A onda, jednog dana, dječak ponovo dođe i Dobro drvo mu reče: ”Hajde, dječače, popni se na mene i poljuljaj se na mojim granama, i najedi se mojih jabuka i odmori se u mojoj sijenci.
I budi srećan.”
Bilo jednom jedno drvo. Dobro drvo, puno ljubavi za jednog dječaka.
Dječačić je dolazio svakoga dana i vrijedno sakupljao opalo lišće. I isplevši krunu od lišća, zamišljao je da je šumski kralj.
Peo bi se uz stablo Dobrog drveta i njihao se na njegovim granama i jeo njegove slatke plodove, jabuke.
Dobro drvo i dječačić ponekad bi se igrali žmurke i kad bi se umorio dječačić bi zaspao u sijenci drveta.
Mali dječak veoma je volio drvo. Zaista, volio ga je i srcem i dušom.
I Dobro drvo bilo je srećno.
Ali vrijeme je neumitno prolazilo…
I dječak je odrastao.
Dobro drvo sada je često ostajalo samo.
A onda, jednog dana, dječak ponovo dođe i Dobro drvo mu reče: ”Hajde, dječače, popni se na mene i poljuljaj se na mojim granama, i najedi se mojih jabuka i odmori se u mojoj sijenci. I budi srećan.”
“Ali suviše sam veliki da bih se peo na tebe i igrao se s tobom”, odgovori dječak Dobrom drvetu.
“Želim da kupim toliko stvari i da se zabavljam. Ali znaš, potreban mi je novac. Možeš li da mi daš malo para?”
“Žao mi je”, odgovori Dobro drvo, “ali para nemam. Sve što imam jesu lišće i jabuke. Ipak, dječače, mogao bi da ubereš moje jabuke i prodaš ih u gradu. Tako ćeš doći do para i biti srećan.”
I dečak se uzvera uz drvo i pobra njegove jabuke, i potom ih odnese sa sobom.
I Dobro drvo opet se osjeti srećnim.
Dugo je vremena opet prošlo, a dječak se nije vraćao.
I Dobro drvo bilo je veoma tužno.
A onda, jednog dana, dječak ponovo stiže, i drvo radosno zašumori.
“Hajde dječače”, reče ono, uspni se uz moje stablo i poljuljaj se na mojim granama. I uživaj!”
“Nemam vremena za to, imam previše posla”, odgovori dječak.
“Želim kuću u kojoj će mi biti toplo”, objasni on.
“Želim da imam ženu i djecu, i zato mi je potrebna kuća. Možeš li ti da mi nabaviš jednu kuću?”
“Ni ja nemam kuću”, odgovori drvo.
“U stvari, čitava šuma je moja kuća. Ali evo, možeš posjeći moje grane i od njih sebi sagraditi kuću. I tako ćeš biti srećan.”
I tako dječak posječe grane Dobrog drveta, odnese ih, i od njih sagradi sebi kuću.
I Dobro drvo je ponovo bilo veoma srećno.
Još mnogo vremena prođe, ali dječak nije navraćao.
I kada se ponovo pojavio, Dobro drvo je bilo toliko srećno da je jedva bilo u stanju da riječ izusti.
“Hajde dječače ” pozva ga drvo šaputavim glasom, “ dođi i poigraj se”.
“Odveć sam star i tužan da bi se igrao”, odgovori dječak.
“Ali želeo bih jedan čamac, koji bi me odvezao daleko odavde. Možeš li mi naći neki čamac?”
“Pa posjeci moje stablo i načini sebi čamac”, odgovori Dobro drvo.
“Tako ćeš moći da odjedriš daleko odavde. I da budeš srećan.”
I tako dječak posječe stablo Dobrog drveta i načini čamac i odjedri daleko, daleko.
I drvo je bilo srećno. Ali ne i presrećno.
Mnogo je vremena minulo, i dječak se, najzad, ponovo pojavi.
“Žao mi je dječače, dočeka ga drvo, ali zaista nemam ništa više što bih ti mogao dati. Znaš, ne rađam više jabuke.
“Zubi su mi se već odavno istrošili, i više ne mogu da jedem jabuke”, odvrati dječak.
“Nemam više ni grana”, nastavi Dobro drvo, na kojima bi se mogao ljuljati”.
“Odveć sam star za takve stvari. Mislim, za ljuljanje na granama”, primjeti dječak.
“Nemam više ni deblo”, reče Dobro drvo, na kojima bi se mogao uzverati”.
“Odveć sam umoran da bih se pentrao po drveću”, zaklima glavom dječak.
“Žao mi je ”, uzdahnu Dobro drvo.
“Želio bih da mogu da ti bilo šta dam, ali ništa mi više nije ostalo. Sad sam ti samo jedan stari panj. Žao mi je, zaista”.
“Pa, više mi mnogo ne treba”, uzdahnu i dječak.
“Tek neko mirno mjestašce gdje mogu sjesti i predahnuti. Znaš, veoma sam umoran”.
“U redu onda” odvrati Dobro drvo, istežući se što god mu je više bilo moguće, stari panj baš jeste pravo mjesto da se na njemu sjedi i odmara. Dođi, dečače, i sjedi. Sjedi i odmori se”.
I dječak postupi kako mu bi rečeno.
I Dobro drvo se osjeti beskrajno srećnim.
Shel Silverstein