Monday, November 25, 2024

Tomaš: Balkan zatrovan nacionalizmom, i ja planiram da odem

Barem kod nas tranzicija jako dugo traje, a tranzicija je samo drugi naziv za prvobitnu akumulaciju kapitala, što znači da se tamo “iza” događa sveopšta otimačina i pljačka, te pokušaj da se stvori nova ekonomska elita. A ona se na našim područjima stvara jako dugo i to u vremenu kada je kapitalizam potpuno haotičan, kada je izmakao svakoj kontroli nečega što bi mogli nazvati društvo. Tako da se tamo “iza” dešava proces stvaranja nove ekonomsko-političke elite.

Tomaš koji je rođen u Sloveniji a nastanjen u Mostaru do sada je objavio nekoliko zbirki pjesama a u Nikšiću je promovisao novu zbirku “Trideset deveti maj”.

RSE: Kako objašnjavate ponovo aktuelnu nacionalističku retoriku u zemljama regije?

Tomaš: Damir Avdić (muzičar iz BiH, prim. aut.) u jednom stihu kaže: “Fašizam se vratio, to zvuči kao da je negdje bio”… Nije on nikad ni nestao, ni ispario. On je, jednostavno, jedan politički alat. Pri tom mislim i na nacionalizam i na te priče kojima su ova područja naročito podložna. One se vraćaju u svakom trenutku, kad imaju nekakvu upotrebnu vrijednost u datom političkom trenutku, za dnevno-političke stvari.

Međutim, gdje tu vidim problem, s obzirom da smatram da je politika danas ispražnjena od ideologije? Ideologija je samo maska za ono što se događa u pozadini. A u pozadini, barem kod nas, se događaju stvari uz potporu zvaničnih politika koja su ili potpuno kriminalne ili na rubu kriminala. Mnogo su interesantnije te stvari koje se dešavaju negdje iza.

RSE: Šta se dešava u, kako kažete, pozadini? Ko stoji tamo “iza” i ko kontroliše procese?

Tomaš: Barem kod nas tranzicija jako dugo traje, a tranzicija je samo drugi naziv za prvobitnu akumulaciju kapitala, što znači da se tamo “iza” događa sveopšta otimačina i pljačka, te pokušaj da se stvori nova ekonomska elita. A ona se na našim područjima stvara jako dugo i to u vremenu kada je kapitalizam potpuno haotičan, kada je izmakao svakoj kontroli nečega što bi mogli nazvati društvo. Tako da se tamo “iza” dešava proces stvaranja nove ekonomsko-političke elite.

RSE: Jesu li to stvarno elite?

Tomaš: Zapravo ne ili zavisi od toga kako definišemo elitu. Elita bi trebala biti i intelektualno superiorna i obrazovanjem i slično. Ovdje se događa da se stvara ekonomska elita koja tek onda treba da školuje svoju djecu na prestižnim fakultetima po svijetu da bi se stvorila nekakva prava elita, da bi se stvarala nekakva stvarna visoka klasa koja nije samo bogata nego je ujedno i obrazovana. Međutim, čini mi se da to danas više nikome nije bitno. Bitno je da ta elita bude ekonomski snažna, ništa drugo.

RSE: S jedne strane, imamo evidentan trend odlaska mladih, dok na drugoj, države regiona na različite načine imaju politike koje podstiču žene da rađaju djecu. Kako to objašnjavate?

Tomaš: Politika je sama po sebi licemjerna. Tako da je, vrlo često, ono što se govori u suprotnosti sa onim što se stvarno događa. Problem odlaska mladih a svjedok sam tome i sam, jer želim da napustim ove prostore i planiram to napraviti… Ljudi koje znam koji su otišli, mladi ljudi, njima su ekonomski razlozi negdje na desetom mjestu i to im je manje bitno… Nego jedna tmurna atmosfera, politička zatrovana nacionalizmom, zatrovana mržnjom i beznađe koje ljudi osjećaju jer ne vide nikakav plan u svemu što se događa. Ne vide nikakav politički plan što će zapravo sutra biti.

RSE: A što će biti sjutra?

Tomaš: To niko ne govori. Plana zapravo i nema. Stvari se događaju stihijski. I mislim da je mladim ljudima dosta stihije i da odlaze tamo gdje im se čini da postoji nekakav plan. Gdje mogu da isplaniraju svoju i budućnost za svoju djecu.

RSE: Kada će na ovim prostorima biti bolje da mladi, pa i Vi, ne idete u “obećane” zemlje?

Tomaš: Stvarno je to pitanje na koje ne mogu dati odgovor. Ne vidim ga… u bilo kojem smislu. I to je ono što me, zapravo, i najviše muči. Ne vidim ni na koji način može doći promjena jer mi se čini da je sistem takav da će ga, ko god dođe, samo nastaviti održavati, ovakvog kakav jeste.

RSEKoliko su za stanje na ovim prostorima odgovorne domaće vlasti, a ima li i koliko odgovornosti međunarodnih institucija poput Brisela?

Tomaš: O ovome što nam se trenutno događa – to je nekakva sprega. Onako odgovorni su i jedni i drugi. Zapravo, Evropa se ne ponaša dovoljno odgovorno, odnosno, ne želi da preuzme odgovornost, ali se uvijek tu ponaša kao neka stroga učiteljica koja dođe da dijeli packe. A, istovremeno, ona je alibi zbog čega kod nas, naši političari ne preuzimaju odgovornost. Tako da su tu negdje, i jedni i drugi su jednako neodgovorni.

RSE: Gdje su tu interesi građana?

Tomaš: Zapravo, narod ne očekuje bolje sjutra. Narod tu baulja u mraku i nije mu jasno šta se događa.

RSE: U jednoj od pjesama napisali ste: “Nijesu nas znali voljeti”. Šta poručujete?

Tomaš: Da smo previše deklarativni u izjavama kako političkim, tako i onim intimnim. I da samo formalno iskazujemo neke stvari a da je jako malo sadržaja i suštine. Na primjer, kad govorimo “ja tebe volim”, ne govori se šta je sadržaj, nego mi je bitno da to kažem. Ja se bojim da mi živimo ne samo u vremenu velike otuđenosti čovjeka od čovjeka, nego u vremenu u kojem se ljudi osjećaju jako usamljeno.

Lela Šćepanović – RSE

Povezane vijesti

Tanja Stupar Trifunović: Ples sela i vojske

Foto: Nenad Vukosavljević

Rat osim kod psihopatskih struktura ličnosti nužno postaje i unutarnji rat i pred pojedince na ovaj ili onaj način uključene u njega nužno unosi niz preispitivanja, moralnih dilema i traumatskih iskustava. Nasilje je sveprisutno i ono u pojedinim trenucima postaje neizdrživo i preplavljujuće. Mene su u romanu više zanimali ovi unutarnji tragovi rata, nego njegova spoljna manifestacija koja je posredstvom slika bila vidljivija i prisutnija.

Nema zdravlja, bez psihičkog zdravlja

Foto: Almir Panjeta/UNICEF

Na koncu, potrebno je razviti svijest o tome da zdravlja nema bez psihičkog zdravlja. Da negativnim odnosom prema nekome ko trpi, uništavamo jedan ljudski život, a time činimo štetu i sebi i društvenoj zajednici. Jer vi imate mnogo produktivnih ljudi koji, kao što se liječe od dijabetesa cijeli život ali su funkcionalni, tako mogu da se liječe i od depresije, bipolarnog afektivnog poremećaja i mase drugih stvari.

Popular Articles