Foto: facebook.com/The-Nerdwriter-314141501931192
Već smo naučili plivati u oceanu blogova i kolumni, a čini se kako su video eseji sljedeći korak u pokušaju čovječanstva da si objasni samo sebe. Dok se mnogi još muče s pitanjem definicije video eseja, njihova popularnost nesumnjivo raste, a samim time i vještina njihovih tvoraca.
Vjerojatno vam je dosta eseja tijekom sezone ispitnih rokova ako ste student, ali ovo nisu bilo kakvi eseji. U zadnjih nekoliko godina na YouTubeu i Vimeu veoma su popularni postali takozvani video eseji, koji se uglavnom bave problematikom filma i filmske industrije, no ne nedostaje ni onih koji svojim gledateljima rasvjetljuju pitanja iz filozofije, ekonomije, znanosti, politike i drugih umjetnosti.
Već smo naučili plivati u oceanu blogova i kolumni, a čini se kako su video eseji sljedeći korak u pokušaju čovječanstva da si objasni samo sebe. Dok se mnogi još muče s pitanjem definicije video eseja, njihova popularnost nesumnjivo raste, a samim time i vještina njihovih tvoraca.
Što su video eseji?
„Video esejisti“ s YouTubea redovito su diplomirali nešto vezano uz film, bilo (video) produkciju ili kinematografiju, imaju iskustva sa snimanjem filma i sve se to može vidjeti u tim esejima u obliku videa. Budući da su video eseji relativno nova pojava, nema čvrsto određenih pravila koja svaki esejist mora pratiti, ali neki se uzorak može uočiti.
Kao što video esejist Evan Puschak navodi u svom TED Talku, video eseji svojom strukturom često podsjećaju na pisane eseje, slične onima kakve smo pisali za engleski na maturi – iznošenje teme i argumenata koji temu podržavaju te na kraju zaključak svega toga, iako tvrdi i da video eseji imaju neke svoje slobode. Primjerice, česti su video eseji s naracijom u kojima nam esejist objašnjava svoje ideje i argumente, dok gledamo montaže s licima najdražih glumaca i prepoznatljivih kadrova voljenih redatelja ili pak montaže političkih govora manje voljenih političara, kojima podupire ono što govori. Međutim, postoje i video eseji u kojima osoba izabere neki fenomen (npr. simetrija u filmovima Wesa Andersona), napravi montažu od filmskih kadrova i na sve to doda glazbu te daje gledatelju svu slobodu u biranju značenja videa.
Video eseji se mogu gledati kao nov oblik analize i interpretacije, nudeći tako gledateljima novi pogled na već poznatu građu. Jednako tako mogu se gledati i kao novi oblik komentara, naročito oni koji se bave politikom. Ti novi esejisti mudro izabiru scene, prekidaju na ključnim mjestima i koristeći vrednote govorenog jezika te izvrsnu montažu vode gledatelja kroz često komplicirane i intrigantne ideje.
https://www.youtube.com/watch?v=QeAKX_0wZWY
Gdje povlačiš crtu?
Što sve možemo staviti pod zajednički nazivnik video eseja? Može li video esej i sam biti film? Koja je razlika između video eseja i dokumentarca? Što razlikuje video o Andersonovoj simetriji od običnog fan-made videa – svi elementi su tu: montaža izabranih najdražih scena i na to nalijepljena glazba, sve je spremno za osvajanje gledatelja. Možda je do dotjeranosti i kvalitete videa, osjeti se taj dašak filmskog od kojeg nam srce zatreperi. Video eseji nesumnjivo imaju poveznice s dokumentarcima, a jednako tako se mogu pronaći i elementi novinarstva. Međutim, video eseji i dalje daju više slobode svojim tvorcima, dopuštajući im da budu subjektivni i da se poigravaju montažom kako ih je volja, što često rezultira zanimljivim kolažima. Također su kraći od dokumentaraca, a samim time je vjerojatnije da će ih se pogledati.
„Literatura“ o video esejima na internetu ih spaja s takozvanim filmovima esejima, koji su se počeli stvarati otprilike 40-ih godina prošlog stoljeća, odnosno daju naslutiti da su se video eseji mogli razviti iz filmova eseja, koji su istovremeno nešto promatrali i osvješćivali gledatelju način na koji to nešto promatraju.
Postavlja se i pitanje razlike u intenciji esejista i tvorca originalnog djela, ako uzmemo za primjer video esej o filmu. Upotrebom montaže i glazbe video nam može u potpunosti promijeniti pogled na neki film ili iz njega izvući nešto što možda ni sam autor nije mislio da postoji u djelu. Naravno, upravo je u tome čar interpretacije, ali u ovom obliku videa može se tvrditi da je zapravo riječ samo o preradi originalnog materijala putem montaže, odnosno možebitnom plagijatu. Nisu rijetki ni problemi s kršenjem autorskih prava (upitna je njihova opravdanost) zbog kojih se ti videi skidaju s platforme na kojoj su objavljeni ili čak njihovi autori moraju na sud.
https://www.youtube.com/watch?v=pFUKeD3FJm8
Spas za nekoncentriran svijet
Za potrebe pisanja ovog teksta (bilo direktno, bilo samo kao stvaranje dobre radne atmosfere) otvorila sam 15 kartica, a mozak mi je pomalo kašast od pokušaja navigiranja kroz sve njih. Takav nam je i čitav svijet, iscjepkan i isprekidan, mozgovi su neprestano na bojnom polju pažnje i koncentracije, nikad ne dovršavajući ono započeto u komadu i možda su upravo zato video eseji postali toliko popularni. Relativno su kratki, iako neki dosegnu i dobrih 15-20 minuta, ali baš zbog toga što su kombinacija dobrog kritičkog mišljenja i filma, mogu zadržati našu pažnju svih tih nedostižnih 15 minuta.
YouTube i Vimeo kanali poput nerdwriter1, Lessons From the Screenplay, Vox, kogonada i Every Frame a Painting vješto se hvataju u koštac s povezivanjem eseja i filma stvarajući neodoljiv i edukativan oblik razonode te vam čisto ne bude žao što ste proveli 3 sata na YouTubeu. Tko zna, možda ćemo u skoroj budućnosti u reference stavljati i minute videa, a ne samo stranice knjiga pokraj imena autora.