Život je igra sa mnogim pravilima, ali bez sudije. Mi saznajemo kako se ona igra više posmatrajući je, nego izučavajući iz neke knjige, uključujući tu i Sveto Pismo. Zato nije ni čudno što mnogi igraju nepošteno, tako malo njih pobjeđuje, a toliko mnogo gubi.
Dio čuvenog govora Josifa Brodskog, koji je održao diplomcima Mičigenskog Univerziteta. (An Arbor, decembar 1988. godine.)
1. Sada i u buduće, mislim da je razumno da se skoncentrišete na preciznost vašeg jezika.
Pokušajte da proširite svoj rečnik i da se odnosite prema njemu kao što se odnosite prema bankovnom računu. Udijelite mu mnogo pažnje i starajte se da povećate svoju dividendu.
Cilj ovdje nije u tome, da to doprinese vašoj ljeporečivosti u spavaćoj sobi ili profesionalnom uspjehu – mada je kasnije i to moguće – i nije u tome da vas pretvori u sofisticirane govornike. Cilj je da vam da mogućnost da se izrazite što je moguće potpunije i tačnije; jednom riječju, cilj je vaša uravnoteženost. Jer akumulacija neiskazanog, neizgovoreneg potencijalno može da dovede do neuroze.
Svakim danom u duši čovjeka mnogo toga se mijenja, međutim način izražavanja često ostaje jedan te isti. Sposobnost izražavanja zaostaje za iskustvom. Ovo pogubno utiče na psihu. Osjećaji, nijanse, misli, percepcije, koji ostaju neimenovani, neizgovoreni i nedovoljno formulisani, sakupljaju se unutar individue i mogu dovesti do psihološke eksplozije ili sloma.
Da biste to izbjegli, ne morate se pretvoriti u knjiškog moljca. Potrebno je samo da kupite rečnik i čitate ga svaki dan, a ponekad – i knjige pjesama. Rečnici, međutim, imaju primarni značaj. Ima ih mnogo svuda okolo; uz neke dolazi i lupa. Oni su relativno jeftini, a čak i najskuplji od njih (opremljen sa lupom) košta mnogo manje od jedne posjete psihijatru. Ako i dalje namjeravate da posjetite psihijatra, obraćajte se sa simptomima leksičkog alkoholizma.
2. Sada i u buduće, pokušajte da budete dobri prema svojim roditeljima.
Ako vam ovo zvuči previše kao “Poštuj oca i majku svoju”, ne mari. Ja samo želim da kažem: Pokušajte da se ne bunite protiv njih, jer će, po svemu sudeći, oni umrijeti prije vas, tako da se možete osloboditi bar tog osećaja krivice, kad već ne možete tuge. Ako vam je neophodno da se bunite, bunite se protiv onih koji nijesu tako ranjivi. Roditelji su suviše bliska meta (kao, uostalom, i sestre, braća, supruge ili muževi); distanca je takva da ne možete promašiti. Bunt protiv roditelja sa svim onim neću-od-vas-uzeti-ni-groša, u suštini je izrazito buržoaski manir jer najviše zadovoljava buntovnika, u ovom slučaju, zadovoljava ga duhovno, što mu daje sigurnost. Što kasnije pođete tim putem, kasnije ćete postati duhovni buržuj; to jest što duže ostanete skeptik, sumnjičav, intelektualno nezadovoljan, to bolje po vas. S druge strane, naravno, to neću-uzeti-ni-groš ima praktičan smisao, pošto će vaši roditelji, najverovatnije, zavještati sve što imaju vama, i uspešni buntovnik će na kraju dobiti imovinu u cjelini – drugim riječima, bunt je veoma efikasna forma štednje. Mada je kamata ubitačna i, rekao bih, vodi u bankrotstvo.
3. Pokušajte da se ne oslanjate previše na političare
– ne samo zbog toga što su nepametni ili nepošteni, što je najčešći slučaj, već zbog obima njihovog posla, koji je preveliki čak i za najbolje među njima, niti na bilo koju političku partiju, doktrinu, sistem ili njihove projekte. Oni u najboljem slučaju mogu da unekoliko umanje socijalno zlo, ali ne i da ga iskorijene. Kakvo god da je suštinsko poboljšanje, sa etičke tačke gledišta, ono će uvijek biti zanemarljivo, jer će uvijek biti barem jedan čovjek – koji neće imati nikakve koristi od tog poboljšanja.
Svijet nije savršen; Zlatnog doba nikada nije bilo i nikada neće biti. Jedino što će se desiti sa svijetom, on će biti viši, to jest mnogoljudniji, ne povećavajući razmjeru.
Koliko god da vam čovjek kojeg ste izabrali, obećao da će pravilno dijeliti kolač, on se neće povećati u veličini; porcije će sigurno biti manje. U svijetlu toga – ili bolje rečeno u mraku, morate se osloniti na sopstvenu domaću kuhinju, to jest upravljati svijetom samostalno, barem tim njegovim dijelom koji vam je dostupan i u okvirima vašeg dometa.
Međutim, ostvarujući to, moraćete takođe biti spremni na tužnu spoznaju da ni vašeg sopstvenog kolača neće biti dovoljno; moraćete biti spremni da okusite u istoj mjeri i blagodarnost i razočarenje. Sada, najteža lekcija za usvajanje – ne gubiti vrednoću u kuhinji, jer ako servirate taj kolač makar jedanput, stvorićete masu očekivanja. Zapitajte se imate li snage za takvu neprekidnu isporuku kolača, ili je bolje da računate na političare? Kakav god bio ishod tog samočeprkanja – može li se svijet osloniti na vaš kolač? – počnite odmah da radite na tome, da sve te korporacije, banke, škole, laboratorije, ili gdje već budete radili i čije prostorije se zagrijevaju danonoćno i čuvaju, puste beskućnike da prenoće unutra, barem sada, kada je zima.
4. Pokušajte da se ne izdvajate, pokušajte da budete skromni.
Čak i sada nas je previše, a uskoro će nas biti mnogo više. Ovo otimanje za mjestom pod suncem, neminovno se dešava na račun drugih koji neće da se penju. To što morate da stanete na nečije noge, ne znači da treba da stanete na njegova ramena. Pored toga sve što ćete vidjeti sa te tačke – je ljudsko more, plus one koji su kao i vi zauzeli sličnu poziciju – istaknutu, ali pri tom veoma nepouzdanu: oni što se zovu bogatim i slavnim. Uopšte, uvijek ima nečeg neprijatnog u tome da čovjek ima više sreće od njemu sličnog, pogotovo kada tih sličnih ima na milijarde. Uz to treba dodati da bogatih i slavnih u naše vrijeme ima na gomile i da tamo, na vrhu, postaje veoma tijesno. Ako želite da postanete bogati i slavni ili i jedni i drugi, neka vam je sa srećom, ali ne predavajte se tome potpuno.
Žudjeti za nečim što ima neko drugi, to znači gubitak svoje jedinstvenosti; s druge strane, to naravno, stimuliše masovnu proizvodnju. Ali pošto trčite životnu trku samo jednom, bilo bi razumno da izbjegavate najočiglednije klišee, uključujući i luksuzna izdanja.
Svijest sopstvene izuzetnosti, imajte to u vidu, takođe podriva vašu jedinstvenost, da ne govorimo o tome da sužava vaš osećaj za realnost na nivo već postignutog. Gurati se među onima koji, sobzirom na njihov prihod i spoljašnji izgled predstavljaju – makar teoretski – neograničen potencijal, mnogo je bolje od članstva u bilo kom klubu. Potrudite se da budete sličniji njima nego onima koji na njih ne liče; trudite se da nosite sivo. Mimikrija je zaštita individualnosti, a ne odustajanje od nje.
Savjetovao bih vam, isto tako, da govorite tiše, ali se plašim da ćete smatrati da sam otišao predaleko. I ne zaboravite da je pored vas uvijek neko – blizak. Niko ne traži od vas da ga volite, ali trudite se da ga ne povrijedite i da ga ne uznemiravate mnogo; gledajte da mu stanete na nogu oprezno, a ako se desi da poželite njegovu ženu, imajte na umu da to govori o nedostatku vaše mašte, o vašem nevjerovanju u bezgranične mogućnosti života ili ne poznavanju njih. U najgorem slučaju potrudite se da se sjetite sa kakve je daljine – od zvijezda, iz dubine vasione, možda s njenog suprotnog kraja – stigla molba da to ne činite, isto kao i ideja ljubi bližnjeg svog kao samoga sebe. Očito da zvijezde znaju više o sili teže i usamljenosti nego vi pošto su one – oči željenja.
5. Izbjegavajte na svaki način da pripisujete sebi status žrtve.
Od svih djelova tijela najbudnije pazite na svoj kažiprst jer je on žedan osude. Kažiprst je znak žrtve, on je suprotnost podignutom srednjem prstu i kažiprstu u znak pobede, znaku – V. Koliko god bio odvratan vaš položaj, nastojte da ne krivite za to spoljne sile: istoriju, državu, šefove, rasu, roditelje, mjesečeve mijene, djetinjstvo, kasno sjedanje na nošu itd. Jelovnik je opširan i dosadan i sama njegova opširnost i dosada dovoljno su uvredljive da čovjek troši svoju inteligenciju birajući sa te trpeze. U trenutku kad bacate krivicu na nekog drugog, potkopavate sopstvenu odlučnost da nešto uradite; može se čak utvrditi da prst koji optužuje tako mahnito podrhtava u slučaju da ta odlučnost nije dovoljno čvrsta. Na kraju krajeva, ni status žrtve nije lišen svoje privlačnosti. On izaziva saosjećanje, nagrađuje se zaslugama, i cijele države i kontinenti se raznježuju u sumraku mentalnih padova prestavljenih kao svijest žrtve.
Postoji čitava kultura žrtve koja se proteže od ličnih advokata do međunarodnih zajmova. Uprkos na postavljeni cilj tog sistema, čist rezultat njegove djelatnosti nesumnjivo umanjuje očekivanja, kada se bijedno preimućstvo uzima i proglašava krupnim dostignućem. Naravno to ima terapeutsko dejstvo i računajući na oskudnost svjetskih resursa, makar čak higijenskih, trudite se da se tome suprotstavite. Koliko god nepobitno bio očigledan vaš gubitak, negirajte ga dokle god ste pri razumu, sve dok vam usta mogu izgovoriti „ne”.
Uopšte, nastojte da uvažavate život ne samo zbog njegove ljepote nego i zbog njegovih teškoća. One su dio igre i ono što je dobro u njima je to da nijesu obmana. Kad god ste očajni ili na granici očaja, kada ste u nevolji i teškoćama, zapamtite: to život govori sa vama na jedinstvenom njemu dobro poznatom jeziku.
Drugim riječima, trudite se da budete pomalo mazohisti: bez ukusa mazohizma, smisao života je nepotpun. Ako vam to može pomoći trudite se da ne zaboravite da je ljudska vrlina apsolutna, a ne sitna moneta; da je nespojiva sa posebnim zahtjevima, da se bazira na odricanju očiglednog. Ako smatrate da je ovaj argument donekle brzoplet, pomislite bar na to da smatrajući sebe žrtvom povećavate vakuum neodgovornosti, kojeg veoma vole da popunjavaju demoni i demagozi, pošto paralizovana volja ne raduje anđele.
6. Svijet u koji se spremate da kročite, ne uživa dobru reputaciju.
Bolji je sa geografskog nego sa istorijskog stanovišta; kudikamo je privlačniji vizuelno nego socijalno. On nije milo mjestašce u šta ćete se uskoro uvjeriti, sumnjam da će biti mnogo privlačniji i u vrijeme kada ga budete napuštali. Međutim, to je jedini svijet koji postoji i ne postoji alternativa, a ako bi i postojala, to nije garancija da bi bila mnogo bolja od ove. Tamo su spolja džungle, isto kao i pustinje, klizave padine, blato itd. – doslovno, ali što je još gore i metaforično. Kao što je rekao Robert Frost: „Najbolji izlaz je uvijek pravo”. I još je kazao u jednoj drugoj pjesmi, „da živjeti u društvu znači opraštati.” Sa nekoliko zapažanja upravo o ovom činu prolaženja kroz želio bih da završim.
Pokušajte se da ne obraćate pažnju na one koji pokušavaju da vam život učine jadnim. Takvih će biti mnogo kako po zvaničnoj dužnosti, tako i samozvanih. Podnosite ih ako ih ne možete izbeći, ali čim ih se otarasite, tog trenutka zboravite na njih. Prije svega trudite seda ne pičate priče o nepravičnom ponašanju koje ste pretrpjeli sa njihove strane; izbjegavajte to ma kako bio saosjećajan vaš auditorijum.
Takve priče produžavaju postojanje vaših protivnika; vrlo je vjerovatno da oni računaju na to da ste brbljivi i da ćete saopštiti to svoje iskustvo drugima. Sam po sebi, ni jedan pojedinac ne bi trebao da upražnjava nepravičnost (ili čak pravičnost). Jedan na jedan odnos ne opravdava napor: vrijedan je samo eho. To je glavni princip svakog tlačitelja, bilo da je pod pokroviteljstvom država ili se rukovodi sopstvenim ja. Zato gonite ili gušite eho, ne dozvolite događaju kolikogod neprijatan ili značajan bio, da zauzme više vremena, nego što mu je bilo potrebno da bi nastao.
Ono što čine vaši neprijatelji dobija svoj značaj ili važnost zavisno od toga kako vi reagujete. Zato projurite kroz njih ili pored njih, kao da su žuto, a ne crveno svijetlo.
Ne zadržavajte se ni misaono ni verbalno, ne ponosite se time što ste im oprostili ili ih zaboravili – u najgorem slučaju, prvi korak je da se zaboravi. Tako ćete osloboditi ćelije svog mozga beskorisnog uzbuđenja, tako moguće da ćete čak spasiti te budale od njih samih, jer je perspektiva biti zaboravljeno kraća od perspektive biti oprošteno. Prebacite kanal: ne možete prekinuti emitovanje na toj mreže, ali možete barem smanjiti rejting. Takva odluka teško da bi se svidjela anđelima, ali će sigurno zadati udarac demonima, a u datom trenutku to je najvažnije.
Bolje je da ovdje prekinem. Biće mi drago ako smatrate da je ovo što sam vam rekao korisno. Ako ne, to ukazuje, da ste za budućnost mnogo spremniji nego što se moglo očekivati od ljudi vaših godina. To je, ja smatram, takođe razlog za radost a ne za zabrinutost.
U svakom slučaju, bili dobro pripremljeni ili ne, želim vam sreću, jer vas ne čekaju u životu samo praznici, zato će vam trebati sreća. Uostalom, mislim da ćete se snaći.
Prevela: Beba Muratović – bebamur.com