Pop i rock scenu u BiH, kao i sve koji su obilježili njezinih pola vijeka, novinar Amir Misirlić objedinio je u knjigu.
Piše: Sead Vegara
Bh. novinar, publicista i muzički kritičar Amir Misirlić objavio je knjigu 50 godina bosansko-hercegovačkog pop-roka kao svojevrsni nastavak njegove knjige Prvi bosanskohercegovački pop-rok leksikon, objavljene 2004. godine. U novoj knjizi Misirlić daje obilje podataka o muzičarima i sastavima iz BiH krenuvši od šezdesetih pa na ovamo. S njim razgovarmo o stanju na bh. muzičkoj sceni, bh. muzičkim legendama, ali i popularnoj formi muzičkog dokumentarca.
Da li je prije Indexa i njihove pjesme Pružam ruke iz 1967. godine bilo ozbiljnijih pokušaja sa autorskim pop-rock kompozicijama ili se upravo ova pjesma smatra kao prijelomna i ključna za početak i postanak bh. pop rock muzičke scene?
– Bilo je, naravno. I to baš kod Indexa. Oni su još 1964. godine imali na prvom singlu pjesmu Nikada, instrumental koji je napisao Ismet Nuno Arnautalić. Naredne godine su imali pjesmu Dječak iz obične ulice, koja, međutim, iako je emitovana tada, nije objavljena sve do 2007. godine i kompilacije U inat godinama.
Vašom nedavno objavljenom knjigom 50 godina bosansko-hercegovačkog pop-roka obilježena je 50. godišnjica postanka bh. pop rocka i ona predstavlja svojevrsni nastavak Prvog bosanskohercegovačkog pop-rok leksikona iz 2004. godine. Koliko se zapravo nova knjiga razlikuje od Leksikona?
– Drugačije je metodološki postavljena, odvojene su epohe, ubačeni su podaci iz proteklih 13 godina i nastojao sam popuniti praznine koje sam uočio u prvoj knjizi. Ova knjiga je znatno obimnija, sa više fotografija i štampana u boji. A neke stvari su morale ostati i iste jer je nemoguće neke činjenice promijeniti.
Knjiga 50 godina bosansko-hercegovačkog pop-roka historiografski je podijeljna na pet dekada počevši od šezdesetih pa sve do 2000-tih i pokriva sve bh. bendove i samostalne izvođače sa kompletnim diskografijama, svojevrsnim anegdotama o muzičarima i prepoznatljivim fotografijama. Kada biste mogli izdvojiti, koja bi po Vama bila najreprezentativnija dekada u bh. pop-rock muzici?
– Svaka ima svoj značaj i teško ih je vrednovati i upoređivati. Šezdesete su vrijeme borbe za priznanje prava na sviranje pop rock muzike. Stvaraoci iz tog perioda bili su pioniri i podnijeli su teret tog prvog udara i mora im se odati priznanje na hrabrosti i viziji. Sedamdesete donose formiranje onoga što danas zovemo sarajevskom pop rock scenom ili sarajevskom pop rock školom. Osamdesete nisu uzalud nazvane zlatnim. Oni koji su svirali u ratnim devedesetim sigurno se ne mogu mjeriti samo muzičkim aršinima. Bez bilo koje od tih dekada ova priča ne bi bila potpuna.
U knjizi ste nekim grupama i izvođačima posvetili nešto više prostora, nekima opet manje. Da li postoji bend ili izvođač koji bi mogao biti tzv. marker i najveća bh. muzička zvijezda?
– Mislim da ne postoji i ne bi bilo dobro da postoji. Ima ih nekoliko bez kojih bismo bili puno siromašniji. Ako bi izdvojili samo jednog to bi značilo da su oni drugi manje važni. A nisu. Svako od njih nije bio jednako važan u svakom trenutku svoje karijere. U jednom momentu su bili komete koje su i drugima osvjetljavale put, a onda bi nastavili svoju putanju i dalje uspješni i veliki, ali ne više tako značajni.
Indexi ili Bijelo dugme? Kemal Monteno ili Zdravko Čolić? Ako je pitanje na mjestu.
– To je više pitanje o ličnim afinitetima svakoga od nas, dok je vrlo teško, skoro nemoguće te stvaraoce komparirati. Pogotovo jer oni nisu suprotstavljeni jedni drugima nego su pomagali jedni drugima. Koliko je samo velikih pjesama Čoli napisao upravo Kemal Monteno. A onda je opet bilo situacija kada je Čolić bio spreman da uskoči Indexima kao zamjena za Davorina Popovića na turneji po Sovjetskom savezu. Ili Indexi i Dugme. Da nije bilo Fadila Redžića koji ih je vratio iz Italije (uz pomoć Bregovićeve majke) 1970. godine ko zna da li bi bilo uopšte Dugmeta kakvo poznajemo. Neko će, naravno, izabrati ove ili one, ali, opet kažem teško da bi se našli nepristrasni argumenti koji bi opravdali takav izbor.
Ko je po Vam najbolji bh. muzički tekstopisac?
– Ako govorimo o tekstopiscima koji su samo tekstopisci, a ne i kantautori onda je to, po meni, bez premca Duško Trifunović. Što ne znači da tu nema čitava plejada sjajnih novih tekstopisaca kao što su Dino Merlin, Edo Maajka, Fahrudin Pecikoza, Zlatan Fazlić, Miroslav Pilj, pa i Goran Bregović, Davor Sučić, Armin Šaković. Dubioza kolektiv ima sjajne tekstove, kao i Helem nejse. A nadam se da i poneki moj tekst nije baš totalni promašaj.
Kakvo je Vaše stajalište po prirodi prijeratne bh. pop-rock muzičke scene, a kakvo ono sa poslijeratnom i današnjom gledano unazad 10 godina?
– Teško je to upoređivati. Tada su bile potpuno drugačije okolnosti, postojala je cijela industrija, provjera kontrole kvaliteta i puno veći procenat onoga što se snimalo i objavljivalo bio je uspješan u smislu da su to bile pjesme sa ozbiljnom nakanom da potraju. Danas imamo neku vrstu hiperprodukcije i puno teže je u toj masi prepoznati ono što vrijedi. Teško je znati da li je ono što na trenutak zasija pravi dijamant ili najobičnija bižuterija, ili čak samo staniol od čokolade ili razbijena flaša. Ali da bi kvalitet ponovo imao podršku muzička produkcija bi ponovo morala biti dio jednog sistema u kojem mediji i muzički urednici vrlo ozbiljno shvataju svoj posao.
Koje su to nove nade, nove snage, oni o kojima se priča i oni o kojima se malo zna?
– Ne znam koliko se o njima zna ili ne zna, ali mene su fascinirali Helem nejse. Tu si i Sunday Stories, pa Malter ego iz Mostara, Edvin Čandić iz Brčkog, Zorana Guja sa Pala. A od onih za koje se zna i koji su već dosta dugo tu neprikosnovena je Dubioza kolektiv koja je već postala svjetska priča.
Sarajevo je prije rata imalo najkvalitetniju muzičku pop-rock scenu u bivšoj državi, ili možda griješim? Kakava je trenutačna situacija u regionu po pitanju muzičke pop-rock scene?
– Usudio bih se reći da je brutalno, bezobrizno i bezobrazno pretvaranje muzike u najobičniju robu za masovnu potrošnju ono po ćemu ćemo zapamtiti regionalnu muzičku scenu ovih godina. Najgore je što svi mi u Bosni i Hercegovini, koji smo nekada diktirali trendove, ali trendove koji su ostavljali kvalitet iza sebe, sada prihvatili reality šund kao parametar i pokušavamo da na isti način odgovorimo tim uticajima sa strane praveći vlastite, lošije verzije dovoljno loše degradacije muzike. Ali nemamo pravo da se ljutimo na medije ili muzičare što su prihvatili tu igru. Mora postojati ozbiljna državna strategija o tome je li nam bitno to što se snima ovdje i šta se sluša ovdje. Moraju ozbiljne institucije stati iza te priče, jer su don kihoti davno izašli iz mode. Nekolicina nas govori, upozorava, lupa glavom u zid. I taj naš eksperiment samo je potvrdio ranije teorijske predstave, zid je ipak tvrđi od glave.
‘Zabranjeno pušenje’ je ovjekovječeno i na filmu u dokumentarcu No Smoking in Sarajevo Talijana Gianlucae Loffredoa, Plavi orkestar sa filmom Orkestar Pjera Žalice, Dino Merlin, opet, filmom Sredinom Emira Zumbula Kapetanovića, i kao jedan od najnovijih muzičkih dokumentarca Tifa, Bakira Hadžiomerovića o Mladenu Vojičiću Tifi. Kako se Vama čini taj svojevrsni spoj muzike i filma, odnosno priča o popularnim bendovima i izvođačima u vidu “muzičkog” dokumentarca?
– To za mene znači da rock’n’roll dobija pravo građanstva. Do sada je popularna muzika imala, u najboljem slučaju, dozvolu boravka, a sada dobija državljanstvo sa svim pravima koje to podrazumijeva. I ne samo filmovi. Vidim to kao dio procesa u kojem je jako važno i što je Bob Dylan dobio Nobelovu nagradu za književnost i Dino Merlin Šestoparilsku nagradu Grada Sarajeva. I to što su se gradski oci konačno sjetili da obilježe neka mjesta i ljude koji su stvarali ovu scenu. Ali taj proces je nužno nastaviti. Napraviti u ovom gradu muzej pop rocka. Uključiti u turističke ponude neka mjesta vezana za rock’n’roll. U školske programe uvrstiti neke velikane iz tog svijeta. Ali to ne može napraviti jedan čovjek. Jedan čovjek može napisati knjigu, a sve ovo što sam pomenuo zahtjeva sinhronizovanu akciju institucija i po vertikali i po horizontali.
Izvor: Al Jazeera