Američka glumica Katharine Hepburn bila je neobična pojava među filmskim američkim zvijezdama svoga doba: borbena, odlučna i samostalna, Hepburn se odbijala pokoriti hollywoodskim pravilima glamura. Uloge koje je igrala bile su žene koje su samostalne, inteligentne i snažne, a upravo to najbolje opisuje i njenu osobnost.
Kći kirurga i sufražetkinje, Katharine je rođena 12. svibnja 1907. u Hartfordu, Connecticutu kao drugo od šestero djece. Bogati i obrazovani roditelji poticali su svoju djecu da razvijaju duh i tijelo stoga je Katharine vrlo rano počela igrati golf. Njime se do kraja života strastveno bavila, a služio joj je i kao odlična prilika za zloglasno i nadasve poznato odijevanje hlača.
Počela je glumiti još kao tinejdžerica prije studija na Bryn Mawr koledžu. Iako je njena karijera napredovala sporo zbog razmirica s različitim redateljima i producentima, godinu dana nakon diplome igrala je manje uloge na Broadwayju.
U međuvremenu se vjenačala s osam godina starijim Ludlowom Ogdenom Smithom (svojom ljubavi s koledža) kojeg je, u tipičnoj Hepburn maniri, natjerala da promijeni ime u S. Ogden Ludlow tako da ne bi imala obično prezime kao što je Smith. Ipak, brak je potrajao samo nekoliko godina.
Hepburn kao Sylvia Scarlett
Svoj debi na filmu ostvarila je igrajući kći Johna Barrymora u filmu Georgea Cukora A Bill of Divorcement (1932). Film je bio veliki hit te je označio početak suradnje s filmskim studijom RKO te dugogodišnje partnerstvo s Cukorom koje će kroz sljedeća dva desetljeća donijeti još 9 novih filmova. Upravo je Cukor u svojim filmovima najbolje znao prikazati njene talente te je bio od iznimne važnosti za njenu karijeru.
Hepburn je s Cukorom snimila i filmove poput Little Women (1932), Holiday (1938) te Sylvia Scarlett (1935) u čijem je većem dijelu prerušena u dječaka. Također, uspješno partnerstvo ostvarila je i s glumcem Caryjem Grantom u nekoliko filmova. Zasigurno treba istaknuti i odličnu screwball komediju Bringing Up Baby (1938) te Christopher Strong (1933). u kojem je utjelovila lik inspiriran još jednom strašnom ženom, Amelijom Earhart.
Filmski su je moguli u jednom razdoblju njene karijere smatrali ‘box office poisonom’ jer nisu znali odgovoriti na njenu intelektualnu superiornost, prvoklasan osjećaj ponosa i njen nedostatak besmislene iskrenosti. Hepburn se nikad nije bojala kršiti pravila; bila je besraman snob, profinjeno tvrdoglava, govorila je s otmjenim naglaskom koji su Amerikanci prezirali. Tuširala se isključivo u hladnoj vodi za koju je tvrdila da jača karakter, uvijek je sama radila opasne scene jer su kaskaderke stajale pogrbljeno i uživala je u minimalizmu – šminke, odjeće, uređenja.
Ipak, početkom 40-ih vraća se njena popularnost. Scenarij za film The Philadelphia Story prvotno je napisan kao predstava posebno za Hepburn koja je otkupila sva prava za njega te ga poslije prodala filmskom studiju MGM, uz uvjet da glumi glavnu ulogu bogatašice Tracy Lord te da bira kolege i redatelja. U kombinaciji s Cukorom, Grantom i Jamesom Stewartom film je ostvario veliki uspjeh i vratio Hepburn ponovno u igru.
Njena daljnja suradnja s MGM-om i novi film Woman of the Year pokrenuli su jednu od najpoznatijih ljubavnih priča starog Hollywooda, onu sa Spencerom Tracyjem. Kroz 25 godina suradnje i partnerstva, zajedno su snimili 9 filmova poput Adam's Rib (1949) ili Pat and Mike (1952).
Iako je njihova pomno skrivana afera bila javna stvar, imali su podršku studija koji ih je štitio od skandala. Također, veza je opstala iako je Tracy bio oženjen i odlučan da se zbog svojih katoličkih uvjerenja neće rastati od svoje supruge. Za Hepburn je ova veza bila savršena, Tracyja je smatrala neodoljivim, a ona sama bila je neovisna i brak je smatrala izuzetno nepraktičnim.
Katharine Hepburn i Spencer Tracy
Kroz sljedećih trideset godina nastavila je snimati brojne uspješne filmove; odlično partnerstvo s Humphryjem Bogartom u The African Queen (1951), novu ljubavnu priču doživjela je u filmu Summertime (1955), a utjelovila je i ujnu Elizabeth Taylor u Suddenly, Last Summer (1959).
Zadnji film s Tracyjem Guess Who's Coming to Dinner snima 1967. Ubrzo nakon završetka snimanja Tracy umire, a Katharine odbija film pogledati. U kasnijem razdoblju svoje karijere orijentirala se na snimanje televizijskih filmova i glumu u kazalištu. Ipak, 1981. glumi u odličnom filmskom ostvarenju On Golden Pond s Henryjem Fondom. Ta uloga joj ujedno i donosi posljednju Akademijinu nagradu.
IAKO ZA NAGRADE I PRIZNANJA NIJE PREVIŠE MARILA, UPRAVO ONA DRŽI REKORD U BROJU OSVOJENIH POZLAĆENIH KIPIĆA; AKADEMIJA JE NJEN RAD NAGRADILA S ČAK ČETIRI OSCARA ZA NAJBOLJU GLUMICU, A AMERIČKI FILMSKI INSTITUT PROGLASIO JU JE 1999. GODINE NAJVEĆOM GLUMICOM U POVIJESTI HOLLYWOODA.
Katharine Hepburn preminula je 29.lipnja 2003. godine u obiteljskoj kući Hepburnovih u Connecticutu. Te noći svjetla na Broadwayju ugašena su na punih sat vremena.
“The African Queeen”
Australska glumica Cate Blanchett je utjelovila ovu nenadmašnu ženu u filmu Martina Scorsesea Aviator iz 2004. koji prati život i djelo redatelja, avijatičara i bogataša Howarda Hughesa te samim time tada njegovu izuzetno medijski praćenu aferu s Hepburn. Blanchett je ova uloga donijela Oscara za najbolju sporednu glumicu.
Glumica je koja je dominirala u filmskom svijetu vođenog muškom politikom te je uspješno upravljala svojom karijerom. U javnosti se često pojavljivala bez trunke šminke i noseći hlače kada za ženu to i nije bilo moderno te je izbjegavala davati intervjue i pozirati fotografima. Bila je ateistkinja i cijelog je života prkosila ustaljenim društvenim normama.
KAO KĆI SUFRAŽETKINJE, HEPBURN NIKAD NIJE SMATRALA ŽENE INFERIORNIMA MUŠKARCIMA, UVIJEK JE DONOSILA SVOJE ODLUKE TE JE JASNO I GLASNO IZNOSILA SVOJA RAZMIŠLJANJA.
Ponekad je svojim odbijanjem da igra po hollywoodskim očekivanjima ostajala sama protiv svih. Ipak, ona se nikad nije pretvarala da je netko drugi te je tako istinski ostala vjerna sebi i svojim idealima. Hepburn je živjela svoj život s visoko uzdignutom bradom – ponosno, beskompromisno, hrabro i prkosno. Ili riječima Elaine May:
‘She really is about the only person who gives you the feeling that maybe it could be a woman's world.’
Piše: Josipa Anđal, Vox Feminae