Recimo da imaš oca koji je puno mlađi od tebe. Recimo da ti takav otac ide na živce još otkad si imao četrnaest, petnaest godina. Recimo da se nađeš s njim na ručku i on te pita da obaviš jedan posao koji znaš da bi trebao odbiti. Recimo da te moli da to učiniš. Ne, recimo da te preklinje na koljenima. Što bi odgovorio?
Moj je otac zakasnio sat vremena na naš ručak u kafiću Radio u Nowogrodzkoj, iako je on mene nazvao dan prije i pitao možemo li se naći. Kad se konačno pojavio, bio je mamuran i htio mi u detalje ispričati kako je sinoć pokupio dvije tinejdžerke i što je sve radio s njima. Odjednom shvatiš da tvoj otac razgovara s tobom kao što frendovi razgovaraju jedan s drugim. Pita te znaš li broj klinike za abortuse i koji pab u Varšavi drži određenu vrstu piva i shvatiš da su se uloge zamijenile. Ti si odgovoran za njega, a ne obratno.
Koliko ja znam, sve je tip-top, rekao je, usprkos tome što je u dugovima koje ni jedan pošten čovjek ne bi mogao otplatiti. Nacerio se i rekao da ću, i ako posao slučajno pođe krivo, završit kao junak, kao novi James Dean ili novi Paul Walker. Ili Robert Kubica. Zar ne želim biti novi Robert Kubica? Svi žele biti novi Robert Kubica, rekao je moj otac i počeo kopati vilicom po omletu. Rekao je da će me ljudi slaviti širom svijeta, a ljepotice plakati na mom grobu, kao što su plakale na grobu Johna F. Kennedyja. Rekao sam da John F. Kennedy nije poginuo u prometnoj nesreći, nego ga je ustrijelio Lee Harvey Oswald Mannlicher Carcanom kalibra 6,5 x 54 mm. Nema rizika da će se to tebi dogoditi, rekao je moj otac, Oswald je pod zemljom, koliko ja znam. Koje olakšanje, rekao sam.
Otac je rekao kako nema sigurnijeg mjesta na zemlji od onoga za volanom auta koji će se sudariti. Treba samo kontrolirati ono nekontrolirano. I tu se sjetio mene, jer on treba najveću kvalitetu, hoće domaći kruh, hoće brašno s kvascem koji se udvostruči kad naraste, ne želi samo otići u dućan i kupiti tu prokletu štrucu. Ovo ti može zvučati čudno, rekao je, ali za ovaj posao trebam osobu koja je odabrana od Boga. Da, rekao sam, zvuči čudno, jesi li ti sad odjednom Bog, a ja tvoj odabrani? Ne, ti si mi sin, rekao je, pogledavši me.
Rekao sam da si trenutačno ne mogu priuštiti nikakve probleme, moj slučaj dolazi pred sud sljedeći mjesec, moram biti jebeno oprezan. Nije popuštao. Rekao je da je Norveška raj za prevarante, vozači ne moraju čak ni imati dozvolu, ni kameru na instrument-ploči dok voze. U Norveškoj još uvijek vjeruju ljudima, ima nečega dirljivog u tome, je l’ da? Mi Poljaci postali smo tako cinični. Objasnio mi je da je u Norveškoj u otvorenim registrima popisano gotovo tisuću mjesta gdje su se dogodile prometne nesreće. Ne moraš ih ni tražiti, sve relevantne informacije dostupne su na službenim web-stranicama. I to ćeš fino iskoristiti? upitao sam. E, sad me vrijeđaš, rekao je.
Je li to sve što si mi htio reći? upitao sam kad smo pojeli i raspravili o novoj vladi, koju je on nazvao grupom starkelja bez aktivnog seksualnog života. Imaš još nešto? upitao sam i stavio nekoliko novčanica na stol da platim svoj ručak. Otac me pogledao kao da sam ga udario u lice. Rekao je da je sve što želi novi početak sebi i cijelom čovječanstvu. Zar je to puno? Ideja ti je za kurac, rekao sam. Nemoj mi otežavati, rekao je. Ja tebi otežavam? upitao sam i ustao. Sjedni, rekao je. Oklijevao sam, ali zatim ponovno sjeo, ipak mi je on otac. Rekao je: Cijeli život sjedim po gostionicama s budalama kao ti i pijem kavu i jedem jaja i gledam ljude kako dižu sidro i odlaze za Floridu i Los Angeles dok ja ovdje hodam po kiši i smrzavam se nasmrt i razmišljam imam li za kavu. Lako je tebi pričati sranja i biti skeptičan i blablabla. Ti si samo klinac koji mi je rekao da mi je ideja za kurac, ali ja sam taj kojeg drže za jaja.
Zurio je u mene. Nije se isplatilo vikati, ni urlati, ni protestirati. Shvatio sam da ću se u jednom trenutku morati početi brinuti za njega i sve se u meni bunilo protiv tog posla. Nisam mogao ništa naučiti svoga oca, a nisam mogao ni utjecati na njegov život onako kako je on utjecao na moj. Odbio sam. Naravno da sam odbio. Počeo me moliti. Teško je živjeti, rekao je jedne noći kad me nazvao i molio da ponovno razmislim o poslu. Stvarno je teško živjeti, Aleksy. Laku noć, sine. Bio je u pravu. Imao je pedeset osam godina i bio nezaposlen. Nekoć je radio kao inženjer, ali je izgubio posao još 1994., par godina nakon pada komunizma u Poljskoj. Ušteđevinu je prokockao u raznim kockarnicama. Ostao je bez kuće, kredita, auta, sterea, televizora. Trenutačno radi kojekakve posliće, objasnio je, ali lova mu treba hitno, jer upoznao je te tipove a oni se ne zezaju.
Odbijao sam sve do jednog poslijepodneva kad me nazvao i rekao mi da dođem po njega na podzemnu stanicu Stoklosy. Odgovorio sam mu da upravo nešto radim i neka se snađe sâm, neka uzme taksi ili se odveze podzemnom, kao normalni ljudi. Daj samo dođi, Aleksy, rekao je, dođi. Čuo sam mu po glasu da je bolje da napravim kao što mi kaže. Ušao sam u auto i odvezao se tamo gdje mi je rekao da dođem. Pronašao sam ga kako stoji na otoku usred križanja. Njegovo svijetlo laneno odijelo bilo je zaprljano krvlju koja mu je curila iz nosa.
Je l’ boli? upitao sam. Krivo pitanje, rekao je. Vozim te u bolnicu, rekao sam i stavio ga u auto. Voziš me doma, rekao je. Trebao bi otići u bolnicu, rekao sam. Trebao bih otići doma, rekao je. Odvezao sam ga doma. Polegao ga na sofu. Donio sam mu čistu košulju, čiste hlače, ručnik i zavoje. Pitao sam ga tko ga je tako sredio. Nije odgovorio. Što se dogodilo? upitao sam. Opet nije odgovorio. Ma zaboravi tu lovu, rekao sam. Rekao je da nema nikakve namjere zaboraviti tu lovu. To je njegova lova.
Navečer sam mu donio pizzu i pivo. Moj je otac sjedio i buljio u neki japanski gameshow. Neki sredovječni tip s naočalama i kupaćim gaćama Speedo pentrao se preko dvadesetak cura u bikinijima namazanih uljem dok je u kutu ekrana odbrojavao mali sat. Kakvi su ti planovi? upitao sam ga i uzeo komad pizze. Planiram ovdje sjediti i čekati da se ti luđaci ponovno pojave. Na televizoru je neki novi tip, ćelavi debeljko, počeo kliziti preko tih polugolih cura. Srećković, rekao je moj otac.
Trebao sam ga poslati kvragu, reći mu sve što mislim, ali ipak mi je otac. Uspavljivao me kad sam bio beba. Hranio. Brisao mi guzicu. Naučio me hodati, voziti bicikl, voziti auto. Bit će ti super, rekao je, ne skidajući pogled s ekrana gdje je sada gomila Japanaca svom snagom gurala neki stup i što su više gurali, to se više curi, koja je bila vezana za stup, kidala majica. Mislim da ti mogu garantirati da će ti biti super, rekao je moj otac.
Prvi smo sudar obavili u gradu po imenu Jæren u Norveškoj, točno na križanju autoceste 44 i ceste 131. Svi smo imali iste podatke u GPS-u. Ako je moj otac bio u pravu, onda se na tom mjestu dogodilo ni više ni manje nego šest sudara u četiri godine, tako da nikome neće biti sumnjivo ako se dogodi još jedan. Bilo je to jedne kišne i maglovite rujanske večeri. Ja sam vozio staru Toyotu Corollu. Mršav, nezgrapan tip po imenu Iliya, Bugarin kojeg sam poznavao iz tih speedway-krugova, vozio je drugi auto, skupi Audi.
Da sam mogao birati auto, definitivno bih izabrao Audi ili barem Volvo Station Wagon. Izazov u dogovorenom sudaru u tome je što oba auta ne smiju biti nova i skupa. Jedan mora biti jeftino kupljen. Taj stariji, rabljeni auto puno je izloženiji: ima lošije osiguranje, ćelave gume, nepouzdane kočnice. Najteži auti su najbolji. U sudaru velikog i malog automobila, teži će auto gotovo uvijek bolje proći. A veliki auti imaju i veću kinetičku energiju. Karoseriji teškog auta treba više da apsorbira energiju proizvedenu sudarom.
Nakon toga prvog sudara moj je otac pregledavao oštećenja. Nije bilo tako strašno, zar ne? rekao je i udario me u rame. Sve će biti OK, rekao je, samo slušaj mamu. Začepi, rekao sam, gledajući si ruke. Tresle su se. Zabio sam se u Audi velikom brzinom. Izračunali smo da je idealna brzina na ravnoj cesti 70 km/h prije nego što počneš kočiti. Vozi 70 km/h, a onda zakoči kad si 30 – 40 metara udaljen od drugog auta. Ako voziš sporije, ovi iz osiguranja mogli bi odlučiti da to nije bio pravi sudar. Ako voziš brže, gotov si. Unutarnji organi ne podnose naglo zaustavljanje na brzini višoj od 70 km/h. Amateri često izvedu sudar više puta kako bi povećali štetu na autu. To je zato što prvi put nisu uspjeli voziti dovoljno brzo. Stručnjak može odmah vidjeti da je šteta na autu posljedica nekoliko sudara. A najgluplji su ljudi koji gurnu auto niz klisuru pa tvrde da su bili u autu kad se to dogodilo. Gledao sam čak emisije o tome na televiziji. Dakle, glupost se može dokumentirati, kao da vičeš: Ovo sam napravio, ovako sam ih pokušao prevariti, evo kažem cijelom svijetu koji sam totalni idiot.
Iliya i ja profesionalci smo u sudaranju pri nužnoj brzini. Svi se ljudi rode s nekim talentom, iako nije sigurno da će svi dobiti priliku razviti ga ili uopće otkriti za što su talentirani. Moj je talent vožnja motornih vozila velikom brzinom po svim vrstama terena. Vožnja je jedna od rijetkih stvari u kojima sam dobar i, dok vozim, ne osjećam se nespretnim. Pri velikim brzinama, čak i iznad 200 km/h, pronađem poseban mir. Moj mozak blokira sve oko mene i radim sve kako treba. Moj otac vjeruje da bih uz malo sreće mogao biti najbolji poljski vozač Formule 1, puno bolji od Roberta Kubice. Nisam to postao, neko sam vrijeme bio dobar u speedwayu i okušao se u reliju i Formuli 3. Ako želiš uspjeti u trkama, moraš imati sredstva. Tako je to, kao i u svemu u životu. Da bi zaradio lovu, moraš imati lovu. Prije nego što se Kubica pojavio, mislio sam da motosport ne želi imati zvijezdu iz nekog jadnog poljskoga gradića koji loše govori engleski i izgleda kao ja. To bi bila loša reklama za sport, mislio sam, iako je istina možda bila da jednostavno nisam bio dovoljno talentiran da napravim taj zadnji korak.
Ali u jednom je moj otac u pravu. Obožavam se sudarati. Osjećati promjene u tijelu. Osjećati kako krv daje ritam kretanju. Sjesti za volan i znati da će ovaj auto uskoro nestati u drugom. U toj maloj kapsuli od aluminija i kroma postaneš drugi čovjek, to je biološki naslijeđen urođeni instinkt, počneš se pripremati za borbu, ili bijeg, ili katastrofu. Baciš pogled na instrument-ploču, okreneš ključ. Daš malo gas, provjeriš kazaljke. Zatvoriš oči i pronađeš mir. I kreneš.
Od toga smo napravili posao. Radili smo malo, ali dobro. Moj otac cerio se i rekao kako voli novac. Novac ti može kupiti bolji život, donosi stvari, prednosti i razne usluge. Dok smo se vozili Norveškom u potrazi za najboljim mjestom za nesreću, on nam je držao duga predavanja. Rekao je da komunizam nikada nije istinski shvatio čovjeka. Dok se kapitalizam vrti oko ljudskog apetita, kapitalizam je sama esencija apetita. Glavni je zadatak kapitalizma stimulirati jednu vrstu gladi koja pooštrava apetit, čak i kad si sit. To je ono genijalno u kapitalizmu, nema dna, nema kraja.
Otac je izjavio da on vjeruje u toga egoističnog, racionalnog pojedinca koji pokreće svijet. To što mi radimo na cesti, to je sâm vrhunac tržišne ekonomije. Uništavamo aute, ali to uništenje stvara potražnju koja zatim stvara radna mjesta. Nesreće su vrsta inovacije. Sudari donose društveno-ekonomsku netodobit. Ukradeni auti možda jesu dio crne ekonomije, ali to je vrlo važan dio ekonomije. Tako se kotač okreće, svi moraju obaviti svoj dio posla. Obožavao je pričati onu priču o BMW-u X5 Davida Beckhama koji je ukraden u Španjolskoj i promijenio dvadeset vlasnika prije nego što je završio kao privatni auto makedonskog ministra unutarnjih poslova.
Rekao je da je najvažnije mijenjati mjesta na kojima se sudaramo, nikada ne smijemo iskoristiti isto križanje dva puta zaredom. I ne smijemo voziti isti auto u nekoliko sudara, to rade samo početnici. Čak i ako se koristiš različitim osiguravateljskim društvima, ako voziš isti auto, raste mogućnost da te pronađu u registru. Takav je kapitalizam, rekao je otac, uvijek štiti materijalnu vrijednost, dok se za ljude mora pobrinuti država. Zato moramo mijenjati aute, vozači mogu biti isti. Objasnio je da mogućnosti postoje samo za one koji su u stanju vidjeti budućnost, koji su u stanju predvidjeti za čime će postojati potražnja sutra i dan poslije. Moraš biti ona osoba u prostoriji koja intuitivno zna što će biti hit i prije nego što čuje refren.
Kad sam bio mali, otac mi je uvijek govorio: Što želiš od života, Aleksy? Predložio je da pokraj ogledala u kupaonici stavim sliku onoga što najviše želim, tako da to mogu gledati svake večeri prije spavanja. To može biti bilo što. Ferrari, Rolex, Miss Poljske. Kad poslije u životu budem birao, neka se sjetim slike tog auta ili te žene. Rekao je: Zamisli se kako sjediš za volanom Ferrarija, osjeti to. Rekao sam: Ferrariju vrijednost pada više nego drugim autima u istom cjenovnom razredu. Rekao je: Nije u tome stvar, Aleksy. Nije u tome stvar.
Kratka priča norveškog pisca Frode Grytten-a
S norveškog prevela Željka Černok.