Iako ljudi više ne vjeruju činjenicama, Noam Chomsky misli da i dalje ima nade.
Neposredno prije 90. rođendana, najveći lingvista današnjice napustio je MIT u Massachusettsu i preselio u Arizonu. Svojevremeno je napravio revoluciju u modernoj lingvistici i postao kritička savjest SAD-a. Novinari španskog dnevnika El Pais posjetili su ga u njegovom kabinetu na Univerzitetu u Arizoni.
Da li sebe smatrate radikalnim?
– Svi sebe smatramo modernima i razumnima.Pa definišite se ideološki.
– Mislim da svaki autoritet treba da se opravda. Da nijedna hijerahija nije legitimna dok se ne dokaže suprotno. Ponekad može da se opravda, ali u većini slučajeva ne može. A to… to bi bio anarhizam.
Jasna svetlost obavija Chomskog. Nakon 60 godina predavanja na Tehnološkom institutu u Massachusettsu, profesor je došao da živi na granicu Sonorske pustinje. U Tucsonu, više od 4200 km od Bostona, stvorio je dom i otvorio kabinet u okviru Odeljenja za lingvistiku Univerziteta u Arizoni. Centar je jedan od rijetkih zelenih mjesta vrelog grada. Jasenovi, vrbe, palme i orahovo drveće raste oko zgrade od crvene cigle iz 1904. gdje sve izgleda malo, ali udobno. Na zidovima su slike nasmijanih studenata, mape domorodačkih naroda, fonetske studije, posteri kulturnih događaja, a na kraju hodnika, s desne strane, kabinet najvećeg živog lingviste.
Ovo mjesto nimalo ne podsjeća na inovativni prostor Franka Gehryja koji mu je bio skloništem u Bostonu. Ovdje jedva da stane jedan radni stol i jedan stol za koji mogu sjesti dva ili tri studenta. Nedavno otvoreni kabinet jednog od najčešće citiranih akademika 20. vijeka još uvijek nema njegovih knjiga, a glavni fokus su dva prozora koja ispunjavaju prostor bojama ćilibara. Chomskom, koji je u farmerkama i sa dugom bijelom kosom, ova topla atmosfera se dopada. Svjetlost iz pustinje je jedan od razloga zašto se preselio u Tucson. „Ona je čista i jasna“, kaže. Njegov glas je ozbiljan i dopušta da se izgubu u digresijama kod svakog odgovora. Voli da priča naširoko. On nigde ne žuri.
Živimo u doba razočarenja?
NC: Prije 40 godina neoliberalizam Ronalda Reagana i Margaret Tatcher napao je svijet. I to je imalo posljedice. Jaka koncentracija bogatstva u rukama privatnika praćena je gubitkom moći stanovništva uopšte. Ljudi smatraju da ih se sve manje predstavlja i vode oprezan život radeći sve gore poslove. Rezultat je mješavina gnjeva, straha i bijega od stvarnosti. Više ne vjeruju ni samim činjenicama. Neko to zove populizam, ali to je ustvari nepovjerenje u institucije.
I tako nastaju lažne vijesti (fake news)?
NC: Razočarenje u institucionalne strukture dovelo je do tačke gdje ljudi ne vjeruju činjenicama. Ako ne vjeruješ nikom, zašto bi vjerovao činjenicama? Ako niko ne čini ništa za mene, zašto bih ikome vjerovao?
Čak ni medijima?
NC: Većina služi Trumpovim interesima.
Ali ima mnogo kritičara kao što su New York Times, Wasshington Post, CNN…
NC: Pogledajte televiziju i naslovnice novina. Nema ničeg drugog osim Trumpa, Trumpa, Trumpa. Mediji su potpali pod strategiju koju je osmislio Trump. Svaki dan im daje podsticaj ili laž kako bi se stavio pred reflektore i postao centar pažnje. Za to vrijeme, razuzdano krilo republikanaca širi ekstremno desničarsku politiku, umanjujući prava radnika i napuštajući borbu protiv klimatskih promjena, a to je ono što zapravo može da nas dokrajči.
Vidite li u Trumpu prijetnju demokratiji?
NC: On predstavlja ozbiljnu opasnost. Svjesno i namjerno je pokrenuo talase rasizma, ksenofobije i seksizma koji su bili neaktivni i niko ih nije legitimizovao.
Da li će opet pobijediti?
NC: Moguće je, ako uspije da uspori smrtonosne posljedice svoje politike. On je vješt demagog i šouman koji zna kako da aktivira svoju bazu obožavaoca. U njegovu korist ide i to što su demokrati preplavljeni konfuzijom i možda nisu sposobni predstaviti uvjerljiv program.
I dalje podržavate demokratskog senatora Bernieja Sandersa?
NC: On je pristojan čovjek. Koristi termin socijalista, ali zapravo njime podrazumijeva demokratski „new deal“. Njegovi prijedlozi zapravo ne bi bili strani Eisenhoweru (predsedniku iz Republikanske partije, od 1953. do 1961.). Njegov uspjeh, više nego Trumpov, bio je pravo iznenađenje na izborima 2016. Po prvi put poslije jednog vijeka našao se neko ko je bio na korak da postane kandidat bez podrške korporacija i medija, samo uz podršku naroda.
Ne primjećujete lagani zaokret ka desničarskom političkom spektru?
NC: Među elitom političkog spektra primijetio sam takav zaokret, ali ne među stanovništvom. Od osamdesetih godina živimo u rascjepu između onoga što ljudi žele i javnih politika. Najlakše vidimo to na slučaju poreza. Ankete pokazuju da većina želi veće poreze za bogate. Ali to se nikad ne ostvaruje. Nasuprot tome promoviše se ideja da smanjenje poreza donosi dobrobit za sve i da je Država neprijatelj. Ali ko ima koristi od smanjenja budžeta za puteve, bolnice, čistu vodu i vazduh?
To znači da je neoliberalizam pobijedio?
NC: Neoliberalizam postoji, ali samo za siromašne. Slobodno tržište je za njih, ne za nas. To je istorija kapitalizma. Velike korporacije pokrenule su klasnu borbu, oni su autentični marksisti, ali sa izvitoperenim vrijednostima. Principi slobodnog tržišta odlični su za primjenu nad siromašnima, ali štiti one najbogatije. Velike energetske kompanije primaju subvencije u stotinama miliona dolara, ekonomija visokih tehnologija koristi javna istraživanja iz prethodnih decenija, finansijske institucije dobijaju ogromnu pomoć nakon što propadnu… Svi oni žive sigurno, smatraju se suviše velikim da bi propali i spašava ih se kada imaju problema. Na kraju, porezi služe za subvencije za ove subjekte, a samim tim i bogate i moćne. A pored toga, stanovništvu se govori da je Država problem i da treba ograničiti polje njenog djelovanja. I šta se dešava? Taj prostor zauzimaju privatnici, a tiranija velikih subjekata svaki put postaje sve veća.
Podseća na Orwella to što opisujete.
NC: Čak bi i Orwell bio zapanjen. Živimo fikciju u kojoj je tržište divno jer nam kažu da ga čine informisani potrošači koji donose racionalne odluke. Ali dovoljno je da uključite TV i vidite reklame: da li oni žele da informišu potrošača i da on donese racionalne odluke? Ili žele da nas prevare? Sjetimo se, naprimjer, reklama za automobile. Da li oni nude podatke o njegovim karakteristikama? Da li iznose izvještaje koje su načinili nezavisnih subjekata? To bi stvorilo informisane potrošače sposobne da donesu racionalne odluke. Međutim, ono što vidimo je automobil koji leti, kojim upravlja poznati glumac. Pokušavaju da potkopaju tržište. Ne žele slobodna tržišta. U suprotnom bi se urušili.
Ali zar nije previše slab društveni otpor u ovoj situaciji?
NC: Ima mnogo vrlo aktivnih narodnih pokreta, ali se ne obraća pažnja na njih jer elite ne žele da se prihvati činjenica da demokratija može funcionisati. To im izgleda opasno jer može ugroziti njihovu moć. Bolje je nametnuti stav koji kaže da je Država tvoj neprijatelj i da moraš sve sam uraditi.
Trump često koristi termin antiamerički. Kako vi to shvatate?
NC: Sjedinjene Američke Države su jedina zemlja gdje te nazivaju antiamerikanacem kad kritikuješ vlast. A to podrazumijeva ideološku kontrolu, zapaliti patriotsku lomaču gdje stignete.
To se dešava i nekim mjestima u Evropi.
NC: Ali ništa što može da se poredi sa onim što se dešava ovdje, nema nijedne države u kojoj možete vidjeti toliko zastava.
Da li se plašite nacionalizma?
NC: Zavisi, ako to znači biti zainteresovan za svoju lokalnu kulturu, to je dobro. Ali ako je to oružje protiv drugih, znamo gdje nas može odvesti, vidjeli smo to i doživjeli.
Mislite da je moguće da se ponovi ono što se desilo tridesetih godina?
NC: Situacija se pogoršala; nakon izbora Baracka Obame pokrenule su se rasističke reakcije sa velikom mržnjom, sa kampanjama koje negiraju njegovo državljanstvo i porede crnog predsjednika sa antihristom. Bilo je mnogo javnih iskaza mržnje. Ipak Amerika nije Vajmarska republika. Treba biti zabrinut, ali vjerovatnoća da će se to ponoviti nije velika.
Počinjete svoju knjigu sjećanjem na Veliku depresiju, na vrijeme u kojem je „sve bilo gore nego sada, ali postojao je osjećaj da će sve biti bolje”.
NC: Sjećam se vrlo dobro. Moja porodica je bila iz radničke klase, bili su bez posla i nisu bili obrazovani. To je očigledno bilo vrijeme gore nego sada, ali postojao je osjećaj da smo svi zajedno u tome. Imali smo predsjednika koji je saosjećao sa patnjom, sindikati su bili organizovani, postojali su narodni pokreti… Postojala je ideja da zajedno možemo pobijediti krizu. A to se izgubilo. Sada živimo sa osjećajem da smo sami, da ne može ništa da se učini, da je Država protiv nas…
Ima li nade?
NC: Naravno da ima. I dalje postoje narodni pokreti, ljudi koji su spremni da se bore… Prilike su tu, pitanje je da li smo spremni da ih iskoristimo.
Chomsky završava osmijehom. Ostavlja svoj ozbiljan glas da treperi u vazduhu i oprašta se s velikom ljubaznošću. Zatim izlazi iz kabineta i silazi niz stepenice. Napolju ga čeka Tucson i čista svjetlost Sonorske pustinje.
Intervju je objavljen u španskom dnevniku El Pais, a prevod je preuzet sa portala Diz Que Diz.