Krajem ovog tjedna u Hrvatskoj nam predstoje Dani medijske pismenosti. I nema tko nije uključen i tko ne promovira tu famoznu “medijsku pismenost”. Međutim, iza te popularne sintagme krije se previše prešućenih pitanja i zaboravljene političke povijesti da si ne postavimo naslovno pitanje.
Od Županje do Žminja i od Brestovca Orehovičkog do Zagreba, cijela zemlja uskoro postaje poprište masovnog medijskog opismenjivanja: u knjižnicama, školama i novinskim redakcijama tridesetak hrvatskih gradova, od 19. do 21. aprila, čekaju nas prvi Dani medijske pismenosti. Bit će tu izložbi i predavanja, bit će kvizova i radionica zaigranih naziva poput “Stop gnjavaži – jednostavno pretraži” ili “Aplikacija nije zafrkancija”.
Samo, koliko je program zabavan, toliko je povod ozbiljan: važnost medijske pismenosti danas je veća nego ikada prije, jer upravo medijska pismenost – kao što upozorava Robert Tomljenović u ime organizatora manifestacije, Vijeća za elektroničke medije – nudi “jedan od ključnih odgovora na pitanja i probleme koje pred nas stavlja život u digitalnome hipertehnologiziranome medijskom svijetu”. Zato se, uostalom, Vijeću u organizaciji pridružio Unicef, zato Dane službeno podržavaju Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti i obrazovanja, zato im pomažu sve nacionalne televizije, vodeće dnevne novine, Hrvatski filmski savez, Carnet, T-portal, Yammat FM…
Cilj je zajedničkim snagama obrazovati odgovornu građanku i građanina, kritički nastrojene medijske konzumente koji će spretno odvajati prave od lažnih vijesti, razlikovati spinove od provjerenih informacija i odupirati se lukavim taktikama prikrivenog oglašavanja. U središtu kolektivne brige pritom su, naravno, mladi: prema specijalnom istraživanju kojim su najavljeni Dani, čak 81 posto roditelja smatra da se njihovu djecu ne podučava dovoljno niti o utjecaju medija niti o njihovim glavnim problemima – a to su, smatraju, redom: nasilni sadržaji, “sigurnost na internetu” i “količina vremena koje djeca provode uz različite ekrane” – pa je ovdje na kocki, očito, elementarna medijska kompetencija budućih generacija. Napokon, kada su ispitanike u istom istraživanju zamolili da na skali od jedan do pet sami procjene vlastitu medijsku pismenost, ovi su sebi dali mršavu ocjenu 2,8: nitko ne želi, sasvim sigurno, da tako neobrazovane roditelje sutra naslijede podjednako polupismena djeca.
Tko posjeduje? Tko kontrolira?
Doduše, katastrofalna ocjena – jedva nešto više od “dovoljan” – otvara i neka zanimljiva pitanja. Recimo: ako su roditelji, prema vlastitom sudu, medijski prilično potkapacitirani, otkud ideja da uopće mogu procijeniti nivo svoje pismenosti? Ili: kada već, eto, imamo posla s običnim analfabetima, zašto je važno što oni misle o medijskim izazovima s kojima se susreću djeca? Konačno: ako su po pitanju medija, kao što smo vidjeli, odrasli manje-više nepismeni, zašto im onda vjerovati kada kažu da se ključni medijski problemi rješavaju upravo opismenjivanjem?
Dileme mogu djelovati kao suvišna zanovijetanja, ali zapravo vode u srce problema koje popularna koncepcija “medijske pismenosti” sustavno prikriva. Sama po sebi ona, naravno, nije promašena: nema baš ničeg lošeg u plemenitoj namjeri da se zbunjeni konzumenti, izloženi svakodnevnoj kanonadi informacija, obrazuju i osposobe za kritičko snalaženje u digitalnoj džungli medijskih sadržaja. Nevolja, međutim, nastaje kada se kompletna medijska edukacija svede na prepoznavanje lažnih vijesti, neprimjerenih emisija i neetičnog oglašavanja: s one strane takvog pristupa ostaju tada problemi poput medijske infrastrukture, novinarskog rada ili vlasništva.
S one strane ostaju krupna pitanja kakva “medijska pismenost” baš nikada ne postavlja: tko posjeduje medijske kompanije, tko kontrolira informacije? Tko i kako na njima zarađuje? Što se točno događa s javnom funkcijom medija dok ih ubrzano prepuštamo tržištu? Kako financiranje oglašivačkim novcem utječe na strukturu vijesti? Kako ih oblikuje pad zaposlenosti? A kako smanjivanje materijalnih prava preostalih novinara? I tako dalje: u medijskom trokutu koji čine vlasnici, radnici i publika, promocija pismenosti nudi, ukratko, vrlo uzak kut gledanja. Nju zanima isključivo tzv. krajnji korisnik: skupa s ekskluzivnim interesom, na njega prebacuje kompletnu odgovornost za točno informiranje, selekciju relevantnih vijesti i odvajanje istine od laži.
Stručnjaci i zaključci
O paradoksima što ih takva, skučena vizura neprestano proizvodi Bilten je pisao nedavno, u povodu najnovijeg među brojnim istraživanjima koja dokazuju da je stanje medija neusporedivo bolje na sjeverozapadu Evrope nego u posttranzicijskim zemljama: stručnjaci su brzo zaključili kako je širenje lažnih vijesti na neki način povezano s medijskom nepismenošću istočnih Evropljana, a ne, recimo, s činjenicom da skandinavske države, medijski najnaprednije, javnim sredstvima obilno financiraju svoje obrazovne i medijske sustave.
Nema veze što stručnjaci pritom nisu ponudili nikakve argumente, nema veze što nisu znali objasniti kako je točno medijska nepismenost povezana sa širenjem lažnih vijesti: tamo gdje je premisa postavljena tako da unaprijed zaobilazi novčane tokove, zaključci se ionako nameću sami. A premisu ne postavlja bilo tko: oblikuje je nacionalna medijska politika koja ne dozvoljava preispitivanje temeljnih zakona tržišta, oblikuje je akademska proizvodnja znanja opsesivno orijentirana na “istraživanje publika”, oblikuju je moćne udruge poput Unicefa i sva sila novinskih komentatora.
Zato skori Dani medijske pismenosti nisu samo zaigrana i zabavna trodnevna manifestacija, nego još jedna potvrda čeličnog konsenzusa. Zato, uostalom, u njima sudjeluju vodeće državne institucije, provjereni stručnjaci i svi mainstreammediji: zato ondje nema nezavisnih portala, radikalnijih teoretičara niti otpuštenih novinara.
Zapadni pogled
I zato bi, napokon, u podučavanju medijske pismenosti vrijedilo krenuti od prvih slova. Vrijedilo bi, primjerice, pokazati kako je i kada koncepcija medijskog opismenjivanja uopće nastala: krajem devedesetih, u doba ubrzane komercijalizacije interneta, globalnog okrupnjavanja medijskog vlasništva i galopirajuće privatizacije medijskog sektora u postsocijalističkim zemljama. U vrijeme kada su – kao što u tekstu znakovitog naslova “Mit medijske pismenosti” podsjeća kanadska teoretičarka Zoë Druick – “medijski studiji, nakon što ih je desnica dugo napadala zbog istodobne ‘neodređenosti’ i pretjerane političnosti, pretvoreni u znatno ‘neutralniju’ promociju medijske pismenosti”.
Pa ih je onda, disciplinarno pripitomljene i akademski preparirane, korporativna agenda mogla lako iskoristiti u svrhu tzv. “globalnog širenja demokracije”. Transformacija, dakle, nipošto nije bila nevina: kooptirajući bogatu tradiciju radikalne kritike medija kakvu su još od šezdesetih godina provodili lijevi društveni pokreti i brojni angažirani intelektualci, prilagodila ju je ideji postepenog obrazovanja nedoraslih medijskih publika globalnog Juga i Istoka, svih onih zaostalih društava u kojima još uvijek žive demokratski nezrela djeca postkomunističkih i postkolonijalnih političkih sustava. I baš zato je temeljna preokupacija medijskog opismenjivanja – ona paranoidna briga za nevine klince, svakodnevno izložene opakim prijetnjama zavodljivog oglašavanja, nasilnih igrica i cyberbullinga – tako ironična.
Dok ih medijski nepismeni roditelji pokušavaju opismeniti, ignorirajući pritom spremno – u skladu s preporukama vodećih stručnjaka – probleme rada, vlasništva i financiranja, neobično je lako previdjeti kako zapravo čitava situacija izgleda iz perspektive Zapada, mjesta na kojem se propisuje suvremena medijska gramatika. Promatrani s te strane, naime, neobrazovani, naivni i tragično nepismeni medijski mališani smo svi mi.