Nema djeteta na svijetu koje nisu zanimali trikovi. Ipak, u školi se o tom ne govori niti se djeca uče trikovima. Mađioničari su, najčešće, samouki.
S nekima od njih, iz svijeta i regije, razgovarali smo o tome kakva su znanja i koje škole potrebne da bi bili uspješni u svom poslu.
Magija je očaravala čovječanstvo stoljećima, izazivala teror, smijeh, šok i oduševljenje. Nekoć progonjeni zbog hereze i vještičarenja, mađioničari su se uvijek povezivali sa paralelnim univerzumom neograničenih mogućnosti – citat je iz knjige Magic: 1400s–1950s Noela Daniela.
Da bismo saznali nešto više o poslu ljudi koji su usavršili čarobnjaštvo do to mjere da im je ono i profesija obratili smo se iluzionistima/mađioničarima, cirkusantima i njihovim udruženjima i zamolili ih da nam objasne koja vrsta edukacije i treninga je potrebna za ovu neškolsku umjetnost i profesiju.
Neozbiljna umjetnost
Tobias Beckwith, glumac, redatelj i pozorišni dizajner iz Las Vegasa, objasnio nam je da rečenica njegovog prijatelja Burgera, Magija je vila sa mnogo soba, za njega najbolje objašnjava to kako u magiji ima mnogo mjesta za razne vrste različitih performansa. Shodno tome, izgled mađioničara obično određuje priroda performansa, vrsta publike kao i prostor u kojem rade.
Kodeks oblačenja generalno ne postoji jer mnogi magični trikovi zahtijevaju svoju vrstu mađioničarskog kostima pa su često i dizajnirani u svrhu ispunjenja tih zahtjeva. Kao i u svakom drugom poslu, osnovni zadatak profesionalnog mađioničara jeste da odredi potrebe klijenata i klijentkinja, te priredi predstavu koja će najbolje služiti tim potrebama.
Većina mađioničara koje Tobias poznaje rade honorarno noću ili vikendom kako bi zadržali svoj redovni dnevni posao koji nema veze sa čarobnjaštvom, jer baš i nije tako profitabilno baviti se samo magijom.
U ovom poslu uspiju samo pravi zaljubljenici u magiju, jer većinu zarađenog potrošimo na nove magične trikove, časove ili pristup određenim konvencijama. Naravno, postoje i profesionalci koji se bave magijom kao osnovnim zanimanjem, a čiji godišnji prihodi iznose više miliona dolara, kao što su David Copperfield, Criss Angel i Penn & Teller.
Naš sagovornik iluzionista smatra da je formalno obrazovanje za ovu profesiju jako teško pronaći, ali ipak postoje neke škole u svijetu, naprimjer Juan Tamariz škola u Madridu i McBride Magic & Mystery škola u Las Vegasu, čiji je jedan od pokretača. Tobias smatra da fakulteti ne nude časove magije zato što je ne smatraju dovoljno ozbiljnom temom za nastavu.
Škole nude kratke časove koji traju od nekoliko dana do nekoliko sedmica. Poznajem mađioničare koji imaju diplome sa poznatih univerziteta – finansije, umjetnost itd. To su uglavnom mlađi mađioničari, ali srećem i one koji nemaju fakultetsko obrazovanje, koji su također vrlo uspješni mađioničari. Većina mađioničara su samouki i uče svoju vrstu umjetnosti iz knjiga ili putem videa. Sretnici imaju i mentore koji ih uvedu u svoju karijeru.
Biti mađioničar u SAD-u, kako nam je objasnio Tobias, ne zahtijeva pridruživanje nekoj određenoj organizaciji, ali one postoje i moguće im je pristupiti – Međunarodno bratstvo mađioničara (The International Brotherhood of Magicians), Društvo američkih mađioničara (The Society of American Magicians), a malo ekskluzivnija je Akademija magije umjetnosti (the Academy of Magic Arts) koja vodi dvorce magije u Holivudu, Velikoj Britaniji itd.
U mnogim mjestima u SAD-u, ali ne i svim, mađioničari moraju imati poslovnu licencu, kao i u drugim poslovima. O tome će odgovoran profesionalni mađioničar voditi računa. Osim toga, ako na pozornici koriste vatru, također moraju imati i dozvolu za taj performans u mjestu u kojem izvode predstavu. Moraju imati i osiguranje u slučaju da se neko povrijedi ili se imovina uništi tokom nastupa.
Tobias Beckwith smatra da je magija u stalnom porastu, da se prilagođava vremenu i tehnologijama u tom svom ograničenju – varanje publike, ali da su ostali aspekti manje-više isti kao i prije 500 godina; baš kao i ostale umjetnosti.
Talenat za glumu ili blefiranje
Iluzionista Dazzling Dan the Magic Man iz Australije je pohađao različita predavanja i konvencije koje je organizovao Klub mađioničara i uz to pratio kurseve poslovnog menadžmenta, marketinga i finansija. Smatra da umjetnik može dobiti značajno obrazovanje iz sfere poslovnog menadžmenta.
Ono što treba da posjeduje uspješan mađioničar su talenat za glumu ili blefiranje, interesovanje za prirodne nauke kao što su matematika i inženjering i sposobnost primjene navedenih vještina. A osnovne dužnosti profesionalnog mađioničara uključuju poštivanje kolega iz iste profesije, održavanje poslovne prakse, humano tretiranje životinja i zaposlenika i poštivanje umjetnosti magije i njenog naslijeđa. Koliko mi je poznato, u Australiji trenutno ne postoji kurs za profesionalne mađioničare, ali Australijski institut magije organizuje časove, radionice i sesije za one koji žele da se usavrše. Troškovi za obuku nisu tako veliki ako se rekviziti i knjige nabavljaju samostalno.
Svi članovi Australijskog instituta magije se pored predavanja bave i nastupima. Ne postoji zvanični program obrazovanja, ali se potrebne kvalifikacije mogu steći u pozorištu, odnosno tokom raznih nastupa. Pored pozorišta Dan ima iskustvo u pisanju scenarija, ali i filmskoj produkciji.
Razlog zbog kojeg koledži ne nude program obrazovanja iz mađioničarskih vještina je nerazumijevanje. Pokušao sam pronaći formulu za uspješno učenje magije, ali problem predstavlja to što je um mađioničara nešto što se ne može naučiti već postepeno razviti i usavršiti. Obrazovni sistem treba unaprijediti u tom smislu. Australijski institut magije organizuje festivale kao što je festival magije u Melburnu kroz koji razni izvođači, ne samo članovi organizacije, imaju priliku da se dokažu. Mnogo ljudi pokazuje interes za ovu profesiju i zanima ih kako stvari funkcionišu. Biti mađioničar je privilegovana profesija jer imate priliku da putujete i nastupate na raznim mjestima.
Ono što za Dana trenutno nije dobra praksa jeste to da većina umjetnika zavisi od agenta prilikom pronalaženja angažmana. Uvijek postoje klijenti i agenti koji nameću uslove rada izvođačima. No, na svu sreću, kaže naš sagovornik, Australija ima čvrst zakon o radu koji štiti zaposlenike.
Sve zavisi od umjetnika, na koji način će se prezentovati, kakve uslove rada zahtijeva i koliko uspjeha ima iza sebe. Izbor kostima zavisi od karaktera samog mađioničara, naprimjer iluzionisti koji izvode uličnu magiju uglavnom biraju ležeran stil, koji ponekad može djelovati i neuredno, dok su umjetnici na bini u večernjim odijelima uglavnom elegantni. Iako je kostim lični odabir, umjetnici koji vode računa o svom izgledu dobiju veći honorar.
Interesovanjem po znanje
Peter Gardini, mentor i član akademskog društva Magični krug pravičnosti iz Velike Britanije, za Školegijum je govorio nešto više o profesionalnoj poduci koju osiguravaju mladim nadama ove profesije.
Časovi koje izvodimo u našoj konferencijskoj sali traju ili puna dva sata „u komadu“ ili ukupno šest sati sa pauzom za ručak. Svaki čas završava tako što studenti odlaze kući sa opremom za izvođenje standardnih trikova i bilješkama za učenje. Predavanje od dva sata košta 120, a predavanje od šest sati 300 funti za jednog učenika. Izvodimo i grupna predavanja sa maksimalno deset učenika; na taj način se smanjuju i troškovi za učenike.
Peter navodi da polaznicima nije potrebno prethodno iskustvo već interesovanje za savladavanje novih vještina. Najmlađi učenik kojeg su imali je, kako kaže, sedmogodišnjak koji je vrlo brzo savladao tehniku. Sa druge strane, najstariji polaznik bio je devedesetogodišnji gospodin koji je također brzo savladao profesionalne trikove, ali je bio nešto sporiji kada su u pitanju potezi koji su zahtijevali veći fizički napor.
Kada naši polaznici pristupe predavanjima, prvo što im savjetujemo jeste da nakon savladavanja profesionalnih vještina pristupe klubu mađioničara u mjestu u kojem žive. Na taj način će stupiti u kontakt sa drugim mađioničarima, razmjenjivati ideje i savjete te dobiti povratnu informaciju o svom performansu. Naravno, usmjeravamo ih i na kontinuirano učenje, preporučujemo naslove dobrih knjiga i sl.
Prije nego što pristupe radu sa kandidatima Gardini i njegove kolege učenicima napominju da se tajne izvođenja trikova ne smiju odavati.
Publika želi da ih zabavimo i ako im otkrijemo tajnu uspjeha izvedba im neće biti zabavna. To vam je kao kada kažete djetetu da ne postoji Deda Mraz. Mnogi trikovi su vrlo jednostavni za izvesti, ali njihov uspjeh zavisi od vještine i prezentacije izvođača. Profesija je opstala zahvaljujući mađioničarima koji su stoljećima čuvali njene tajne. Publika zapravo želi zabavu, a ne da zna kako se trik izvodi.
O legendarnom Harryju Houdiniju Gardini kaže da je bio veliki zabavljač koji je znao kako stvoriti publicitet za svoj šou.
Svijet magije se uveliko promijenio od njegovog vremena jer su rekviziti dostupni u prodavnici igračaka, uličnim marketima i putem interneta. Sa druge strane, može se naći i dosta netačnih informacija o mađioničarskim trikovima na pojedinim web-stranicama.
Tabu čarobnjaštvo
Za razliku od kolega iz SAD-a, Australije i Velike Britanije, izvođači iz regiona nisu spominjali organizovane programe i treninge, već su za Školegijum objasnili da su se u svijet magije zaljubili čitajući razne knjige i gledajući nastupe svojih idola na rođendanskim zabavama.
Magic Leon, mladi iluzionist iz Hrvatske, smatra da osoba koja želi da se bavi ovim poslom mora imati najviše volje, odnosno da je mađioničarstvo 80% vježba, a tek 20% talenat. Ovom umjetnošću je počeo da se baviti sa sedam godina nakon što je na jednoj rođendanskoj proslavi vidio mađioničara.
Odmah sam se zaljubio u mađioničarstvo i trikove. Polako sam napredovao, čitao raznu literaturu koja je povezana sa mađioničarstvom i puno sam vježbao. Trenutno u Hrvatskoj ne postoji škola ili tečaj za mađioničara. Dosta mojih obožavatelja se zanima za trikove i često mi šalju video zapise kako izvode iste, ili traže od mene savjete. Siguran sam da će mnogi od njih s vremenom postati uspješni.
Mađioničarstvo je umjetnost koja nije nimalo slična cirkuskim tačkama iako se, mada rjeđe, pojavljuje i u cirkusima, kaže Magic Leon.
Cirkusko predanje
Za izvođače cirkusa u Circus Starru u Velikoj Britaniji menadžerica Rachel Oliver kaže da su oni uglavnom rođeni u cirkuskom okruženju, te da izvedbe potiču od ranijih generacija ili su usvojene uz pomoć cirkuskih zajednica. Osim toga, poznato joj je da su ranije postojali izvođači koji su trenirali cirkuske vještine kako bi izbjegli siromaštvo.
Izvođači magičnih profesija, sudeći po onome što su ispričali za Školegijum, čine sve kako bi usavršili svoje vještine i otkrili one nove, jer obrazovni sistem kako u regionu tako i u ostatku svijeta nije naklonjen zabavi. Ako formalno obrazovanje kod djece ne razvija um mađioničara za njihove buduće profesije – um koji se postepeno razvija i usavršava i tako pojedincu omogućava cjeloživotno učenje – onda je ova magična zabava u apsolutnoj prednosti u odnosu na nauku i školski priznate umjetnosti.