Pored čudovišnih Himlera, Ajhmana, Geringa, Spira, Gebelsa, neko drugi je važio za najopasnijeg Hitlerovog čovjeka. Taj drugi bio je Rajnhard Hajdrih, istinska siva eminencija nacističkog režima, “zli genije” za kojeg se spekulisalo da je sposoban da svrgne i samog Firera.
Kad je kao prekaljeni SS-ovac i šef RSHA, tim i Gestapa, u septembru 1941. postao protektor Češke i Moravske, očekivalo se da će Plava Zvijer, kako su mu njegovi tepali, u anektiranom području brzinski ugušiti bilo kakav oblik otpora.
I zaista, nije dugo trebalo da ustanovi potpunu strahovladu, zaboravljajući, doduše, da gdje ima straha ima i hrabrosti, to veće što je veći strah. Zato su mu, upravo kad je bio uvjeren da mu više niko ništa ne može, ravno u lice bacili bombu, onu stvarnu, a ona je simbolički odjeknula čitavim Rajhom koji je tada, prije Staljingrada, na bojištu stajao bolje nego ikad prije.
Taj napad na Zvijer u istoriju je upisana 27. maja 1942. godine u Pragu, pod kodnim imenom Operacija Antropoid, a potom ga pomalo i zaboravila, sve dok ga, jer je fascinantan, a istinit triler, nije detaljno rekonstruisao francuski pisac Loren Bine u sjajnom prvencu “HHhH”.
“Otac mi je o praškom atentatu pričao kad sam bio dječak, a onda sam, kad sam služio vojni rok u Bratislavi, opet načuo nešto i krenuo istraživati. Što sam više kopao po istoriji, to mi je jasnije bilo da ta epizoda zaslužuje čitavu knjigu, pogotovo jer je u Francuskoj i zapadnoj Evropi prilično nepoznata”, objašnjava autor motivaciju za pisanje djela koje mu je uzelo deset godina života, ali i donijelo hrpu nagrada i laskanja njegovih omiljenih pisaca, poput legendarnog Breta Istona Elisa, koji je “HHhH” ocijenio jednim od najboljih istorijskih romana koje je pročitao.
Operaciju Antropoid inicirao je predsjednik čehoslovačke vlade u egzilu Edvard Beneš, koji je iz svog tadašnjeg londonskog utočišta očajan posmatrao kako Hajdrih “ilegalne” pokrete otpora ruši jedan za drugim. Bilo je potrebno da se reaguje brzo i izvana, upravo iz Engleske.
“Osim što je htio da stimuliše ugroženi čehoslovački patriotizam, Beneš je tražio način da što prije impresionira saveznike, kojima je trebalo pokazati da na Čehoslovačku itekako mogu da računaju. Bilo je to i dugoročno ulaganje jer Englezi još nisu htjeli ni da čuju o razvrgavanju Minhenskog sporazuma, kojim su 1938. izdali Beneša i čehoslovačke Sudete, gdje su Nijemci činili većinu, doslovno poklonili Hitleru. Čemberlen je tada izjavio da vjeruje da je to zalog budućeg trajnog mira. Bolna ironija, nije li”, pita Bine dodajući kako je u vrijeme kad se “kuvao” atentat na scenu stupio vidovitiji Čerčil koji je navijao da se Hajdrih makne jer se spekulisalo i da bi, pošto je mudriji od Hitlera, mogao da skroji uslove u kojima će Rajh opstati čak i ako izgubi rat.
Za Antropoid su Englezi stoga pružili logističku podršku, što je značilo i obuku izvršilaca, a Beneš je o tajnom planu izvjestio i Staljina, da se ovaj ne bi uvrijedio.
Očekivanja su, dakle, bila ogromna. Hajdrih je bio izazovna meta. Visokopozicioniran, što je trebalo i nacistima i Saveznicima jasno i glasno isporučiti poruku. Osim što bi time bila narušena realna moć, ubistvo Rajnharda imalo bi i snažnu simboliku jer ga je Hitler smatrao prototipom savršenog naciste, istovremeno krvoločnog i efikasnog, a pri tome još i plavokosog i visokog.
Osjećao je prema njemu oduvijek poštovanje, čak i strahopoštovanje zbog kojeg ga je rado držao što bliže. To što se Hajdrih hvalio da je ‘praški koljač’ Benešu je bila definitivna tačka na i.
“Rajnharda je zapravo njegova nadmenost koštala života. On je bio toliko uvjeren da je nedodirljiv da se ‘svojim’ Pragom u Mercedesovom kabrioletu često vozikao bez zaštite i dodatne pratnje, samo s korpulentnim vozačem Klajnom. Jednom se Spir prenerazio nad tom njegovom nesmotrenošću, na šta mu je Hajdrih pokroviteljski uputio pitanje: ‘Zašto misliš da bi moji Česi pucali na mene?’. Nacističkom ministru naoružanja nakon toga nije preostalo ništa drugo nego da ušuti, mada mu vožnja u otvorenom autu po Pragu nije bila nimalo ugodna”, zaključuje Bine.
Kad je meta odabrana, trebalo je odrediti i ko će na nju pucati. Među imenima mladih učesnika pokreta otpora iskristalizovala su se dva – Jan Kubiš i Jozef Gabčík.
“Jan je bio Čeh, Jozef Slovak i obojica su nakon okupacije domovine otišli u borbu protiv okupatora. Kada su ih pozvali u Antropoid, bili su u Engleskoj, u specijalnim jedinicama obuke i već su se poprilično istakli na ratištima, prije svega u Francuskoj. Kubiš je pritom bio bolji s eksplozivom, a Gabčík sa mašinkom”, kaže Bine koji njima dvojici i njihovim brojnim znanim i neznanim pomagačima posvetio knjigu, odbijajući da se u njoj stavi u njihov položaj, priča umjesto njih jer, kako je objasnio, nikad se nije našao u približno sličnoj situaciji kad je morao da bude toliko hrabar i odlučan.
Isto tako je zastao i pred ulazom u Aušvic, osjećajući da je nedostojan da uopšte pokuša opisati vrhunac ljudske patnje iza vrata najpoznatijeg koncentracionog logora.
“Kad su Kubiša i Gabčíka pitali da li su zaista spremni na misiju koja će ih vjerovatno koštati života, kao što i jeste, obojica su rekli da im je to posao i da bi radije umrli nego pali u ruke Gestapoa”, kaže Bine koji se kao talentovan pripovjedač istakao posebno u dijelu u kojem iz sekunde u sekundu prikazuje tok ovog zbilja suludog atentata, ne samo zbog njegove opasnosti i težine, nego i zbog brojnih nevjerovatnih obrata.
Dvojac iz Londona stigao je avionom iz kojeg su se padobranima trebali da se iskrcaju u blizini Praga, ali odmah je krenulo naopako. Spustili su ih na pogrešno mjesto, ali momci su uspjeli nekako da se izvuku iz problema. Mjesecima nakon toga su se skrivali u Pragu i okolini, seleći iz kuće jedne porodice u drugu, a svi ti ljudi s njima su rizikovali svoje živote.
Jedan pogrešan potez i sve bi propalo, doslovno. Jedan tesar svakog dana im je izviđao i ostavljao ceduljicu o tome kada Hajdrih napušta svoju palatu, u kojoj je za vrijeme mandata živio sa suprugom Linom i djecom, te kada se vraća i ide li s pratnjom ili bez nje.
Znali su koja mu je standardna ruta i da se često vozi samo s Klajnom, ali iz dojava tesara nije bilo moguće razabrati neki šablon pa su Kubiš i Gabčík morali nasumično da biraju datum. U odluci da to bude taj 27. maj pomogle su im uznemirujuće vijesti da Hajdrih, nakon što je slomio Prag, odlazi zauvijek iz Čehoslovačke i prelazi u Francusku, da tamo uvodi svoj dobro poznati ‘red’.
“Kad su se ujutro tog dana dvojica atentatora biciklima dovezli na zacrtano mjesto, na okuku ulice Holešovice, koja je tu uska poput ušice igle pa je Mercedes prisiljen da naglo uspori, Hajdrihov auto se, uprkos tome što inače nije kasnio, nije pojavljivao. Već je bilo deset sati i bili su uvjereni da je već otišao na taj sastanak s Hitlerom u Berlin, na kojem će ga prerasporediti u Pariz, da su prokockali veliku šansu”, prepričava Bine.
Kada se automobil ipak pojavio, dogodio se neviđen, užasan peh.
“Gabčik je izašao pred automobil s mantilom prebačenim preko ruke, a ispod njega je krio pušku. Pretvarao se da će preći cestu, a onda se zaustavio, izvukao svoje automatsko oružje, podigao ga prema Hajdrihu, nanišanio, pucao i – ništa. Mjeseci pripreme da bi se u ključnom momentu engleska puška Sten zaglavila. Cijeli svijet ostaje ukočen od zaprepaštenja tokom vrlo dugih desetinki sekunde. Gabčík, Hajdrih, Klajn, Kubiš. Kakav je to kič! Kao u vesternu!”, prepričava Bine.
Tada se u akciju uključio Kubiš koji je prišao odzada, iz torbe izvadio bombu i bacio je. Ono što je fascinantno, a mnogo toga je takvo u ovoj priči jeste sljedeće – svi su preživjeli.
Barem neko vrijeme. Nakon što je, naizgled netaknut, Hajdrih čak krenuo da ganja napadača, pao je povrijeđen. Činilo se da će se i izvući nakon operacije, ali preminuo je 4. juna, od infekcije zbog ranjavanja. Hrabri momci, koji su se spremili da će ubiti, ali ne i preživjeti, uspjeli su da pobjegnu s mjesta događaja.
A onda, sumanuta nacistička horda je reagovala. Hitler je, piše Bine, čim je čuo šta se Hajdrihu dogodilo poludio kad je čuo da se ovaj redovno i nadobudno Pragom vozao u tom svom kabrioletu. Onda je ponudio nagradu.
“Promptno je objavljeno da će onaj koji o počiniocima ‘zločina’ Rajhu dostavi bilo kakvu informaciju, uz, dakako, posvemašnju diskreciju, dobiti deset miliona kruna. Onda je marionetska vlada Protektorata, na čelu s Emilom Hašeom, poltronski udvostručila nagradu”, priča Bine naglašavajući kako se izdajnik, kao u svakoj istinitoj priči, zaista pojavio – onaj koji se u Pokret otpora, za razliku od ostalih domoljuba, prijavio jer je, kako je sam objasnio, bio željan pustolovine, Čeh Karel Čurda.
“Prije nego što je otkucao svoje ranije saborce, Hitler je već bio toliko frustriran neuspjehom Rajha da pronađe i kazne Hajdrihove ubice. Morao je da nađe poligon za odmazdu, a našao ga je u Lidicama, selu dvadesetak kilometara sjeverozapadno od Praga, za koje je naredio da se sravni sa zemljom. Vijest o tome 10. juna 1942. Gabčíka i Kubiša dočekala je u kripti Pravoslavne crkve Svetog Karla Boromejskog, danas Svetog Ćirila i Metodija, u kojoj su se već danima skrivali s ostalim padobrancima, pripadnicima Pokreta. Tražili su način kako da oni, najtraženiji ljudi u Rajhu, pobjegnu, i to iz tog masivnog zdanja u podnožju Reslove ulice, koja se s Karlovog trga spušta do rijeke. Bili su u samom srcu Praga. Zahvaljujući izdajniku, nacisti su ih na kraju otkrili, ali Gabčík i Kubiš su tada SS-ovcima priredili nevjerovatan obrat i krajnje neugodno iznenađenje.
Naviknuti, valjda, da se svi skamene kad namirišu njihove kožne mantile, u crkvu su upali misleći da će biti lako. Ono što im je slijedilo bio je pravi Fort Alamo. Trebalo im je tri sata da svladaju Kubiša i još dvojicu koji su se skrivali u galeriji iznad crkvene lađe. S uvijek optimističnim Gabčíkom bilo je još nezgodnije. Osam sati i osamsto esesovaca na njih sedmoricu u kripti. Svi su se, kad je bilo jasno da više ne mogu pružati otpor, sami ubili. Sve radije nego da padnu u ruke Gestapo”,- zaključuje Bine kojeg su, kako oko toga, tako i oko drugih detalja u knjizi, pitali da li je to zaista bilo tako.
“Naviknuti smo da se istorijske ‘istine’ neprestano krivotvore, da bi se unosnije prodale. Zato se u svemu očekuje fikcija i falsifikovanje, ali ja u ‘HHhH’ nudim zaista istinitu priču. Jednostavno, uz sve što je bilo, nema potrebe za izmišljanjem. Ipak, uprkos desetogodišnjem istraživanju koje sam preduzeo, bilo je nekih rupa koje nikako nisam mogao da ispunim fakcijom pa sam se povremeno upuštao u maštanje o potencijalnim scenarijima. Ali uvijek sam, tih možda 15 odsto slučajeva, čitaocu na licu mjesta, u tekstu, priznao, rekao da to je to tek moja subjektivna maštarija. Na taj sam način uz priču o ubistvu pokazao i koliko mi je teško bilo da je iznesem na vidjelo, onako kako želim”, objašnjava Bine, očigledno sklon metaknjiževnosti, koju su mu pojedini čitaoci zamjerili.
“To su oni koji cijene tradiciju u književnosti, a takvih je većina francuskih pisaca. U njih se eksperimentisanje svodi na teme pa misle da su provokativni i inovativni jer pišu o seksu, mada i dalje pišu u stilu Balzaka. To inzistiranje na klasičnom ključu pripovijedanja, u kojem se narator i autor, recimo, moraju jasno odvojiti, što mi je još od faksa bila glupost, objašnjava i to što je nimalo zanimljivi Huelebek već deset godina kralj francuske književne scene. Meni bez metadijela, tog svojevrsnog dijaloga s čitaocem, nema smisla da pišem savremeni roman”, odlučan je Bine.
Njegov “HHhH”, tvrdi, nije tu da bi dokazivao nešto novo o nacizmu, nego da bi, na tragu Tarantinovih “Nemilosrdnih gadova” ili pak “Mausa” Arta Špigelmana, staru priču iznio na novi način, poigravajući se formom. Nacizam i tako i tako nikad nije stara priča, jer itekako ima savremene i raznovrsne odjeke. Ali i kad je u pitanju onaj stari, hitlerovski, i tu je nacizam daleko od stare priče. Tako i danas, nakon cijelog niza gnusnih saznanja o toj boleštini, dobijenih najprije kroz Nirnberg i suđenje Ejhmanu, čiji je šef bio upravo Hajdrih, uvijek će se naći neko prostodušan ko će upitati da li je moguće da se to zaista događalo.