Društveno-ekonomska situacija i migracija odraslih s djecom utječu na smanjenje broja upisanih školaraca i studenata.
‘Nestaju područne škole, broj odjeljenja je manji, a siromaštvo u državi sve veće’, piše autorica (Al Jazeera – Arhiva)
Piše: Hatidža Dedović za AlJazeera
Počela je školska 2017/2018. godina. Dok su se roditelji prvačića nosili sa strahom i uzbuđenjem što im je dijete krenulo u školu, dotle službeni statistički podaci pokazuju da je stanje u Federaciji Bosne i Hercegovine i više nego alarmantno jer je broj upisane djece i u osnovnim i u srednjim školama sve manji.
Nekad je vladalo mišljenje da su knjige i olovke najmoćnije oružje jer mogu promijeniti svijet. Sada je uglavnom uvriježeno mišljenje da će elektronske učionice pomoći uspješnijoj realizaciji nastave. Informatička pismenost potrebna je ama baš svima, ali kod roditelja prvačića izazvala je glavobolju jer nema dovoljno laptopa i tableta. I usljed te sveopće jurnjave svi su zaboravili koliki je prirodni priraštaj za prvih šest mjeseci ove godine, koliko se povećao mortalitet i koliko je ljudi u posljednjih godinu dana migriralo iz Bosne i Hercegovine, koliko je razvedenih brakova, koliko je djece ostalo bez jednog ili oba roditelja?
Svi misle da će ih osnažiti tablet i laptop; ne brinu se što nestaju područne škole, što je i broj odjeljenja manji, što je siromaštvo u državi sve veće. Svi se bezuspješno vrte oko pokusa i malih promjena, a niko zapravo nema recept za bolje i kvalitetnije obrazovanje.
Kod nas je i zalaganje i borba prava za obrazovnu politiku još na ispitu?
Glavobolja od statističkih pokazatelja
Društvo Bosne i Hercegovine posljednjih godina nikako ne može pobjeći od negativnog statističkog imidža. Kakve će nam onda biti šanse za doprinos progresivnijem obrazovanju? Hoćemo li i dalje tražiti izgovore ili ćemo vjerovati u pomoć duha iz čarobne lampe? Kako razriješiti čvor boljeg bosanskohercegovačkog obrazovanja?
Prije svega moramo se suočiti s trenutnim zabilježenim trendom pada broja upisanih učenika u srednjim školama.
Tako je broj upisanih u srednje škole tokom 2016/2017. u odnosu na školsku 2013/2014. bio manji za 21,9 posto. U prethodnoj školskoj godini u Bosni i Hercegovini u 311 srednjih škola bilo je upisano 126.965 učenika, što je u odnosu na 2015/2016. manje za 6263 učenika, tj. 4,7 posto. Tako kažu zvanični podaci Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine.
Valjda govore istinu? Jer, još bi gore bilo da nas manjim ciframa lažno tješe. A pad je zabilježen u svim kantonima?
Postotak smanjenja broja upisane djece u srednjim školama od 2013. do 2017. posebno je vidljiv na primjeru Hercegovačko-neretvanskog (22,9) i Sarajevskog kantona (18,9).
Podaci UN-a
Kažu da na Zemlji trenutno živi 7,6 milijardi ljudi, da će broj do 2050. porasti na 9,8 milijardi. I već svi uviđaju da mnogo prostora na Zemlji uopće više neće biti nastanjivo i zbog klime i položaja.
Gdje će biti bosanskohercegovačko stanovništvo do 2050. ili kraja 21. stoljeća? U svojoj državi sigurno neće, jer iz mjeseca u mjesec sve ih je manje, jer odlaze trbuhom za kruhom u tamo neko “inozemstvo”.
A upravo društveno-ekonomska situacija i migracija odraslih s djecom utječu i na smanjenje broja upisanih osnovaca, srednjoškolaca, pa i studenata.
Trenutno djeca u Federaciji Bosne i Hercegovine imaju problema sa ćirilicom. A tek kada odu… zaboravit će i ono latinično, zbog novog nametnutog jezika. Zbog boljeg života i bolje zarade, roditelji i hrvatske i srpske i bošnjačke djece imat će probleme i s novim potomstvom zbog zaboravljanja maternjeg jezika. Vjerovatno ćemo do kraja stoljeća u Bosni i Hercegovini imati škole, ali bez djece?
Zasad je i utjeha što imamo manji broj odjeljenja.
Problem u vezi s odjeljenjima može biti rješiv
Nije Bosna i Hercegovina jedina zemlja koja ima problem sa smanjenim brojem odjeljenja. Naprimjer, i u Francuskoj je siromaštvo naveliko prepolovilo broj učenika u odjeljenjima. Macron se tako umjesto obećanih 25 učenika u odjeljenju izborio za samo 12. Ali, on je smanjenjem broja djece u odjeljenju podigao obrazovni standard.
Iskreno, vrlo teško to može uraditi nejednaka obrazovna kantonalna politika u Federaciji Bosne i Hercegovine, a državna nikako. Nijednom nastavniku nije bitan broj djece nego atmosfera i oni svi u odjeljenju kao različite individue. Možda zajedničkim zalaganjem i mi u takvom smanjenom odjeljenju podignemo obrazovnu politiku?
Problema će u školama još biti, jer sve i nisu pokrivene bežičnim internetom ili im je signal slab ili ga nemaju nikako. Sve to treba efikasnije i brže rješavati zbog naše djece. A za opremanje većine kabineta za informatiku potrebna su finansijska sredstva.
Kad će sve učionice imati projektor, tablet, laptop – to pouzdano ne znamo. Jer, šta će nam i škole ako u njima ne bude djece? Društvo je to koje se treba izboriti za bolju obrazovnu politiku, ta borba u Bosni i Hercegovini još će trajati.
Kako ćemo prevazići ovo stanje – to ćemo tek osjetiti u bližoj budućnosti. Nova obrazovna politika trebala bi biti rješenje, a ne problem.
Svako dijete, nastavnik, roditelj treba mijenjati svijet nabolje. Ako nije tako, šta će nam školstvo i posvađana kantonalna politika? Ona takva neće poboljšati obrazovni standard smanjenog broja odjeljenja.
Izvor: Al Jazeera