“Kada bi ostavili meni da odlučim da li bismo trebali imati vladu bez novina ili novine bez vlade, ne bih ni trenutka oklijevao da izaberem ovo posljednje”. To je čuvena i često citirana uzrečica jednog od prvih predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Thomasa Jeffersona, o slobodi i važnosti medija za jedno demokratsko društvo.
piše: Mirsad Behram – balkandiskurs.com
Zato je stanje u kojem se nalaze mediji zapravo prava slika društva u kojem ti mediji egzistiraju. Kada je riječ o Bosni i Hercegovini (BiH), ta slika je možda najrealnija na lokalnom nivou, u manjim sredinama i zajednicama u kojima više-manje svako svakoga poznaje, a svakodnevna zbivanja su mnogo manje pod “reflektorima” velikih, glavnih medija, pa samim tim i šire javnosti.
Konkretno u BiH, Sarajevo i Banja Luka, na primjer, kao veći centri, su i veća tržišta, mjesta sa većom političkom konkurencijom, sa različitim ideološkim utjecajima, što je svakako povoljnije okruženje i za medijsko djelovanje i postojanje u odnosu na manje sredine.
U Mostaru, gradu koji i preko 20 godina nakon rata živi sa etničkim podjelama, stanje medija je teško, slaže se niz medijskih profesionalaca i analitičara. Grad je u godinama neposredno nakon rata, imao čak tri lokalne, utjecajne TV-stanice – Hrvatsku radio televiziju (HTV) Mostar, HTV Oscar-C, te Radioteleviziju (RTV) Mostar. U zadnjih nekoliko godina, jedna od tih TV-stanica – HTV Mostar – koja je bila javni medij, je zbog ogromnih finansijskih dubioza potpuno nestala sa medijske scene; RTV Mostar je tokom godina, nakon privatizacije i učešća u projektu stvaranja TV1 u Sarajevu, izgubila nekadašnji utjecaj i djeluje sa značajno umanjenim kapacitetima; dok ni HTV Oscar-C ni izbliza nema utjecaj kojeg je nekad imala. U međuvremenu, nastale su i lokalne TV-stanice City TV, te Naša TV, koje program emitiraju posredstvom kablovskih operatera. Slično stanje je i sa radijskim stanicama, kojih ima nekoliko registriranih, što javnih, što privatnih, ali medijski profesionalci nerijetko postavljaju pitanje koliko te stanice imaju stvarnog programa, osim onog zabavnog karaktera?
“Što se tiče grada Mostara, možemo reći da postoji relativno veliki broj medija u gradu. Kakav je njihov kvalitet, kakav je njihov doseg, da li su oni analitični, da li su dobri, da li su zabavni, da li su slobodni? To je veliko pitanje. Po mom mišljenju kvantitet ne mora nužno značiti kvalitet. Imamo u Mostaru veliki broj medija, međutim, kada pogledate malo i izanalizirate ko se čime bavi i na koji način, ko ima nekakav barem pokušaj nekog redovnog i pristojnog javnog servisa vijesti ili nekih emisija koje se tiču grada Mostara i šire zajednice, onda vidite da tu postoje, pogotovo među radio stanicama, dosta stanica koje emitiraju programe koji su zapravo nekakva vrsta kompjuterskih muzičkih set lista, sa nešto džinglova i reklama, bez čak i pokušaja da se napravi nešto što bi moglo biti zadovoljavanje potreba lokalne zajednice”, kaže Faruk Kajtaz, predsjednik Udruženja građana Starmo Mostar, koje se bavi pitanjem slobode medija.
Kajtaz napominje kako je sloboda medija izuzetno važna za svako demokratsko društvo, ukoliko se ono zaista želi nazvati demokratskim. “Mislim da sada više ne postoji klasični problem ugrožavanja slobode medija, kao što je to nekada bilo u onoj državi ili neposredno iza rata ovdje kod nas, kada se vršio politički pritisak ili su novinare zvali putem telefona, pa im se govorilo šta trebaju izvještavati. Mislim da su sada metode pritiska postale malo drugačije, sofisticiranije, one su po principu uskraćivanja finansiranja i vlasničkih struktura unutar medija, ko – zapravo – njima upravlja”, smatra Kajtaz.
Jedna od glavnih poluga utjecaja na medije, slažu se medijski profesionalci, jeste ekonomske prirode i radi se o kontroli tokova novca, usmjerenog ka medijima. Zato se postavlja pitanje: kako će ekonomski opstati oni mediji koji žele biti društvena avangarda? Takvi mediji su prepušteni sami sebi, smatra Štefica Galić, sa portala tačno.net, sa sjedištem u Mostaru.
“Međunarodne udruge i druge organizacije koje su podržavale takve medije su se poodavno povukle iz Bosne i Hercegovine. Pošto nema razvoja privrede, ona je devastirana, onemogućeno je funkcioniranje medija kroz oglase i zakup, prodavanje medijskog prostora. Zbog toga je znatan dio medija prepušten političkim strankama, koji putem vršenja vlasti, preko budžeta javnih poduzeća ili na neke druge načine održavaju u životu znatan dio medija”, navodi Galić.
Kako se ‘kupuje’ poslušnost medija, ukazao je i zastupnik Socijaldemokratske partije BiH u Skupštini Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK), Aner Žuljević. On naglašava da iz te opozicione stranke inače nisu uspjeli dobiti od kantonalne Vlade informacije o trošenju javnog novca za razne planirane stavke u budžetu HNK-a, pa tako ni o transferu prema medijskim kućama na području Hercegovačko-neretvanskog kantona. “Zašto nešto što je išlo prema medijskim kućama treba da ostane sakriveno i na taj način dovede u nezgodnu poziciju i medijske kuće i javnost, a na kraju najvećim dijelom veže špekulaciju za ovu Vladu da ustvari sa tim transferima vrši kupovinu naklonosti pojedinih medija? Činjenica da je ta odluka postojala potvrđuje da je jedan od medija, kojeg nećemo da reklamiramo, dobio dopunu odluke, očigledno nezadovoljan prvom odlukom i tom dopunom odluke dobio odgovarajuća sredstva”, izjavio je Žuljević.
Jedna od direktnih posljedice takve, indirektne, kontrole medija jeste i svojevrsna autocenzura u medijima na mostarskom području, slažu se medijski eksperti i profesionalci, koji pokušavaju ukazati na taj problem. “Poseban problem je novinarska autocenzura. Mislim da je to jedan od najvažnijih i najvećih problema medija, upravo to što novinari, čini mi se, u Mostaru jako dobro znaju gdje su njihove granice i ne žele da ih pređu”, objašnjava Faruk Kajtaz.
Kako to praktično izgleda u medijskom ili bolje rečeno novinarskom svakodnevnom poslu kreiranja sadržaja, koji onda budu usmjeravani ka publici?
“Kada se govori o autocenzurama, možemo ih vidjeti iz nekoliko aspekata, a podvukao bih onaj koji me najviše boli i za kojeg mislim da iz njega proizilazi najviše zla. To je ideološki momenat. Dakle, kada smo zaokupljeni određenom ideologijom i mrzimo sve što ta ideologija i ti mitovi ne bi podržavali, tada ta vijest ostane ‘ogoljena’ samo za onaj mit, samo za onu ideologiju koju volimo, kojoj smo pristupili, za koju smo uzeli onu ‘člansku karticu’. Sav ostali dio stvarnosti otpada i njega ne razumijemo niti želimo predstavljati”, govori Husein Oručević, politolog.
Doslovno gašenje određenog broja medija, te “rezanje krila” drugom dijelu elektronskih medija na mostarskom području, otvorilo je vrata ”procvatu” prilično velikog broja internet-portala, koji imaju redovne rubrike vijesti, bilo da su one isključivo lokalne ili da pored lokalnih objavljuju i druge informativne sadržaje koji se tiču cijele Bosne i Hercegovine, regiona i šire. Najpoznatiji je, svakako, internet-portal na hrvatskom jeziku bljesak.info, koji postoji već nekih 16 godina. Trenutno su aktuelni i ostvaruju utjecaj na javnost i portali kao što su starmo.ba, tacno.net, mostarski.ba, pogled.ba, novasloboda.ba, dnevnik.ba, hms.ba, hercegovina.info, republikainfo.com, treci.ba, abrasmedia.info i drugi.
Pored standardnih, redovnih problema koji muče sve medije na ovom prostoru BiH, analitičari ukazuju na još jedan fenomen, koji karakterizira online medije u centru Hercegovine, te ima sve veći utjecaj na ‘mainstream’ novinarstvo u online medijima. Naime, u jednoj etnički podijeljenoj zajednici bilo kakva kontroverznija vijest, objavljena na internet-portalu, bez obzira je li on na hrvatskom ili bosanskom jeziku, u pravilu izaziva niz komentara i reakcija čitalaca, a ti komentari nerijetko sadrže govor mržnje, huškački rječnik i doprinose daljnjem ”paljenju” opće atmosfere u društvu, preciznije u lokalnoj zajednici.
“Danas smo svi svjedoci da je svaki čovjek na neki način postao izvor informacija i komentator društvene zbilje”, navodi novinar BH Radija 1 i kolumnista portala bljesak.info, Igor Božović. On ističe kako treba obratiti pažnju na to da se danas ustvari zloupotrebljava sloboda informacija i pristupa informacijama baš kroz oblik društvenog komuniciranja, društvenih mreža. “Svjedoci smo da danas svako može otvoriti profil na internetu i širiti svoje alternativne činjenice, fake news i sve ove nove pojmove u kojima smo se udomaćili”, kaže Božović.
Takve stvari, slaže se, utječu na standardno novinarstvo, u ovom slučaju na internet-portale, koji su ušli u prazan medijski prostor koji je nastao na lokalnom nivou promjenom ‘reljefa’ kada se radi o lokalnim medijima. “Dobro je da ljudi mogu sve više doprinositi vlastitim iskustvima, jer onda imamo širi pojam i više pogleda na istu stvar i na isti događaj, ali loša je činjenica da bilo tko tko ima malo tehničkog znanja može plasirati informacije, ne govoreći o tome da je ta osoba provela neke godine učenja o etici novinarstva, o novinarskom bontonu i slično”, dodao je Božović.
Postoje razmišljanja da su za stanje medija i novinara uopće u centru Hercegovine, pored objektivnih, društvenih okolnosti, krivi i sami medijski poslenici. Upućeni smatraju kako su novinari neorganizirani, podijeljeni u više novinarskih udruženja, bez vlastitog sindikata koji bi se borio za njihova prava, a nekoliko pokušaja pokretanja takvog sindikata je ustvari propalo. “Moram kazati da su novinari prisiljeni raditi za možda plaćicu od 500 do 600 KM”, navodi urednica internet-portala republikainfo.com, Vera Soldo. Naglašava da novinari, ako žele biti slobodni, moraju platiti svoju slobodu, te kao primjer navodi rad domaćih novinara za inostrane medije. “Međunarodni mediji svojim novinarima daju bolje honorare, plaće. Kad ste vi bolje plaćeni, vi naravno da imate više sredstava za rad, naravno da imate veću mogućnost za rad na istraživačkim pričama, a to ovdje fali”, objašnjava Soldo, ukazujući na težak položaj novinara u Bosni i Hercegovini.
“Do novinara je samih da se izbore za svoj status. Ja sam uvijek, kada sam imao tako te neke razgovore o novinarstvu, o medijima, govorio da niko novinarima neće ništa dati. Postoje neke stvari koje se podrazumijevaju, u tom legislativnom smislu BiH ima gotovo pa savršene medijske zakone, čak su i neke članice EU prepisivale naša rješenja”, navodi Faruk Kajtaz.
On podsjeća kako je svojevremeno i Slovenija ‘prepisala’ neka zakonska rješenja od BiH, kada je riječ o medijima. Međutim, jedno je napisati zakon, usvojiti ga, a nešto sasvim drugo je taj zakon provesti, konzumirati ga u stvarnosti. “Dakle, novinari moraju da se izbore za svoja prava, oni prije svega moraju znati šta su njihova prava, moraju znati svoj posao, ne smiju biti držači mikrofona, trebaju biti ljudi koji razmišljaju svojom glavom i moraju biti ljudi koji poštivaju činjenice, jer bez istinitosti i činjenica onakvih kakve jesu, sve ostalo je upitno”, naglasio je Kajtaz.