Iako se očekivalo kako će raspadom Sovjetskog Saveza utrka u naoružanju koja je svijet držala na rubu katastrofe zauvijek prestati, čini se kako su te nade bile preuranjene. Američki “vojno-industrijski kompleks” nikada se nije naviknuo na mirnodopsko djelovanje, a posljednjih je godina naoružavanje dodatno eskaliralo, podsjećajući na neka prošla vremena
Nedavne optužbe na račun Vladimira Putina, koji navodno radi na destabilizaciji američkog demokratskog sustava, podsjećaju na “crvenu paniku” 1950-ih godina. Nju je tada izazivala bojazan da su Sovjeti, usprkos gubitku preko 20 milijuna života i potpunoj devastaciji zemlje u Drugom svjetskom ratu, nekako uspjeli održati vojno-tehnološku ravnopravnost s SAD-om ili čak brojčanu nadmoć. U normalnim okolnostima, paniku bi bilo teško opravdati, jer je SAD u to vrijeme imao milijun vojnika pod oružjem, devetsto ratnih brodova, 15 tisuća borbenih aviona i vojni arsenal dovoljan da se Sovjetski Savez, riječima generala Curtisa LeMaya izrečenim 1954. godine, “pretvori u radioaktivni pepeo kroz dva sata”.
Dobar primjer hladnoratovske taktike umjetnog napuhavanja prijetnje predstavlja teza koju je lansirala američka ratna avijacija (USAF) – a intenzivno ju promovirao John F. Kennedy tijekom predizborne kampanje 1960. godine – prema kojoj SAD zaostaje za SSSR-om u broju nuklearnih projektila. Kennedy, brifiran od strane CIA-e, dobro je znao da takvo “zaostajanje” ne postoji. Dapače, čini se da je SAD i u ovom aspektu bio u prednosti.
Svejedno, u kampanji se oslanjao na tu laž, pa je po stupanju na dužnost smatrao nužnim potrošiti milijarde na nove interkontinentalne projektile kako bi se nadoknadio imaginarni zaostatak. Tijekom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina, sovjetska prijetnja je osiguravala stalni dotok sredstava u američki obrambeni sustav, na radost njegovih brojnih dužnosnika, kao i kongresnika i senatora koji su bogato nagrađivani za svoju ulogu u podmazivanju ovog procesa. Istovremeno, “američka prijetnja” igrala je sličnu ulogu s druge strane željezne zavjese, dajući opravdanje za visoke vojne izdatke na siromašnijoj strani u Hladnom ratu.
Desetljeće kasnije, s kolapsom Sovjetskog Saveza, činilo se da će strategija zastrašivanja nuklearnim uništenjem napokon biti poslana u ropotarnicu povijesti. Iako su Rusi naslijedili ostatke sovjetskog arsenala, nisu si mogli priuštiti održavanje i nadograđivanje svog obrambenog sustava. Nimalo iznenađujuće, u SAD-u je to dočekano s puno optimizma pa je George H. W. Bush govorio o “dividendama mira” koje će se prelijevati u džepove američkih poreznih obveznika, konačno oslobođenih troškova Hladnog rata.
Oružane snage su se doista smanjile u narednom periodu: do 1997. polovica USAF-ovih borbenih aviona stavljena je van upotrebe, kopnena vojska je ostala bez polovice svojih borbenih jedinica, a mornarica bez više od trećine brodova. Ipak, ukupna vojna potrošnja ostala je izuzetno visoka. Kako je još 1990. precizno primijetio Franklin “Chuck” Spinney, tadašnji analitičar američkog Ministarstva obrane: “Znatno manja posthladnoratovska vojska iziskivat će hladnoratovski budžet kako bi mogla nastaviti normalno funkcionirati”.1 Potrošnja na obranu, čak i kada se u obzir uzme inflacija, nikada nije pala ispod prosjeka iz vremena Hladnog rata.
Prema novoj utrci
Ovaj paradoks može zvučati zapanjujuće, no zapravo se radi o staroj praksi Pentagona poznatoj kao “pramčani val” (bow wave). Kada se različiti vojni sektori nađu suočeni s rezanjem svoga budžeta, lansiraju projekte istraživanja i razvoja, koji inicijalno ne koštaju puno, ali dugoročno zahtijevaju velike investicije. Kao što su proračunske restrikcije koje su uslijedile nakon Vijetnamskog rata iznjedrile pojavu B-2 bombardera i MX interkontinentalnih projektila, tako se u vrijeme posthladnoratovske suše počinju razvijati avioni F-22 i F-35, kao i izrazito ambiciozni projekt nazvan Future Combat Systems. Troškovi tih projekata su s vremenom eksplodirali, čak i ako nisu davali nikakve opipljive rezultate. Samo je F-35 program preživio do danas, s time da se njegov ukupni budžet sada procjenjuje na čak jedan i pol bilijun dolara.
Na početku svoga mandata, Obamina administracija se činila otvorenom za poboljšavanje odnosa s Moskvom. Državna tajnica Hillary Clinton, u ožujku 2009. Godine, predložila je svome ruskom kolegi “resetiranje” američko-ruskih odnosa. Zbližavanje s Rusijom, uglavnom uvjetovano željom da se dobije ruska potpora za zaoštravanje sankcija protiv Irana, kulminaciju je doživjelo 2010. godine potpisivanjem sporazuma o ograničavanju nuklearnog naoružavanja. Doduše, Washington je i dalje zadržao nuklearni arsenal čija je snaga osam tisuća puta veća od eksplozije koja je zadesila Hirošimu.
Zapravo, ovi umjereni pokušaji reduciranja nuklearnog arsenala skupo su plaćeni. Dok se predsjednikova administracija borila za ratifikaciju sporazuma, istaknuti republikanci, predvođeni senatorom Jonom Kylom iz Arizone, zahtijevali su Obamino obvezivanje na “modernizaciju” nuklearnih snaga. To je bilo u neskladu s njegovim obećanjem iz 2009. o poduzimanju “konkretnih koraka prema svijetu bez nuklearnog oružja”. Usprkos tome, Obama je popustio i prihvatio ovu trgovinu s republikancima. Iako je predsjednik tvrdio da samo poduzima mjere nužne za održavanje i osiguravanje postojećeg nuklearnog arsenala, u konačnici je modernizacija značila sveobuhvatnu zamjenu staroga oružja novim, uz ogromnu cijenu. Mornarici je tako obećana flota s dvanaest nuklearnih podmornica za lansiranje balističkih projektila vrijedna 100 milijardi dolara. USAF-u su obećana 642 nova interkontinentalna projektila (85 milijardi dolara) i novi model bombardera dugog dometa. Prema različitim procjenama, ova “modernizacija” će sve skupa koštati oko bilijun dolara. “Ulažemo u tehnologije koje su važne u kontekstu ruskih provokacija”, pred Kongresom je u prosincu 2015. godine rekao Brian McKeon, tadašnji tajnik u Ministarstvu obrane.
Istina je da su Rusi nedavno izgradili podzemne bunkere južno od Moskve za zaštitu civilnih i vojnih lidera. Također, Rusija razvija interkontinentalni balistički projektil (RS-28 Sarmat), kao i projektil za novu generaciju podmornica. Također, navodno radi i na razvijanju podvodnog drona s nuklearnim naoružanjem, koji bi mogao prijeći preko oceana i eksplodirati u nekoj američkoj luci. Nakon kolapsa koji je uslijedio nakon 1989., operativni kapaciteti ruske vojske su “manje ili više obnovljeni”, kako ističe Bruce G. Blair, istraživač sa Sveučilišta Princeton, stručnjak za Rusiju i nuklearnu sigurnost.
No “manje-više” oporavljena ruska vojska baš i ne zvuči kao egzistencijalna prijetnja Sjedinjenim Državama, niti kao sila sposobna “potkopati principe na kojima je zasnovan međunarodni poredak”, riječima bivšeg američkog ministra obrane Ashtona Cartera. Međutim, to nije odvratilo američke vojne lidere od retorike zastrašivanja, kao što je vidljivo iz primjera Philipa Breedlovea, koji je od 2013. do 2016. bio na čelu NATO-ova zapovjedništva. Tijekom ukrajinske krize, on je tvrdio da 40.000 ruskih vojnika čeka na ukrajinskoj granici spremno za invaziju, da regularne jedinice ruske vojske operiraju unutar Ukrajine, da međunarodni promatrači izvještavaju o kolonama ruskih trupa i teškog naoružanja koji ulaze u Ukrajinu. Ove tvrdnje su se pokazale kao pretjerane ili kao potpuno netočne.
Potrošnja bez rezultata
Uporno ponavljane od strane zapovjednika američke kopnene vojske u Europi Bena Hodgesa, optužbe su izazvale veliko komešanje u Berlinu, gdje su ih njemački diplomati prokazivali kao “opasnu propagandu”. Citirajući izvore iz Washingtona, Der Spiegel je inzistirao na tome da Breedlovovi iskazi nemaju veze s istinom, usprkos odobravanju Pentagona i Bijele kuće.2 Prema Williamu Drozdiaku, istraživaču na Brookings Institutionu, cilj Washingtona bio je “potaknuti Europljane na povećanje trošenja na obranu”. Čini se da je kampanja bila uspješna jer je nekoliko članica NATO-a, uključujući Njemačku, počelo povećavati svoje budžete za obranu do razine koju zahtijeva SAD. Nova “crvena panika” se odrazila i na budžet samih Sjedinjenih Država koji se 2016. popeo na 583 milijarde dolara, što je Pentagon pravdao potrebom da se odgovori na “rusku agresiju”.
Međutim, usprkos svemu navedenom, praktični odgovori na ovu “egzistencijalnu prijetnju” ostaju neobično skromni. Čak i sa svojih 480.000 vojnika, američka vojska ima iznenađujuće ograničenu borbenu snagu. Prema bivšem vrhovnom zapovjedniku kopnenih snaga SAD-a Raymondu Odiernou, bilo bi teško poslati na teren više od trećine tih snaga u roku kraćem od mjesec dana. Iako bučno najavljen, plan o učvršćivanju istočne NATO-ove granice predvidio je slanje bataljuna od samo 700 ljudi u Poljsku i svaku od baltičkih republika – u zemlje navodno ugrožene od strane Moskve. Pojačanja zračne obrane također nisu impresivna: mali kontingenti lovaca raspoređeni su samo na ograničeno razdoblje. Što bi tek bilo kada bi američkoj vojsci doista nedostajalo novca?
Američki budžet samo za kopnenu vojsku, oko 150 milijardi dolara, više je nego dvostruko veći od ukupne ruske vojne potrošnje. Čini se da američki problemi proizlaze iz prioriteta Pentagona koji je manje zainteresiran za realne potrebe obrane, a više za unutrašnje natjecanje za što veći udio u budžetu, kao i za namirivanje potreba vojne industrije, u kojoj mnogi istaknuti generali nakon završetka službe pronalaze buduće zaposlenje.
Jedna stvar je danas očigledno drugačija nego li u vrijeme Hladnog rata. Tada su porezni obveznici barem nešto “dobivali” za svoj novac: devetsto brodova, 15.000 aviona itd. Stvari su danas drugačije. Takozvani globalni rat protiv terora, iako košta više nego ijedan američki rat prije njega, izuzev Drugog svjetskog rata, nije izazvao ni približnu mobilizaciju. Na vrhuncu sukoba, Irak je apsorbirao tek petinu vojnika poslanih u Vijetnam, dok su napadi zračnih snaga bili osam puta rjeđi u usporedbi s Vijetnamskim ratom. Dakle, SAD sve više troši na proizvodnju oružja, no proizvodi ga ustvari sve manje.
Ovo bi moglo zvučati ohrabrujuće za one koji se boje mogućeg rata, ali umjetno izazivanje straha koje pokreće čitav sustav i dalje nas može dovesti do katastrofe. Među brodovima poslanim u Baltičko more, kao i u Crno more za vrijeme ukrajinske krize, bio je i jedan ili dva razarača Aegis. Projektili koje oni nose služe za protuavionsku obranu. Ipak, oni bez ikakvih problema mogu nositi nuklearne ili konvencionalne krstareće rakete, bez da ijedan promatrač može uočiti razliku. Bruce Blair upozorava na potencijalno zastrašujuće posljedice: “Ti razarači mogu lansirati priličan broj projektila Tomahawk koji mogu dosegnuti do Moskve. Sa samo nekoliko razarača moguće je izvesti prilično žestok napad…” To je razlog zbog kojega su ruski avioni u travnju prošle godine izveli niz agresivnih preleta iznad američkog razarača Donald Cook, što je izazvalo ozbiljne tenzije između Washingtona i Moskve. Blair nastavlja: “Rusi sada pripremaju svoje borbene podmornice kako bi neutralizirali te razarače. Amerikanci mobiliziraju eskadrilu P-8 protupodmorničkih aviona kako bi neutralizirali ruske podmornice”. To je začarani krug.
1 Dennis S. Ippolito, Blunting the Sword: Budget Policy and the Future of Defense, National Defense University Press, Washington, 1994.
2 Berlin alarmed by aggressive NATO stance on Ukraine”, Spiegel Online, 6. ožujka 2015.
Andrew Cockburn
S engleskog preveo: Krešimir Zovak, Le Monde diplomatique.hr