U Bosnu i Hercegovinu prvi Rusini doseljavaju iz istočne Galicije krajem 19. st. kao ekonomski migranti
Rusini su jedan od najslabije poznatih europskih naroda, narod za koji dio čitatelja ovog teksta možda nikad nije ni čuo, zbog čega ću velik dio ovog teksta posvetiti priči o Rusinima uopće. Rusini pripadaju istočnoslavenskoj grupi naroda (uz Ruse, Ukrajince i Bjeloruse), a domovina im se nalazi na tromeđi Ukrajine, Poljske i Slovačke. Njihov točan broj u svijetu nije poznat, jer Rusini nisu zakonski priznata manjina u svim državama u kojima žive. Računa se s brojkom između 1-1,5 milijuna Rusina u svijetu. Većina od tog broja danas živi u Ukrajini oko grada Uzhgoroda, u Slovačkoj oko Prešova, Poljskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Srbiji, te u manjem broju u Češkoj, Hrvatskoj i BiH. Preostalih pola milijuna živi izvan Europe. Brdski kraj rusinske pradomovine i loše političke prilike nisu bile pogodne za značajniju agrarnu djelatnost ili industrijalizaciju, pa migracije Rusina u smjeru srednje Europe počinju već u 14. st. U 19. st. velik broj Rusina emigrira u SAD i zapošljava se u tamošnjim rudnicima i čeličanama. Od 1920-ih godina Rusini sele i u Kanadu, Argentinu i Australiju.
Rusini su gostoljubiv narod, poznat po lijepom rezbarenju i narodnom vezu, umjetnosti šaranja uskrsnih jaja voskom pomoću igle (kraanky), kao i po čuvenim pastirskim pjesmama praćenim frulom, u kojima je mnoštvo motiva iz raznih kultura koje su rusinski pastiri preuzeli na svojim putovanjima. Zbog konstantnog osporavanja posebnosti njihovog identiteta kroz povijest, mnogi su Rusini postupno asimilirani u druge narode, no ipak se radi o narodu s jedinstvenim identitetom. Taj narod ima i vlastiti jezik s mnoštvom dijalekata, te ćirilično pismo s 56 znakova. Rusini imaju i svoj grb, na kojem se nalazi crveni medvjed okrenut prema plavo-žutim poljima, bojama Švedske, što je jedan od argumenata hipoteze prema kojoj su Rusini izvorno normansko švedsko pleme koje se preselilo južno od baltičke obale i osnovalo Kijevsku Rusiju kao prvu istočnoslavensku državu (u finskom jeziku npr. naziv za Švedsku je „ruotsi“). Najezda Avara je uništila tu nekoć snažnu i bogatu državu (glavni grad Kijev je imao nadimak „zlatni“ jer je imao zlatna gradska vrata i 140 crkava s kupolama presvučenim zlatom). Pored jezika i grba Rusini imaju i vlastitu himnu (ne pretjerano maštovitog naziva) Ja Rusnak bul i budzem / Bio sam, jesam i ostat ću Rusin.
Postoji dosta konfuzije oko naziva Rusin. Rusini sami sebe nazivaju Rusnaci, drugi ih narodi nazivaju Karpato-Rusini, Ruteni, (za)karpatski Rusi(ni), Malorusi, Ugro-Rusini, a ponekad su izjednačavani sa slovačkim gorštacima Goralima i ukrajinskim Verkhovyntsima. Najviše kontroverzi je donio austrougarski naziv Ruteni, koji od 1843. postaje službeni naziv za sve Rusine i Ukrajince unutar Austro-Ugarske. Pragmatična austrougarska politika nije marila puno za etnografske posebnosti i kasnije svađe koje će proizaći iz njihovog nazivlja (ova izjava vrijedi i za austrougarske namjesnike u BiH i njihove kulturnopolitičke ideje). Kako nakon 1900. većina austrougarskih Rutena preuzima naziv Ukrajinci, jača uvjerenje kako su i Rusini tek dio ukrajinskog naroda koji je austrougarska politika otuđila od Ukrajinaca. Ukrajina i dan danas Rusine smatra Ukrajincima i ne priznaje postojanje rusinskog jezika. Uoči 2. svj. rata, 15.3.1939., Rusini su proglasili samostalnu državu pod nazivom Karpatska Ukrajina, no samo jedan dan nakon proglašenja Zakarpatje osvajaju mađarske trupe i rusinska država ponovno prestaje postojati.Nakon 2. svj. rata Rusini su bezuspješno nastojali postati 16. savezna republika u SSSR-u. Sovjeti su najprije zabranili rusinsku grkokatoličku crkvu, zamijenivši je pravoslavnom pod ruskim patrijarhom – pri čemu je bitnu ulogu odigrao i dr. Gabrijel Kostelnik, grkokatolički svećenik iz Vojvodine koji je potpisao likvidaciju grkokatoličke crkve u Ukrajini nakon 2. svj. rata (zbog čega ga danas SPC smatra svetim). Kako je rusinski identitet bio usko povezan s grkokatoličkom crkvom, sovjetska vlast zatim negira i postojanje rusinskog naroda. 1991. je istovremeno s referendumom o neovisnosti Ukrajine održan i rusinski referendum na kojem se 78% građana izjasnilo za samostalnost. Ni taj referendum ni pokušaje proglašenja rusinske autonomije 2008. i 2015. ukrajinske vlasti nisu uvažile. Štoviše, položaj Rusina u Ukrajini se pogoršavao zadnjih 20 godina, a bilo je i hapšenja rusinskih aktivista. Treba spomenuti i kako je zvanična ruska politika zadnjih 20 godina podržavala rusinske težnje za autonomijom, što je istima na koncu samo odmoglo.
Najpoznatiji Rusin u povijesti je američki umjetnik Andy Warhol, osnivač pop-arta, čija je obitelj rodom iz sela Medzilaborce. Neki tvrde kako je Warholova umjetnost djelomično bazirana na rusinskim ikonama, te da njegova slika „I come from nowhere“ odražava rusinski identitet, narod bez mjesta na karti. Najvažniji nosilac rusinske nacionalne ideje je Aleksandar Duhnovič, književnik, povjesničar, etnograf, panslavist i vođa rusinskog nacionalnog preporoda, koji se borio protiv socijalnog ugnjetavanja Rusina u Austro-Ugarskoj, osnivao muzeje, literarna društva i tiskare. Rusinsko se podrijetlo pripisuje i glumcu Tomu Sellecku, a prema jednoj hipotezi i legendarnom kralju Arthuru (u filmu „Kralj Arthur“ srećemo grupu skitskih konjanika koji svako malo viču rus, rus). Postoji čak i hipoteza koja povezuje podrijetlo Rusina s Bijelom Hrvatskom.
Na prostore južnoslavenskih naroda Rusini dolaze u 18. st. kad je Austrougarska nakon ratova za oslobođenje od Osmanlija poticala kolonizaciju nenaseljene plodne zemlje. Rusini tada doseljavaju najprije u Vojvodinu. Danas je rusinski jezik jedan od službenih jezika u Vojvodini, a naselje Ruski Krstur centar rusinske zajednice u Vojvodini s jedinom srednjom školom na rusinskom jeziku u svijetu. Zbog visokog nataliteta Rusina u Vojvodini i usitnjavanja zemljišnih posjeda, krajem 18. st. dio Rusina seli u Srijem. U Hrvatskoj su Rusini danas autohtona manjina, a u lipnju 2017. je po prvi put u povijesti na tlu Hrvatske (u Osijeku) održan Svjetski kongres Rusina.
U Bosnu i Hercegovinu prvi Rusini doseljavaju iz istočne Galicije krajem 19. st. kao ekonomski migranti (sic, tada su mnogi narodi u Bosnu i Hercegovinu doseljavali kao ekonomski migranti!). Rusini su u BiH bili najpoznatiji u narodu pod nazivom Galicijani, prema oblasti iz koje su doselili. Najveća koncentracija doseljenih Rusina u BiH bila je oko Prnjavora i Prijedora, u slabo naseljenom kraju iz kojeg se bošnjačko stanovništvo nakon austrougarske okupacije BiH iselilo u Tursku. Rusinski su doseljenici u tom kraju iskrčili brojne hektare šume i pretvorili ih u obradive površine. Prve godine nakon dolaska u BiH su bile teške za Rusine. Rusinski kroničar Josif Grodski piše kako je rusinskim doseljenicima puno pomagalo domaće stanovništvo i navodi slučajeve kad jedan musliman u Čelincu organizira prikupljanje hrane za jednog siromašnog Rusina, te kako Hrvati pomažu oko gradnje grkokatoličkih crkava. Broj Rusina u BiH nije bio velik: 1895. u BiH živi svega 165 Rusina. 1909. je osnovana prva rusinska čitaonica Društva „Prosvita“ u Prnjavoru. Nakon izbijanja revolucije u Rusiji 1917. predstavnici ukrajinskog nacionalnog pokreta u Kijevu su proglasili Ukrajinsku narodnu republiku. Nakon što je ista bila ukinuta, uslijedio je migracijski val iz Ukrajine u smjeru Jugoslavije. Pod utjecajem ukrajinskih doseljenika i ukrajinskog narodnog preporoda mnogi Rusini iz BiH prihvaćaju ukrajinski identitet. A onda odjednom na prvom popisu stanovništva nakon 2. svj. rata u BiH živi čak 7.883 Rusina, da bi na popisu 1971. u BiH preostao svega 141 Rusin. Rješenje ove zagonetke je u podatku kako su do 1971. u rubriku Rusini na popisima stanovništva ubrajani i Ukrajinci. Tek od 1971. počinje njihovo odvojeno popisivanje. Ovakva politika jugoslavenskih vlasti bila je uvjetovana ustupcima Moskvi koja je „ukrajinštinu“ tretirala s animozitetom, te činjenicom da je stariji, rusinski doseljenički val bio bolje integriran u društvene strukture Jugoslavije od mlađeg, ukrajinskog iseljeničkog vala, pa su vlasti u Rusinima vidjele zajedničkog predstavnika za obje grupacije. Popis iz 1991. je pokazao svega 133 Rusina u BiH.
Za vrijeme raspada bivše Jugoslavije većina Rusina podržava nezavisnost Hrvatske i BiH, tek dio je lojalan JNA. Nakon pada Vukovara Rusini iz JNA protjeruju i ubijaju Rusine koji su stali na hrvatsku stranu. O deportacijama Rusina u Hrvatskoj se u travnju 1992. govorilo i u Narodnoj skupštini Srbije. Hrvatski sudovi su imali suđenja zbog zločina nad Rusinima, no na kraju su za ratni zločin osuđena samo dvojica Rusina. Optužnice su bile apsurdne: kako dokazati krivično djelo ubojstva na nacionalnoj osnovi nad Rusinima koje su činili sami Rusini? Rusini su narod koji srećom nikad nije doživio genocid – dijelom možda i što priprema za genocid uključuje i pretpostavku kako ciljani narod uopće postoji. A mnogi i dalje osporavaju postojanje rusinskog naroda, naroda koji nikad nije imao vlastitu državu. Omiljena šala Rusina je kako je njihova obitelj živjela u pet različitih zemalja, bez da ijednom presele. Ta šala bi imala smisla i kad bi ju se izreklo na prostoru ex-Jugoslavije. Ona najbolje svjedoči o političkoj nestabilnosti prostora na kojem se nalazi pradomovina Rusina. Povijest je htjela da se njihova domovina nađe na važnom strateškom raskrižju između Istoka i Zapada. Rane karte opisuju domovinu Rusina kao „terra nullius“ (ničija zemlja) ili „terra indagines“ (zemlja između), a u zadnjih 500 godina ova zemlja funkcionira kao neobičan hibrid/most između istoka i zapada. Ovo nazivlje i opisi bi se mogli primijeniti i za današnju BiH. Sličnost s BiH je i u geografskoj zatvorenosti rusinske domovine, nepristupačnost terena ih je izolirala od ostalih Slavena i omogućila razvoj jedinstvene mikrokulture.
Rusini, međutim, iako nikad nisu imali vlastitu državu, nikad nisu bili ni spremni proliti svoju ili tuđu krv za stvaranje iste (stav koji valjda izaziva prezir kod naših nacionalno osviještenih vođa). Oni ističu kako ih to što nemaju vlastitu nacionalnu državu ne čini ništa manje vrijednim narodom. Rusinska se dijaspora više okrenula obrazovanju i integraciji u države u kojima žive, negoli stvaranju vlastite države. Prema statistikama, u rusinskoj dijaspori danas praktično nema nepismenih, a više od 10% ih ima visoko obrazovanje. Na pitanje „Trebamo li imati svoju državu?“ mnogi od njih – poput povjesničara Paula Roberta Magoscija – odgovaraju: „Ne gubite vrijeme, vaša država je svaka u kojoj živite“ i zagovaraju interkulturalizam i ravnopravni dijalog različitih nacija. Takav stav je pomogao Rusinima da, koliko je do njih, uvijek žive mirno u multikulturalnim, multietničkim zajednicama u kojima se zateknu, bilo to u BiH, bilo drugdje diljem svijeta. Svijet bi bio mirnije i tiše mjesto kad bi bilo više takvih naroda.
Marijan Oršolić, Prometej.ba