Konstitucionalni mehanizmi koji karakteriziraju pravnu državu imaju za cilj obranu individue od zloupotrebe moći, oni su, drugim riječima, garancije slobode, takozvane negativne slobode, shvaćene kao sfera djelovanja u kojoj onaj koji ima moć prisile ne može siliti individuu da čini ono što ne želi činiti ili je ne može spriječiti da učini ono što želi učiniti.
SLOBODA PROTIV MOĆI
Konstitucionalni mehanizmi koji karakteriziraju pravnu državu imaju za cilj obranu individue od zloupotrebe moći, oni su, drugim riječima, garancije slobode, takozvane negativne slobode, shvaćene kao sfera djelovanja u kojoj onaj koji ima moć prisile ne može siliti individuu da čini ono što ne želi činiti ili je ne može spriječiti da učini ono što želi učiniti. Postoji značenje [accezione] slobode koje dominira u liberalnoj tradiciji, prema kojem su ”sloboda” i ”moć” dva antitetička termina koji označuju dvije međusobno protustavljene i dakle inkompatibilne realnosti: u odnosima između dvije osobe, što se više širi moć (misli se na moć naređivanja ili nametanja) jedne, ograničuje se sloboda, to jest negativna sloboda druge, i obrnuto, što više druga osoba širi svoju sferu slobode, smanjuje se moć prve osobe. Na ovom mjestu valja dodati da je za liberalnu misao individualna sloboda zagarantirana, osim konstitucionalnim mehanizmima pravne države, i činjenicom da su državi povjereni oni zadaci koji se tiču održavanja unutarnjeg i međunarodnog javnog poretka. U liberalnoj misli teorija nužnosti kontrole moći ide usporedno s teorijom ograničavanja zadataka države: može se čak reći da je ova potonja conditio sine qua non prve, u smislu da je zloupotrebu moći lakše spriječiti što je restriktivnije područje u kojem država može širiti svoju intervenciju, odnosno kraće i jednostavnije, minimalna se država lakše kontrolira od maksimalne. S točke motrišta individue, na kojoj počiva liberalizam, država je shvaćena kao nužno zlo: upravo kao zlo, makar i nužno (po čemu se liberalizam razlikuje od anarhizma), država se treba što manje uplitati u područje djelovanja individue. Na pragu američke revolucije Thomas Paine, autor eseja u obranu prava čovjeka, izrazio je tu misao s ponajvećom jasnoćom:
”Društvo je proizvod naših potreba, a vlast naše zloćestoće; društvo unapređuje pozitivno našu sreću, objedinjujući osjećaje, a vlast to čini negativno, držeći pod kontrolom naše mane. Društvo pospješuje odnose, vlast stvara razlike. Ono štiti, oba potonja kažnjava. Pod bilo kojim uvjetima sloboda je blagoslov, vlast je i u najboljem obliku tek nužno zlo, a u najgorem je nepodnošljiva”.
Kad je sloboda jednom definirana u pretežnom dijelu liberalnog nauka kao sloboda od države [libertà dallo stato], moguće je proces formacije države promatrati istodobno i kao progresivno širenje sfere slobode individue od uplitanja javnih vlasti (upotrijebimo li Paineov termin) ili kao progresivnu emancipaciju društva ili civilnog društva, u hegelovskom i marksističkom smislu, od države. Dvije glavne sfere u kojima dolazi do te emancipacije jesu religijska ili općenito duhovna sfera i ekonomska sfera ili sfera materijalnih interesa. Prema znanoj Weberovoj tezi o odnosima između kalvinističke etike i duha kapitalizma, ta su dva procesa tijesno povezana. No neovisno o toj diskutabilnoj povezanosti, činjenica je da povijest liberalnih država koincidira s krajem konfesionalnih država i s formacijom neutralnih država ili država agnostičkih u odnosu na religijska uvjerenja svojih državljana. S druge pak strane, ona koincidira s krajem privilegija i feudalnih veza i sa zahtjevom za slobodnim raspolaganjem dobrima i slobodnom razmjenom, što obilježava nastanak i razviće građanskog merkantilnog društva.
U tom se smislu liberalna koncepcija države protustavlja različitim formama paternalizma, prema kojima država treba voditi brigu o svojim podanicima poput oca koji se brine o svojoj djeci, što je opravdana briga ako se podanici smatraju vječnim maloljetnicima. Jedna od svrha što ih sebi postavlja Locke svojim Dvjema raspravama o vladi jest pokazati da se civilna vlast, nastala da bi garantirala slobodu i vlasništvo individua koje se udružuju kako bi same sobom upravljale, razlikuje od očinske i tim više od gospodareve vlasti. Jednu od najjasnijih i napreciznijih kritika paternalizma dao je Kant, koji smatra da je ”vlast izgrađena na dobrohotnosti prema narodu, kao što je očeva prema djeci, to jest očinska vlast (imperium paternale), u kojoj su podanici prisiljeni ponašati se samo pasivno, kao nedorasla djeca koja ne mogu razlikovati što im je istinski korisno ili štetno, nego moraju čekati, kako na sud poglavara države o tome na koji način oni treba da budu sretni, tako i na poglavarevu dobrotu da on hoće njihovu sreću: takva vlast je najveći despotizam koji se može zamisliti (uređenje koje ukida svaku slobodu podanika, koji onda uopće nemaju nikakva prava)”.
Kant se brine nadasve za moralnu slobodu individue. Kada je posrijedi ekonomska sloboda ili bolji način zaštite vlastitih materijalnih interesa, jednako je tako jasna i razgovijetna zabrinutost Adama Smitha, koji smatra da ”prema sistemu prirodne slobode” suveren ima samo tri velike dužnosti, što će reći obrana društva od vanjskih neprijatelja, zaštita svake individue od uvreda što joj je mogu nanijeti druge individue, i briga za one javne radove koji se ne bi mogli obaviti ako se povjere privatnom profitu. Kako za Kanta, tako i za Smitha, neovisno o tome koliko su udaljena njihova stajališta, nauk o ograničenju zadataka države temelji se na primatu slobode individue nad suverenom vlašću i shodno tome na podređenosti vladarevih dužnosti pravima ili interesima individue.
Krajem stoljeća u kojem su nastale deklaracije o pravima, Kantova ili Smithova stoljeća, Wilhelm von Humboldt napisao je najsavršeniju sintezu liberalnog ideala države u djelu Ideje za pokušaj određenja granica djelotvornosti države(1792). Da bi se shvatila autorova nakana, ako već nije dostatan naslov, pomaže motto koji prethodi prvom poglavlju, preuzet od Mirabeaua oca: ”Tegobno je donositi samo nužne zakone i ostati svagda vjeran odista konstitucionalnom načelu društva, koje traži da se obuzda zanos vladanja, ta najmračnija bolest modernih vladavina”.
Humboldtova je misao veoma odlučna [reciso]: individua je u svojoj neizrecivoj osebujnosti i mnogostrukosti ishodišna točka. Istinski je čovjekov cilj, kaže on, najviši stupanj razvića njegovih sposobnosti. Ima li se u vidu postizanje tog cilja, temeljna maksima koja treba upravljati idealnom državom je sljedeća:
”Istinski um čovjeku ne može poželjeti neko drugo stanje od takvoga, u kojemu ne samo svaki pojedinac uživa najnesputaniju slobodu, kako bi se iz sebe sama razvijao u svojoj osebujnosti, nego u kojemu i fizička priroda ne prima neki drugi lik iz ljudskih ruku nego što ga ona sama i samovoljno daje svakome pojedincu prema mjeri njegove potrebe i njegova nagnuća, omeđena tek granicom njegove snage i njegova prava”.
Konsekvenca koju Humboldt izvodi iz ove pretpostavke jest da se država ne smije miješati u ”privatne stvari građana tamo gdje one nemaju izravne veze s kršenjem prava pojedinca od strane drugog pojedinca”. Osim preokretanja tradicionalnog odnosa između individue i države, svojstvenog organicističkom shvaćanju, istodobno dolazi i do preokreta odnosa između sredstva i svrhe: država, prema Humboldtu, nije svrha samoj sebi, nego je samo sredstvo ”za oblikovanje čovjeka”. Ako država i posjeduje neku krajnju svrhu, onda je to ”uzvisiti obrazovanje građana dotle da oni sva pokretala za unapređivanje svrhe države pronađu jedino u ideji koristi, a koju im ustanova države osigurava za dostizanje njihovih individualnih nakana”. Na više mjesta se u ogledu ističe da je svrha države samo ”sigurnost” shvaćena kao ”izvjesnost zakonske slobode”.
Osim teme individualne slobode kao jedine svrhe države i države kao sredstva a ne svrhe samoj sebi, Humboldtovi spis predstavlja još jednu temu od velika interesa za rekonstrukciju liberalnog nauka, a to je pohvala ”mnogostrukosti”. Jezgrovito kritizirajući starateljsku državu [stato provvidenziale], državu koja pretjerano brine o ”blagostanju” državljana (a ta kritika nagoviješta analognu osudu navodnih nepodopština države blagostanje od strane suvremenog neoliberalizma), Humboldt objašnjava da intervencija vlade s onu stranu njezinih područja djelovanja, to jest vanjskog i unutrašnjeg poretka, dovodi do stvaranja jednoobraznih oblika ponašanja u društvu koji pak guše prirodnu mnogostrukost karaktera i predispozicija. Neovisno o individuama, vlasti teže blagostanju i miru: ”No samo ono što čovjek ima i mora imati za nakanu jest nešto sasvim drugo, to je mnogostrukost i djelatnost”. Onaj koji misli drukčije izaziva opravdanu sumnju da ljude smatra automatima: ”Iz desetljeća u desetljeće” – bilježi on, ali što bi tek rekao za ”željezni kavez” današnje birokratske države? – ”raste personal državnih službenika i obujam registratura, a opada sloboda podanika”. I zaključuje: ”Na taj način poslovi postaju skoro posvema mehaničkima, a ljudi strojevima; a istinska vještina i čestitost gube se istodobno s povjerenjem”.
Na taj način obrana individue od nastojanja države da se brine za njegovo blagostanje pogađa ne samo sferu interesa, nego i moralnu sferu; danas smo prekomjerno pod uplivom isključivo ekonomske kritike welfare state da bismo mogli biti posvema svjesni snažnog etičkog naboja koji je nosio rani liberalizam i da bismo se mogli prisjetiti da je glavni smisao kritike paternalizma bila obrana autonomije ljudske osobe. U tom se smislu Humboldt nadovezuje na Kanta, a Kant i Humboldt na Constanta. I za Adama Smitha, koji je uostalom prije nego što je postao ekonomist bio etičar [moralista], sloboda ima moralnu vrijednost.
Na temu protustavljanja individualne mnogostrukosti državnoj jednoobraznosti, nadovezuje se još jedna karakteristična i inovacijska tema liberalne misli: plodnost sukoba. Tradicionalno organicističko razumijevanje društva visoko poštuje harmoniju, čak i prisilnu slogu, reguliranu i kontroliranu subordiniranost dijelova cjelini i osuđuje konflikt kao element društvenog nereda i rastakanja. Tome usuprot, u svim misaonim strujama koje se protustavljaju organicizmu, nameće se ideja da je kontrast između individua i grupa koje su u međusobnoj konkurenciji (i među nacijama, odakle pohvala ratu kao oblikovatelju kreposti naroda) zapravo blagotvorna i da je ona nužan uvjet tehničkog i moralnog progresa čovječanstva. Taj napredak proizlazi isključivo iz protustavljanja različitih mišljenja i interesa, a tu protustavljenost valja razvijati u sukobu mišljenja i traženju istine, u ekonomskoj kompeticiji, kako bi se dospjelo do većeg društvenog blagostanja, u političkoj borbi za selekciju najboljih vladara. Razumije se da polazeći od tog općeg shvaćanja čovjeka i njegove povijesti, individualna sloboda, shvaćena kao emancipacija individue od stoljetnih okova tradicije, običaja, svetih i profanih autoriteta, biva nužnim uvjetom omogućavanja ne samo izražavanja ”mnogostrukosti” individualnih karaktera, nego i sukoba, a kroz sukob i međusobna usavršavanja.
U svom ogledu Ideja za opću povijest u svjetskograđanskom smislu (1784), Kant je, lišen svake predrasude, izrazio uvjerenje da je antagonizam ”sredstvo kojim se priroda služi kako bi ostvarila razviće svih ljudskih obdarenosti”, pri čemu pod antagonizmom shvaća čovjekovu sklonost za zadovoljenjem vlastitih interesa u konkurenciji s interesima svih drugih ljudi: ta sklonost stimulira sve njegove energije, navodi ga na svladavanje vlastite lijenosti, na stvaranje ugleda među drugima. Uspoređujući antagonističko i harmonično društvo sa stanovišta ne samo njihovog ekonomskog nego i moralnog značenja, Kant formulira sud koji s pravom možemo smatrati bitnom jezgrom liberalne misli: ”Bez tih, po sebi doduše ne baš ljubaznih svojstava nedruževnosti, iz kojih izbija otpor na koji svatko mora naići zbog svojih samoživih prohtjeva, svi bi talenti u idiličnu pastirskom životu, u savršenoj slozi, zadovoljstvu i uzajamnoj ljubavi, ostali vječno skriveni u svojim začecima; ljudi, bezazleni kao ovce koje napasaju, teško da bi svom životu pribavili veću vrijednost nego što je imaju te njihove domaće životinje”. A iz tog razornog suda [giudizio dirompente] izvodi sljedeću himnu mudrosti stvaranja: ”Neka je, dakle, hvala prirodi za netrpeljivost, za jalnu natjecateljsku sujetu, za nezajažljivu žudnju za posjedom, pa i za gospodarenjem! Bez njih bi sve vrsne prirodne obdarenosti u čovječanstvu vječno ostale nerazvijene i uspavane”.
Kao teorija ograničene države liberalizam protustavlja pravnu državu apsolutističkoj i jednako tako minimalnu državu maksimalnoj. Teorija progresa posredstvom antagonizma, uvodi i protustavljanje slobodnih europskih država orijentalnom despotizmu. Kategorija despotizma je drevnog podrijetla, a osim svojeg analitičkog značenja imala je oduvijek snažnu polemičku vrijednost. Sa širenjem liberalne misli pridobila je još jednu negativnu konotaciju: budući da su u despotskim državama svi bili u položaju podčinjenosti, tako da, kao što je rekao Machiavelli, cijelim turskim carstvom ”vlada jedan vladar, a svi ostali su robovi”, ili kako će kasnije reći Hegel, u orijentalnim despotijama ”samo je jedan slobodan”, despotske su države stagnantne i nepokretne. Za njih ne vrijedi više zakon neprekidnog progresa koji vrijedi samo za civiliziranu Europu. S te točke motrišta liberalna država postaje, osim opće političke kategorije, i kriterij povijesne interpretacije.
Preveo s talijanskog Mario Kopić