takvog postupanja načelnik i druga povezana lica su zaradili i krivičnu prijavu koju je protiv njih podnijela grupa radnika “Ratarstva”.

Drugu krivičnu prijavu protiv prvog čovjeka opštine Gradiške podnijela je advokatska kancelarija zbog jezika mržnje i širenja međunacionalne netrpeljivosti. Naime, Adžić je javno u emisiji lokalne radio stanice, kao  i na  javnim skupovima, optužio ove radnike da su uzeli advokate iz Sarajeva, uz aluziju na njihovu etničku pripadnost, a da je cilj da zemlju ni manje ni više nego prodaju Arapima!

Stara oprobana priča udaranja u nacionalističke talambase opet je usmjerena protiv činjenica. Priča o dolasku  Arapa u Novu Topolu, u namjeri da kupe “srpsku zemlju”, dobija mitske razmjere, a činjanice kažu da Arapa nema ni na vidiku, ali zato ima domaćih tajkuna i njihovih korumpiranih izvršilaca u entitetskoj i lokalnoj vlasti.

Firma uništena, radnici prevareni

Nekadašnji PIK “Mladen Stojanović” iz Nove Topole bio je poljoprivredni gigant u okvirima bivše Jugoslavije. U procesu tranzicije i privatizacije njegove radne jedinice postale su samostalna preduzeća. Tako su forimirani “Ratarstvo” a. d. sa 7,4 hiljade hektara poljoprivrednog zemljišta. Nekadašnja PIK-ova govedarska farma je privatizacijom postala,”“Farmalend”, a svinjogojska “Top Farm”, četvrti subjekt nastao ovom diobom, fabrika stočne hrane.

Nakon što je izdvojeno iz nekadašnjeg  PIK-a “Mladen Stojanović”, “Ratarstvo” je 2004. privatizovano, a većinski vlasnik je postala kompanija “VST Trade”.

Nove gazde, međutim, nisu mnogo marile za proizvodnju, pa su se ubrzo pod čudnim okolnostima povukle iz “Ratarstva”, ostavljajući bezvlašće u preduzeću. Brigu o imovini firme samoinicijativno su preuzeli sindikati i radnici. Sve što su mogli radili su da sačuvaju nekretnine. Međutim, plodno zemljište je već bilo raskrčmljeno, jer je odlukom Ministarstva poljoprivrede dato pod koncesiju privatnim proizvođačima. U kasu firme, međutim, od toga se nije ništa, ili gotovo ništa, slijevalo pa nije bilo novca ni za plate ni za održavanje preduzeća.

Međutim, dolazi do otuđenja mašina, a radnicma se duguje 12 plata zbog čega su i podnijeli tužbu. Priznata su im potraživanja za 9 plata.

Predstavnike radnika je na njihovu incijativu primio tadašnji premijer Milorad Dodik. Od njega su dobili po 500 KM  jednokratne pomoći i informaciju da firma mora pod stečaj, kao i obećanje da će problem brzo biti riješen.

Za stečajnog upravnika je 5. maja 2008. postavljen Slavko Vujančević, za koga radnici i danas imaju samo riječi hvale, jer je kako kažu, sve preduzeo da zaštiti imovinu firme. Popisao je imovinu i pokrenuo tužbe protiv nelegalnih korisnika.

Kada su povjerovali da stečaj ide u dobrom pravcu, sve se okrenulo naglavačke. Sudija privrednog suda u Banjaluci Midhad Vukolić je 2010. odbio da upiše stečajnu masu “Ratarstva”.

Problem “Ratarstva” se 2011. našao na dnevnom redu sjednice Vlade RS. Međutim, na prijedlog ministra finansija Zorana Tegeltije, dnevni red je promijenjen tako da je ova tačka otišla u ad acta.

Na inicijativu ministra poljoprivrede Steve Mirjanića smijenjen je stečajni upravnik Slavko Vujančević.

Stevo Mirjanić

Radnici od vlasti tada traže samo jedno: da novi stečajni upravnik ne postane Dušan Kovačević. Tražili su to zbog određenih saznanja o Kovačevićevim planovima koja će se, nažalost, čim je mimo njihove volje zasjeo u fotelju, pokazati kao istinita.

Vlada nije ispunila ni taj jedan zahtjev radnika, pa je Kovačević postavljen za novog stečajnog upravnika i počeo je da radi po svome. Prvo što je uradio jeste da građevinsko zemljište “Ratarstva” pokuša prepustiti Vladi, što je osporeno sudskim procesima.

Radnici mu 2014. kažu: “Ne damo zemlju dok nam ne isplate naše plate sa svim pripadajućim kamatama”, a on im, prema njihovim riječima odgovara: “Mene ne interesuju radnici interesuje me državna imovina”.

Na 35. sjednici Odbora povjerilaca “Ratarstva”, uz različite oblike lobiranja, pod vrlo sumnjivim okolnostima, sa čela tog tijela smijenjena je Koviljka Šokčević. Ona se na tu odluku žalila Višem privrednom sudu u Banjaluci, a naredne tri godine, sve do 2017. Odbor povjerilaca praktično nije ni funkcionisao. Radnici/povjerioci su uspjeli na čelo Odbora, napokon, izabrati svog pravnog zastupnika, advokata Avdu Salihbegovića iz Sarajeva. Tek tada počinje prava pravna bitka za njihova potraživanja, ali i vrlo čudan zaplet.

Načelnik “u akciji”

Radnike je na sastanak u Dom kulture u Novoj Topoli pozvao načelnik opštine Gradiška, Zoran Adžić. Do dan-danas Adžić nije rekao po kom osnovu se umiješao u ovaj slučaj, a više puta je u javnim nastupima govorio o “Ratarstvu”.

Zoran Adžić

Na ovom sastanku on prvi put radnicima nudi isplatu zaostalih plata, ali bez kamata. Nakon što je naišao na otpor dijela radnika ovoj ideji, a posebno nakon što se tome suprostavila Koviljka Šokčević, bivša predsjednica Odbora povjerilaca, on radnike poziva  da naprave novi sastanak u jednom ugostiteljskom objektu u Novoj Topoli. Koviljka Šokčević na ovaj sastanak nije pozvana. Bez obzira na to, ona se pojavila zajedno sa radnicima, što je izazvalo njegov bijes. Uz salvu uvreda, radnicima je ponudio već pomenuti ugovor, što su oni odbili da potpišu bez konsultacija sa advokatima. Sastanak je završen bučno, u neugodnoj atmosferi i bez ikakvog dogovora.

Međutim, tada se pristupa oprobanoj taktici “zavadi pa vladaj”. Radnici se pozivaju pojedinačno na razgovor kod načelnika i notara Zlatana Ljubljanca iz Gradiške i nudi im se “dogovor”. Kod nekih radnika su, kako tvrde, dolazili i kućama, pa i u kasne sate i bez najave i ubjeđivali ih da pristanu na nagodbu koja im se nudi. Mnogi, odnosno većina, finasijski iscrpljeni, pojedinačno pristaju i potpisuju  ugovor. Odriču se kamata, ne traže povrat imovine “Ratarstva”, otkazuju punomoć advokatima iz Sarajeva i daju je drugom advokatu. To predstavlja nonsense, s obzirom da se istim ugovorom obavezuju da dalje neće voditi sporove o ovom pitanju, a ukoliko to učine obavezni su vratiti isplaćeni novac, i to s kamatom, od dana isplate!? Dio radnika, njih 18, odbija ove uslove, smatrajući da je ponuđeni ugovor ucjenjivački, pa čak i zelenaški. Oni nastavljaju svoju borbu i za imovinu “Ratarstva” i za potraživanja koja im zakonom pripadaju. U međuvremenu trpe optužbe da rade “za one iz Sarajeva” i da  im je cilj da zemlju prodaju Arapima.